Prokletstvo života. Prst na prekidač i nestane struje, u mraku grom udari u srce. Ostaje nam pepeo i suze sjećanja na čovjeka koji je trčao kroz životne izazove. Još je jedan list otrgnut iz šume života, jer ovaj list pripada našem istom, sportskom stablu. Roberta Komena je gruba ruka sudbine presjekla mačem, mlada je biljka ostala bez zemlje i vode. Prije pedesete godine… U naponu stvaralaštva.

Moliere je umro u svojoj komediji »Umišljeni bolesnik«. Komen se ugasio na parketu sportske dvorane. Za obitelj je živio, sportom se hranio. Trčao je nedjeljom, igrao nogomet utorkom, povremeno i tenis, u četvrtak je na rasporedu bila – košarka. Umro je – zdrav! Zaboljelo ga je koljeno, kažu očevici, otišao se osvježiti, vratio se parketu, srušio i otišao u nebo. Samo dva je sata ranije s Miroslavom Uljanom dogovorio zajedničko putovanje prema Maksimiru i utakmici Hrvatska – Srbija. Veselio se utakmici. Njegov su rad prepoznali, bio je predsjednik Udruge prvoligaša i dopredsjednik HNS-a. Vrelo ideja, stalno u pokretu, često je tražio i nemoguće, ali kada bi zgrabio kost, ne bi je puštao. Mailovi su stizali redovito. Posljednji, naravno »off record«, ništa nije krio, uvijek je tražio savjet i korektnu suradnju. Dogovorio je za 12. listopada prijateljsku utakmicu s Udineseom za 100. godišnjicu stadiona Kantrida. Imao je velike projekte kako spasiti hrvatski klupski nogomet od – bankrota. Propovijedao je uvijek iskreno.

The best iz yet to come, najljepše tek dolazi…(Frank Sinatra). Ne, nažalost! Još jedna prerano izgubljena utakmica. Ovu sa životom nitko nije dobio, ali postoji uvijek vrijeme za prokleti prekidač slanja u mračni rog. Ne, nije istina. Kada je stigla vijest u gluho doba noći, šok i nevjerica. Ne, nije istina! Provjerite još jednom. Bacite i ove rečenice sklepane u boli, jer poznavajući ga dobro, otišao je istražiti život na Marsu, svaki mu je dan bio novi stvaralački izazov, vratit će se svima – nasmijati… Nije obavio ni polovicu svojih zamisli.

Što je život? Opušak pod cipelom sudbine! Tražit ćemo njegovo vedro i nasmijano lice po Kantridi i Korzu. Nikada nikoga nije uvrijedio. Magistar strojarstva trebao je biti, zapravo, vrtlar u ružičnjaku. Njegovao bi ih s toliko ljubavi. Praštanje je bio njegov životni moto. Na ružne riječ (pisane i izgovorene), odgovarao je – osmijehom razvučnim poput mladog mjeseca. Energiju je crpio iz obitelji, ponosio se suprugom i kćerima. Manekenski elegantan, živio je za obitelj, sport i svoj grad. Rijeka je okupirala njegovo veliko srce. Za svoj grad bio je spreman na svaku žrtvu.

Na Kantridi je našao svoj izvor radosti i veselja. Petnaest godina vukao je sve konce omladinskog turnira »Kvarnerska rivijera«. Da nije bilo Robija, turnir bi davno bio ugašen. Petnaestak je godina u raznoraznim tijelima HNK »Rijeka«. Nije se srdio ni kada je imao samo sporednu ulogu, bez pristupa VIP gostima. U ljudima je tražio dobre strane. Uvjeren da imaju dušu, da je zloća samo vanjska fasada. 

Trinaest mjeseci bio je predsjednik HNK Rijeka. Premostio je najgore razdoblje u povijesti kluba, preuzevši klub u bankrotu s debelom omčom dugova oko vrata. Ne osvrćući se na dežurne kritičare, znao je kako kupiti vrijeme u očekivanju inozemnog investitora. Njegov najsretniji dan bio je 20. ožujka prošle godine, kada je predsjedničku palicu HNK »Rijeka« predao Damiru Miškoviću. Klub je spašen, ostvarili su se njegovi snovi o inozemnom ulagaču i pretvorbi. Obavio je misiju na radost gradonačelnika Obersnela. I svih navijača »Rijeke«. 

Na prvi dan proljeća sunčali smo se i ispijali kavu na terasama riječog Korza. Navečer je iz Kostrene stigla grmljavina, munje i gromovi parali su nebo. Prokleta ruka sudbine odnijela je sa sobom dušu od čovjeka – Robija. A toliko je toga još želio napraviti. Svi su izgubili, njegovi najmiliji, sve! Ljubav i dobrotu.

Kao da poručuje: Prijatelji, ne plačite. Ovo je samo zaostali san. Robi, hvala ti na iskrenom prijateljstvu. S tobom je otišao i dio moje duše. Kidnapirali su te iz zasjede, prokletnici!