Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
13. studenoga 2018.
Ispis članka: Riječka fotografkinja plijeni pažnju svojim radom, ali i izgledom: Tek sam iza objektiva svoja - Novi List

NoviList.hr

Riječka fotografkinja plijeni pažnju svojim radom, ali i izgledom: Tek sam iza objektiva svoja

Iva Znaor

4. rujan 2017 10:14

Napisao: Ana Braškić

Lijepo je dobivati ponude za modne angažmane, ali fotografija je moja ljubav i kroz nju se mogu izraziti puno više nego kao model. Ipak želim da se jednog dana moje ime veže uz fotografiju, a ne uz manekenstvo

Autoportret na koji je Iva jako ponosna

Tko je ova zgodna cura u štiklama i s foto-aparatom, pitao me Aleksandar Šekuljica iz ELFSa uoči revije održane u sklopu velikog Life partyja. Ta djevojka je bila Iva Znaor, riječka fotografkinja, uvijek dotjerana i u štiklama, koja je prošle subote nosila reviju na Riječkim stepenicama, a iz publike su je bodrile sestre, Ana i Ela, vrsne sportašice koje osvajaju medalje u kickboxingu.

Prošle subote prvi put ste se našli u ulozi manekenke na Riječkim stepenicama. Kako je došlo do tog angažmana?

– Nosila sam nekoliko revija u životu, ali prošlo je skoro dvije godine otkako sam nosila zadnju. Početkom srpnja, na jednom događanju u gradu, srela sam organizatoricu Riječkih stepenica, Ivanu Delač Đolo koja me pozvala da sudjelujem u toj reviji. Bez imalo dvojbe sam prihvatila njen poziv i ovom prilikom joj se od srca zahvaljujem na povjerenju i ukazanoj prilici jer smatram da je to iznimna čast.

Foto by Arsen Miletić

Revija se održala na pisti dugoj 40 metara i to na stepenicama. Koliko je bilo zahtjevno hodati pistom? Tko vam je dao najbolji savjet?

– Stepenicama kraj hotela Bonavia prošla sam nebrojeno puta, ali znala sam da ću na dan revije imati osjećaj kao da nikada tamo nisam bila. Jedno je proći onuda, onako kako se kaže »u svom filmu«, a drugo kada nosiš visoke pete, haljine do poda koje se prepliću pod nogama, a apsolutno sav je fokus je na tebi - od kamera, fotografa i nekoliko stotina nepoznatih ljudi. Priznajem da me prvi prvom izlazu uhvatila velika trema, ali svaki sljedeći izlaz je bio sve lakši. Na reviji su sudjelovale profesionalne manekenke te bivše i sadašnje Missice koje su mi prije, ali i tijekom revije davale savjete i bile mi podrška i na tome sam im jako zahvalna.

Velika podrška kolega

Navikli smo vas vidjeti s fotoaparatom ispred modne piste. Kako je bilo stati pred kolege fotoreportere?

– Bilo je zanimljivo vidjeti začuđena lica svojih kolega fotografa kada smo se sreli na dan revije te kada sam im rekla da večeras ne fotografiram već nosim. U svakom slučaju bili su mi velika podrška i to mi je puno značilo. Svih njih dobro poznajem i stati ispred njihovih fotoaparata nije bio nikakav problem jer sam znala da će rezultat biti vrhunski. I tako je bilo.

U objektivu Eni Brušnjak

Ovo nije vaše prvo iskustvo kao modela. Nedavno ste pozirali odjeveni u odjeću Andree Anić Dokmanović i s nakitom Nise Hrvatin. Kako je došlo do te suradnje? Tko je bio iza objektiva?

– Andrea Anić Dokmanović je jedna izuzetna osoba, dobra prijateljica, ali prije svega jako talentirana, kreativna i originalna dizajnerica. Nisa je inače moja kolegica s Akademije i jako cijenim njen rad. Kada me Andrea nazvala i pitala želim li biti model za njenu novu odjeću i web stranicu, odmah sam pristala. Andrei sam već bila zaštitno lice za zimsku kolekciju 2015/2016, pa sam se veselila ponovo uskočiti u njene kreacije. Još jedna stvar koja je ovu suradnju učinila posebnom je ta da me fotografirala Eni Brušnjak, također moja kolegica s fakulteta. Eni je mlađa od mene, ali je poštujem kao izvrsnu grafičarku i fotografkinju. Kada netko radi ono što voli, to se onda i osjeti, a atmosfera bude pozitivna i opuštena. Upravo takvo je bilo i ovo snimanje.

Je li bilo još nekih ponuda za manekenske angažmane?

– Neki dan sam se vozila u autobusu i prišao mi je nepoznati čovjek. U rukama je imao fotoaparat. Predstavio se i pitao me da li bi mu htjela biti model. Sličnih upita je bilo dosta. Međutim, jednom me prilikom jedan od kolega fotograf pitao volim li više biti ispred ili iza objektiva. Ja sam mu bez imalo dvojbe odgovorila da sam tek iza objektiva svoja. Lijepo je dobivati takve ponude, ali fotografija je moja ljubav i kroz nju se mogu izraziti puno više nego kao model. Ipak želim da se jednog dana moje ime veže uz fotografiju, a ne uz manekenstvo.

Neiscrpne teme - ljudi i životinje

Čime se Iva bavi kada u rukama nema fotoaparat?

– Po struci sam inače likovni pedagog, odnosno grafičar. Grafika je također moja velika ljubav, no nažalost doma nemam uvjete za njenu izradu pošto zahtijeva veliku prešu, kiseline i ostali pribor. Do završetka Akademije, svakodnevno sam radila grafike, no danas samo crtam. To me opušta. Osim crtanja, volim otići na dobar koncert ili izložbu, ali u slobodno vrijeme najviše volim putovati. Kako se ono kaže »da su putovanja besplatna, više me nikada ne bi ste vidjeli« - isto vrijedi za mene.

LJUBAV PREMA KONJIMA

Na vašim fotografijama vidi se i da volite životinje, posebno konje. Je li možda jahanje vaša strast?

– Konje obožavam od malena. Sjećam se da sam uvijek tati, koji je inače profesor likovnog, govorila: »tata nacrtaj mi konja«. Ako nije bilo tate, onda je morala mama. Sve dok ga nisam naučila crtati sama. Tada sam ih crtala, danas ih fotografiram. Često me ljudi zovu da ih fotografiram s konjima i to mi uvijek predstavlja veliki užitak. Nekada sam često jahala, ali danas mi je ljepše samo biti u njihovoj blizini. Osjetiti njihovu blagost, smirenost i toplinu jednostavno mi je dovoljno

Kada se rodila vaša ljubav prema fotografiji?

– Prve fotografije sam napravila u srednjoj umjetničkoj školi, ali tada su mi one služile kao jedan posredni medij. Fotografirala sam ulice otoka Krka, prema kojima sam izrađivala grafike u tehnici suhe igle, potom sam fotografirala lica poznatih mi ljudi, da bih kasnije prema istima crtala portrete. Tada nisam ni slutila da ću se par godina kasnije zaljubiti u fotografiju. Upisala sam Akademiju primijenjenih umjetnosti i kao izborni kolegij odabrala sam fotografiju. Tu se počeo stvarati veliki interes prema crno bijeloj fotografiji koju preferiram i danas. Do prošle godine, radila sam kao montažer u jednoj firmi gdje sam se bavila isključivo videom. Tada sam shvatila da to nije ono što želim raditi u životu, pa sam si odlučila kupiti prvi profesionalni fotoaparat. Iako nisam imala nikakvih dogovorenih poslova, nisam odustala od te ideje, a poslovi su odjednom krenuli kao lavina. Ne mogu biti sretnija osoba jer radim posao koji me najviše ispunjava.

Jedan od Ivinih radova

AFRIKA JE ČUDO

Prije tri godine boravili ste u Africi. Uskoro ponovo putujete tamo. Recite nam gdje idete i što ćete tamo raditi?

– Putovanje u Afriku je bilo jedno od onih iskustva koja mijenjaju život. Kada sam sjela u avion na povratku iz Afrike, rekla sam sama sebi »vratit ću se ponovo«. U studenom ove godine putujem u Tanzaniju i Etiopiju. Tamo ću provesti više od dva mjeseca. Plan mi je posjetiti našeg misionara, patera Tomislava Mesića koji djeluje u malom selu Monduli Juu gdje žive isključivo ljudi iz Masai plemena. Nakon Tanzanije, otići ću u Etiopiju, gdje namjeravam posjetiti dolinu rijeke Omo. U njoj živi nekoliko različitih plemena, a mene takve kulture neopisivo privlače. Prioritet na tom putovanju mi je fotografija. Čak mi je i tema diplomskog rada vezana uz Afriku, te se nadam da ću pri povratku tim fotografijama uspjeti ljudima prenijeti ono što sam tamo doživjela i osjetila, jer Afrika je... Afrika je čudo.

Navikli smo vas vidjeti na društvenim događanjima no što najviše volite fotografirati?

– Radeći za portal i TV emisiju Extravagant, često fotografiram na raznim događanjima i taj posao mi je omogućio puno lijepih poznanstava i daljnjih suradnji. No, isto kao u grafici, moje neiscrpne teme u fotografiji su životinje i portreti. Ponekad spajam oboje, pa takva snimanja znaju biti zanimljiva. U zadnjih godinu dana, odradila sam i dosta vjenčanja koja također volim raditi. Ali najdraže mi je prenijeti nečiju emociju, kakva god ona bila, ukrasti nečiju sekundu života i zamrznuti taj trenutak zauvijek, trenutak koji se više nikada ne može ponoviti.

Moje sestre, moj ponos

Uvijek ste besprijekorno odjeveni i nerijetko radite u štiklama, je li to samo zbog značaja događaja koje pratite ili se i privatno tako nosite?

– Prvo se želim zahvaliti na komplimentu, uvijek mi je drago to čuti. Urednica portala Extravagant za koji radim, često mi kaže kako joj se sviđa kada na evente dolazim obučena u petama i pomalo ekstravagantno. Smatram da je moj stil odijevanja malo drugačiji, obožavam nositi crno, pogotovo zimi, a unatoč mojoj visini volim nositi visoke pete u kojima imam skoro 190 cm. I privatno sam često u štiklama, pogotovo u izlascima, ali nekada ima dana kada samo želim obući poderane traperice i Adidas tenisice.

Iva sa sestrama Elom i Anom

Sestre Ana i Ela uspješne su sportašice, obje u borilačkim sportovima. Jeste li i vi uspješni u nekom sportu?

– Moje sestre, moj su ponos. Ne zato što su moje, nego zato što smatram da su osvojile sve što se u kickboxingu može osvojiti, a Ana već godinama drži sami svjetski vrh u tom sportu. Nekada sam i ja trenirala kickboxing, međutim zbog zdravstvenih razloga morala sam prekinuti sve fizičke napore, te sam prešla u streljaštvo. Četiri godine sam trenirala zračnu pušku, a probala sam i pištolj i samostrel. Ali ipak, umjetnička crta u meni je prevagnula i u potpunosti sam se posvetila tome. Zadnjih nekoliko mjeseci treniram fitness i volim trčati u kasne noćne sate.