Anna-Maria Blind uspjela je ostvariti san i postati prva laponska školovana glumica, unatoč diskriminaciji koja je u Švedskoj provođena protiv Laponaca. Anna-Maria Blind rođena je 1937. godine u oblasti Karesuando u Laponiji, na samom sjeveru Švedske. Njeni roditelji bili su nomadi, koji su se bavili uzgojem sobova. Ljeti su živjeli u šatorima zajedno s prijateljima i ostalom obitelji s druge strane granice u Norveškoj, a zimu su provodili u Karesuandou.

Kako je mala laponska djevojčica postala legenda i prva laponska glumica prava je filmska priča, a sve je počelo njezinom neutaživom željom za čitanjem.

Uzevši u obzir tradicionalni život Laponaca, teško je i zamisliti kako ste dolazili do knjiga?

– Nije bilo knjiga, mi smo imali samo naše sobove i s njima smo se konstantno selili. No, ja sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, svaki papirić na kojemu je nešto bilo napisano. Sakupljala sam ambalažu od šećera, brašna i slično i sve čitala od riječi do riječi.

A onda sam sasvim slučajno, pri jednoj selidbi, u jednoj baraci našla knjigu »Kungsgatan« Ivara Lo-Johanssona i to je bila prva knjiga koju sam pročitala. Onda sam čula da u Jokkmokku postoji srednja škola za Laponce, koji su inače obavezno išli samo šest godina u osnovnu školu gdje su učili samo švedski. No, iako sam bila presretna kad sam bila primljena u školu, nisam znala kako da to kažem roditeljima. Kad sam im konačno rekla, vijest ih je potpuno slomila.

U školu sam otišla protiv njihove volje, jer oni su me trebali kod kuće, naročito majka. Toga dana kad sam otišla, na kamionu, majka je plakala i molila me da ostanem i da ju ne ostavim samu. Moje srce se slomilo i ja sam također plakala, ali imala sam strašnu potrebu da nastavim svoj vlastiti život. Plakala sam i u Jokkmokku, svaki slobodni trenutak, misleći na majku koja je sama.

Trebalo je proći mnogo godina prije nego smo mama i ja opet izgradile prisan odnos. No, ja sam znala da ne želim imati težak život kao moja majka, koja je uvijek naporno radila i uvijek bila sama, naročito nakon što su nas prisilno odselili i tako ju odvojili i od obitelji i od prijatelja. Osim toga, u to je vrijeme k nama dolazio jedan stariji čovjek i htio me je oženiti. Bila sam u smrtnom strahu, jer nisam htjela biti ničija žena – željela sam studirati.

Strast prema kazalištu

Kako se rodila vaša ljubav prema kazalištu?

– To je ustvari počelo nakon što sam čula jedan kazališni komad, koji se izvodio na radiju. Mi, naravno, nismo imali radio kod kuće, a ja u tom trenutku nisam ni znala što znači kazališni komad. U mom domu, kao i kod ostalih Laponaca, nije normalno pokazivati osjećaje već se vodi miran, ujednačeni život.

Moja mama je bila vrlo religiozna i kod nje se nije moglo glasno ni smijati, ni plakati ni pjevati – ništa! A u toj predstavi na radiju oni su i plakali i bili ljuti, vikali su i smijali se i ja sam bila fascinirana. Tada se u meni začelo to sjeme; željela sam biti među tim ljudima koji se slobodno smiju i plaču, koji mogu biti ljuti i zaljubljeni. Željela sam saznati sve o kazalištu i na kraju sam, kad su mi bile 23 godine, završila u Stockholmu jer ovdje, na sjeveru, nije bilo kazališta.

No, prije nego ste stigli do kazališta, dobili ste priliku snimati film.

– Radila sam u Kiruni i jednu večer dok sam sjedila u svojoj sobi i čitala, jer to sam jedino radila, pokucali su mi na vrata i žena kod koje sam stanovala mi je rekla: »Gospodična ima posjetu.« Što to treba značiti? – pomislila sam; Laponci nemaju posjetu, kod njih se samo dođe kad se hoće. U sobu su ušle dvije ogromne žene iz Stockholma i nakon što smo se upoznale, jedna od njih me upitala: »Bi li gospodična željela otići u Ameriku.« I tako sam otišla u Ameriku nekoliko tjedana, na snimanje jednog filma o Laponcima koji je snimao studio Walta Disneyja.

Kad ste se vratili iz Amerike, ostali ste u Stockholmu.

– Da, jer najveći san mi je bio da se upišem u glumačku školu. Radila sam u jednom uredu i pripremala sam se za prijamni ispit na glumačkoj školi u Göteborgu i Malmöu. Na prijamni ispit otišla sam s jednom prijateljicom. Ni ona ni ja nismo imale novaca, pa smo stopirale do Göteborga. Na ispitu nas je bilo stotinu i meni je išlo jako dobro, no na kraju me nisu primili. Otišla sam do rektora i pitala ga zašto nisam primljena, s ciljem da se bolje pripremim za sljedeći put. Stajala sam pred njim, a on se migoljio iza svog velikog radnog stola, da mi ga je čak bilo i žao.

Onda mi je konačno rekao: »Gospođice Blind, mi ne možemo primiti na školu jednu Laponku.« Ja sam se potpuno sledila i pitala zašto, a on je rekao: »Mi nemamo nijednu ulogu Laponke za gospodičnu.« Izišla sam, rasplakala sam se i bila sam vrlo povrijeđena. Nikad nisam ni pomislila da me neće primiti u školu samo zato jer sam Laponka. U sebi sam bila užasno ljuta i pomislila sam: »Ja ću vam svima pokazati da ću biti primljena u školu i da će jedna Laponka postati glumica!«

I to se na kraju i dogodilo, ne u Göteborgu već u Stockholmu. Na koji način vam je to uspjelo?

– Počela sam raditi u Stadsteatru (Gradsko kazalište). Najprije sam pomagala glumcima u mijenjanju odjeće, onda sam bila šaptačica i na kraju sam došla na pozornicu kao statistica. To sam radila nekoliko godina, a u međuvremenu sam učila ples, jer Laponci nemaju ništa slično, i dikciju, jer sam govorila užasnim dijalektom kad sam došla u Stockholm. Kad sam nakon prijamnog u školi Dramaten dobila obavjest da sam primljena, sjećam se samo da sam se osjećala užasno prazno.

Kazalište kao grijeh

Kako je na vaš posao u kazalištu reagirala vaša obitelj?

– Kod kuće su misli da radim u uredu ili nešto slično. Kod kuće nisam mogla reći da radim u kazalištu jer se to smatralo velikim grijehom, a moja je majka bila vrlo religiozna. Ni mama ni tata me nikada nisu vidjeli na sceni ili na filmu. Sestre su me gledale u kazalištu, ali ne i moja braća. Ono čime sam se ja bavila, njima nije ništa značilo i ja sam to jednostavno prihvatila kao činjenicu. Da su me nekad gledali, možda bi me bolje razumjeli. Moju mamu su neke laponske žene ogovarale da je vrlo loša majka kad je dopustila kćeri da se bavi tako velikim grijehom kao što je kazalište. Nikad se nisam odrekla svoga laponskog podrijetla i svako sam ljeto odlazila k svojoj obitelji jer sam željela biti tamo, ali mi nismo nikad razgovarali o kazalištu i o onome što ja radim.

Zašto je baviti se kazalištem bio tako veliki grijeh?

– Jer su tako govorili svećenici i ostali propovjednici, koji oduvijek samo zbunjuju ljude, bilo to u Africi ili u Laponiji. Govorili su da je kazalište jedno od najvećih grijehova koje postoji. Njihova zadaća je bila da od Laponaca naprave religiozne i poslušne ljude, ništa drugo.

Sarakka je najvažnija među njima, ona nas štiti i brine se o nama i o našim sobovima. Kad sam došla u školu u Jokkmokku, tamo sam upoznala i druge Laponce i naučila da nas postoji mnogo. U osnovnoj školi u Karesuandou mi nismo učili nešto o Laponcima, samo o Šveđanima, tako da nisam imala pojma o tome i bilo je prekrasno otkriti da nas ima mnogo, a ne samo mi u Karesuandou. Jedino Južni Laponci nisu govorili laponskim jezikom jer je njima to bilo zabranjeno, a i imena su morali promijeniti u švedska ako su htjeli živjeti u kući. Moje prezime također nije naše pravo, mi smo se zvali Lindi, ali kad su svećenici popisivali moje pretke dali su im novo ime.

Svećenici su se zaista loše ponašali prema nama. Mislim da sve te nepravde još uvijek nosimo na našim plećima, sve to kroz što su prolazili naši preci. I zato sam uvijek osjećala da ono što ja radim otvara vrata za sve druge Laponce. Kad se film »Ofelaš« počeo prikazivati u kinima, a u njemu se govorilo na laponskom jeziku, naši mladi ljudi bili su vrlo ponosni, mogli su ispraviti svoja leđa. Taj film je značio jako mnogo zbog jezika, i jako mi je drago da sam imala priliku glumiti u njemu.

Film »Ofelaš« je norveški film Nilsa Gaupa iz 1987. godine, koji je bio nominiran i za Oscara. Kako ste došli do uloge u tom filmu?

– U to vrijeme bila sam prva i jedina profesionalna laponska glumica i svi su znali tko sam, tako da me je redatelj Gaup samo nazvao i rekao: »Čuj Anna-Maria, ti ćeš biti u ovom filmu.« Biti na filmu nije za mene bila neka velika stvar, ali biti u prvom filmu u kojem se govori na našem jeziku, to je cijelu stvar učinilo velikom. Bila sam neizmjerno ponosna. Jedino mi je na kraju bilo malo žao da je to ispao muški i nasilan film, jer mi smo snimali mnogo lijepih scena sa ženama koje su nažalost izrezane u montaži.

No, to je bilo fantastično iskustvo. Jedan laponski film u kojem se govori laponskim jezikom. Taj vam osjećaj ne mogu opisati riječima. To je kao da osjećaš u cijelom svom tijelu ono što trebaš izgovoriti. Počinje u stopalima i završava u vrhovima prstiju. Prvi dan snimanja samo sam plakala od sreće. To sam jače osjetila samo još jednom, kad sam glumila u jednom komadu o Skolt Laponcima u kojem sam cijeli tekst izgovarala na laponskom jeziku.

I sada mogu zaplakati od sreće kad se toga sjetim, jer kazalište unosi u sve mnogo više emocija nego film. To je možda teško shvatiti onome tko nije prošao kroz to, da je tvoj vlastiti jezik priznat i da je dobar da se na njemu mogu izraziti osjećaji i misli. Predstava je bila izvrsno primljena i s tom predstavom smo gostovali čak i kod Skolt Laponaca, na finskoj strani. Nekoliko žena mi je prišlo i rekle su mi: »Ti si tako dobra, ti si kao jedna od nas!« To je najbolja pohvala koju sam dobila.

Snimili ste desetak filmova, no kazalište je zauvijek ostala vaša prva ljubav.

– Film je za mene bio više kao posao sa strane, dok je kazalište bilo moj primarni posao. Film je nešto što sam radila kad sam imala slobodnog vremena i trebala malo novaca, jer kazalište u to vrijeme nije bilo jako dobro plaćeno. Najgori period imala sam u Norrbotten Teatru Luleå, gdje sam bila stalno zaposlena no loše tretirana samo zato jer sam Laponka. No, onda se razvio laponski teatar i otišla sam k njima. Radim u kazalištu jer se tamo dobro osjećam i živim život koji volim. Naročito sam ponosna što sam uzor mladim Laponcima, koji žele ostvariti svoje snove.