Opatijac Osojnak je s Kantride otišao u Dinamo i pogotkom Crvenoj zvezdi u Maksimir donio naslov prvaka (1954). Tribaljac Marijan Brnčić stigao je u Dinamo zaobilaznim putem preko Trešnjevke i osvojio Kup sajamskih gradova (kasnije UEFA, sada Europska liga), a Švicarac Mario Gavranović do dresa Dinama stigao je preko Rujevice. Želi osvojiti duplu krunu, uzeti prvenstvo i Kup, kao što je to učinio prošle sezone s Rijekom.

Za razliku od Osojnaka i Brnčića, koji su ostali vjerni svojim korijenima i Rijeci, Gavranoviću je Dinamo ostvarenje svojih dječačkih snova. Jer, odmah nakon potpisa rekao je kako su svi u obitelji – Dinamovci! Zar ima veće sreće od ostvarenja snova, zaigrati za »voljeni klub«?

Matjažu Keku mora zahvaliti što se iz »švicarskog slijepog crijeva« vratio u život, dočekao poziv iz Dinama, i sada se nada da će ga izbornik Petković uvrstiti na popis reprezentativaca za Rusiju. Kek mu je, naime, bio više od trenera. Osobni psiholog i psihoterapeut. Znao je kako ga dozirati, kada ga treba povući iz igre nakon sat vremena da bi ga »iznervirao«, i kada ga posjesti na klupu pored sebe. A onda bi, kao pas pušten s lanca, trčao i zabijao.

Od olupine Kek je napravio – jahtu! U službi kolektiva. Trpio ga je i kada nije htio produljiti ugovor (»Meni su rekli da je igrač Rijeke…«), jer glupo je kažnjavati igrača – neigranjem, iako je to praksa. Načelo kojega se držala i Rijeka u nekoliko slučajeva, ali predsjednik Mišković nije htio kažnjavati one koji su donijeli šampionsku radost. Gavranovića i Vešovića… Otišli su za sitniš. Rijeka je za Gavranovića dobila Domagoja Pavičića. Bogatstvo.

»Bilo je ponuda, ali ja sam baš želio Dinamo«, rekao je Gavranović na predstavljanju u Maksimiru. Bio je to kraj petomjesečne sapunice u kojoj su svi sve demantirali, lagali jedan drugome… Je li Gavranović postao Dinamov igrač još u kolovozu za plaću od 900.000 eura po sezoni. Triput veću u odnosu na onu Miškovićevu. Tko mu može zamjerti!

Trebao bi zahvaliti za svaki gol, a pitanje novaca je Miškovićev problem. Druga je priča Gavranovićev festival laži, isprike navijača na Istagramu, jer »navijači Rijeke su najbitniji«.

Gavranović me razočarao kada nije došao na utakmicu s Dinamom 28. listopada prošle godine u Maksimiru. Sjećate se kada je nakon toga kapetan Bradarić rekao – »Trebao je biti s nama!«. Navodno je tu večer bio na nekoj magnetskoj rezonanci, ali nikad se nije saznalo zbog čega. Za jedne je u pitanju bila zadnja loža, za druge aduktor…

Vukao je Gavranović sve za nos. Jer, samo dan ranije na službenoj press konferenciji pored Matjaža Keka, pričao je o tome kako će Rijeka u Maksimiru pokazati svoje pravo lice, igrati šampionski. Kakvo licemjerstvo! Svaka čast njegovim golovima, ali kao čovjek…

Utakmice Rijeke i Dinama na riječkoj Kantridi i Rujevici bile su uvijek neizvjsne. U jednom razdbolju šezdesetih godina prošlog stoljeća Dinamo nije pobijedio na Kantridi više od dvadeset godina. Rijeka je u više od sedamdeset godina u Maksimiru pobijedila samo šest puta u prvenstvenim nastupima. Zanimljiv je i podatak da je prvi TV-prijenos s Kantride bio susret Rijeke i Dinama 6. prtosinca 1959. (3:2), ali ga u Rijeci nisu mogli gledati, jer nije bilo repetitora.

Gavranovića na Rujevici neće dočekati sa cvijećem. Najavio je – »Doček će biti vatren, u to ne treba sumnjati«. Kao što je Slugi najavio da će i dalje pucati kaznene udarce (pitati trenera Cvitanovića!), usprkos tome što nije pogodio vrata u susretu s Hajdukom. A jedanaesteraca bi moglo biti, s obzirom na to da će utakmicu voditi Osječanin Damir Batinić koji je brz na okidaču. Kod penala, žutih i crvenih kartona…