Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. rujna 2019.
Ispis članka: Vlado Bulić: Politička konkretnost proizvodi licemjerje - Novi List

NoviList.hr

Vlado Bulić: Politička konkretnost proizvodi licemjerje

Scenarist "Loze"

13. studeni 2011 08:45

Napisao: Ladislav Tomičić

Živimo u zemlji punoj mržnje prema drugačijima – ljudima druge nacionalnosti, drugačije seksualne orijentacije i slično – ali umjesto da se s tom mržnjom obračunamo mi na nju nabacujemo sve veće i veće slojeve političke korektnosti

Foto: O. Alujević

Književnik Vlado Bulić - autor generacijskog romana »Putovanje u srce hrvatskoga sna« - već nekoliko godina vrijedi i za jednog od najboljih scenarista u zemlji. Iz njegovog pera, uz ostalo, izišle su jedine dvije serije koje se mogu gurnuti u ladicu namijenjenu ozbiljnim dramskim projektima Hrvatske televizije. Prva je kriminalistička serija »Mamutica«, a druga je »Loza«, dramska serija koju HRT daje nedjeljom navečer. Aktualnu »Lozu« uzimamo kao povod ovom razgovoru, ali naglasak stavljamo na društvene okolnosti koje su Bulića inspirirale da gledateljima prikaže dvije strane Hrvatske.

Riječ je o konzervativnom tradicionalizmu i gangsterizmu, kako je to pronicljivo detektirao riječki društveni i politički analitičar Vuk Perišić. Za one koji nisu upućeni u radnju »Loze«, naglasit ćemo tek toliko da radnju nose dvije obitelji: obitelj Radovani kao oličenje konzervativnog tradicionalizma, odnosno obitelj Gamulin kao oličenje spomenutog gangsterizma. Predmet njihovog obračuna jest parcela uz more, na kojoj bi prvi sadili vinograde, a drugi gradili apartmane. Ipak, Loza ne govori o pozitivcima i negativcima, niti o komadu zemlje na otoku. Priča je to o Hrvatskoj kakvu smo stvorili za sebe i svoju djecu. Evo što o tome kaže Bulić.

– Inspiraciju za seriju, za likove koji je nose, našao sam nadohvat ruke. Ne moraš biti ekspert da bi shvatio kako funkcionira građevinski biznis u Hrvatskoj. O tome svaki dan čitaš u novinama i jasno ti je što se zbiva. Svima je sve jasno, ne samo meni. O tim stvarima - korupciji u građevinarstvu i drugim sektorima - novinari pišu već godinama, a sad se svi odjednom čudimo ili smo oduševljeni onime što USKOK radi. Onaj koji je čitao novine mogao je, ako je htio, prije pet godina saznati sve ove stvari koje USKOK sad probija. Za svakog pismenog građanina ove zemlje koji konzumira medije sve je prilično jasno. Što se tiče mentaliteta i tradicionalnog konzervativizma naših malih mjesta, iz Dalmacije sam i svakog ljeta to gledam iz prve ruke. Zapravo, mislim da najveća vrijednost »Loze« leži u tome što smo dosta suptilno uspjeli uloviti taj tradicionalizam i konzervativizam, bez ideje da na njega idemo đonom, da ga kritiziramo.
   
Mislite li da će većina gledatelja »Loze« prepoznati negativnosti koje nose glavni junaci, pozitivci oličeni u obitelji Radovani?

Glumačka postava

Svakako vas molim da objavite moju impresioniranost glumačkom ekipom s kojom sam imao čast raditi. Odradili su vrhunski posao, ne samo Milan Štrljić i Žarko Radić, nego cijela ekipa. Bilo je jako bitno pogoditi nijanse koje će likove odmaknuti od crno-bijele slike. Nakon prvih pet šest epizoda potpuno su ušli u likove koje glume i samo ih je trebalo pustiti u scenu. Krenulo se s postavke - ovi su pozitivci, a ovi negativci, ali zahvaljujući glumcima likovi su poprimili svoje živote i počeli se ponašati kako žele. Špiro Guberina - on je naprosto legenda. Kad sam čuo da će igrati Prošpera bio sam sretan kao malo dijete.

– Neće i baš zato mislim da smo napravili dobar posao. Onu molitvu prije ručka netko od gledatelja smatrat će svakodnevnom i sasvim običnom pojavom, dok će netko drugi u tome vidjeti gomilu problema. Isto tako, u sceni u kojoj ženi nije dozvoljeno sudjelovati u razgovoru o zemlji netko će vidjeti nešto što je u njegovom mjestu tako i s tim neće imati nikakvih problema, dok će netko drugi s tim imati velikih problema. Cilj nam nije bio kritizirati, nego pokazati.

Kakav problem bi netko uopće mogao vidjeti u molitvi prije ručka, odnosno u vjerskoj tradiciji koja nalaže takav običaj?

– Tu smo na dosta skliskom terenu. Po meni problem postoji. Ta molitva prije ručka najčešće nije stvar meditacije i vjere, nego je stvar običaja i identitetskog definiranja. Korak dalje, taj identitet gotovo redovito podrazumijeva negativan odnos prema gay populaciji, pravima žena i sličnim stvarima koje se u ne tako tradicionalnim i katoličkim sredinama smatraju najnormalnijim pojavama. Ovim putem doći ćemo do Crkve u Hrvata, a mislim da na to ne treba trošiti puno riječi.

Potrošimo ih ipak nekoliko. Koje su to pozitivne, a koje negativne strane svjetonazora kakav zagovara Crkva?

– Govoreći o negativnim stranama, najprije mi na pamet pada odnos prema seksualnim manjinama, prema slobodoumnom pojedincu, prema ateistu, prema agnostiku, prema nekom tko je druge vjere, prema razvedenoj ženi i uopće svakom tko odudara od nepisanih pravila koja u malim zajednicama vrijede jer ih je blagoslovila crkva. Svjedoci smo da radikalnim svećenicima dlaka ne padne s glave što god napravili i što god napisali. Za njih nikakve sankcije nema. Što se pozitivnih strana tiče, Crkva ipak daje nekakav okvir, nekakva etika tu postoji. Međutim, kad Crkva i vjera postanu pitanje identiteta, običaja i pravila ponašanja - onda to najčešće ode u radikalizam, u paket s domoljubljem, tradicijom... 

S »Lozom« vjernici neće imati problema. Svećenik je tamo pozitivac.

– Da, ali i taj pop koji je pozitivac inzistira da žena iziđe iz kuće kad se povede razgovor o zemlji. Svećenik je naklonjen obitelji koja predstavlja pozitivce zato jer živi s njima na istom otoku, ali kad je tema zemlja - onda može biti, a možda i ne bude. Iznad svega je, dakako, materijalni interes crkve. Nije problem u svećeniku, on može biti megapozitivac. Problem je u strukturi, u načinu. Kad uzmeš Crkvu zdravo za gotovo, kad uzmeš zdravo za gotovo njezino ponašanje, onda to definira kontekst u kojem se više ništa ne propituje, a pop u njemu funkcionira kao super pozitivac.
   
Kroz obitelj Radovani, koja bi kupila zemlju da posadi vinograde, progovorili ste i o vječitoj opsesiji zemljom. Taj pozitivac za nju je spreman napraviti sve, pa i najgore. 

– Fiksacija na zemlju stara je priča. Nema mjesta, nema familije u Dalmaciji u kojoj nema nekakvog konflikta oko zemlje. Je li puklo između braće, između dida i strica, između pradida i nekog... Na pitanju zemlje stvari obično pucaju, jer zemlja nije samo zemljište koje ima određenu vrijednost. U nju je upisano toliko simboličke vrijednosti. Teritorij - to je univerzalna priča. Svako hoće imati svoj teritorij, i to što veći. I danas kad je recesija, kad sve odlazi u vražju mater - teritorij ti nitko ne može uzeti. U »Lozi« sam suprotstavio dva gledišta. Iz prvog se zemlji pristupa kao jako banalnoj stvari: »To je zemljište na kojem ćemo nešto graditi i koje ima svoju cijenu.« Vinar Radovani prezentira svjetonazor koji zemlju shvaća kao nešto što mu prirodno pripada, jer je on tu, to je njegov otok, to je njegova zemlja. Tu će sadit' lozu koju je sadio njegov did, pradid, šukundjed i zemlja za njega ima sasvim drugo značenje. 

Kako objasniti činjenicu da je ta zemlja, usprkos prevladavajućem svjetonazoru krvi i tla, u posljednjih dvadeset godina prodavana kad god bi se pojavio kupac, odnosno prenamjenjivana u građevinsko zemljište bez puno pitanja.

– To je dio priče koji govori o našoj šizofreniji i našem licemjerju. Svi ti koji se kunu u svoju zemlju prodat će je čim se pojavi kupac. Nekad je odnos prema zemlji stvarno bio u skladu s propagiranim svjetonazorom. Zemlja se prodavala samo kad je u pitanju bila krajnja nužda, bolest i slično. Vrijedilo je pravilo, koje u sredini iz koje dolazim još vrijedi, da se zemlja na prodaju najprije nudi bratu, zatim rodbini, pa susjedima i tek na kraju otvorenom tržištu. Naravno, to pravilo danas vrijedi malo gdje, jer se rulja pomamila za lovom. Njihovo je zemljište i oni ga mogu prodati - nema u tome problema, ali tu se događa sudar s ideologijom koja nam je nametana u zadnjih dvadeset godina, gdje zemlja predstavlja nešto što ima tu dodatnu - simboličnu vrijednost, a s druge strane je prodaješ bez jebem ti. Kunemo se u gomilu stvari koje ćemo sutra prodati ako netko da dobru ponudu. Obitelj Radovani, iz serije, drži se starog principa, ali njihovi susjedi, sumještani - oni prodaju.
   
Kako se prema licemjerju i situaciji u kojoj je svima sve jasno, a društvo propada, postavlja vaša generacija koju ste opisali u »Putovanjima u srce hrvatskog sna«. U seriji je reprezentirana u potomcima dvojice pater familijasa. 

Zakucani za popa

Momenti u kojima se dogodi situacija kost na kost najbolje govore o malim sredinama. Tad shvaćaš da ta molitva prije ručka i ta klapa koja pjeva na fešti nisu samo zajebancija, dekor i dio dalmatinskog kiča.
To je prava slika Dalmacije, njezinog tradicionalizma, konzervativizma i mračnih stvari koje se ne mijenjaju lako. To je dio ideologije krvi i tla. Modernizacija dolazi s lovom, a love nema. U malim mjestima se sav društveni život svodi na Crkvu. Ono što su prije bili zadružni domovi, sportske i omladinske sekcije, kulturno umjetnička društva - sve je to danas vezano na Crkvu, zato jer ona ima novca napraviti društvene prostorije, platiti autobus za izlet, napraviti boćalište. Ako nema -  pitat će od vjernika koji će joj to dati. Tako je društveni život malih mjesta zakucan za popa.

 – Moj dojam je da smo svi prihvatili ovo stanje kao zadano. Dok si bio mlađi užasno si se opirao cijelom tom ludilu, a onda si došao u godine u kojima imaš svoju obitelj, trebaš od nečega i neki život živjeti. Živiš ga u kontekstu koji je sulud, ali moraš ga prihvatiti kao datost, kao što prihvatiš da je vani kiša. Ti bi da je sunce, ali jebi ga, nije sunce nego je kiša, pa moraš nabaviti kišobran. 

Zanimljivo je, a isto se događa i u »Lozi«, da su u datim pravilima igre negativci počesto učine simpatičnijima od pozitivaca.

– Naravno. Pozitivac je lik koji je u pravu ili je u to čvrsto uvjeren, a takvi uglavnom nisu zanimljivi. Nemaju unutrašnju dramu. Netko tko je uvjeren da je sto posto u pravu tvrdoglav je i nema potrebu za propitivanjem sebe. Gamulin, koji je u seriji negativac, zna da je negativan i cijelo vrijeme se lomi. Ovaj drugi, Radovani, u sebi ne vidi ništa negativno. On slijedi set pravila koja na otoku vrijede, cijeli život ih se drži kao pijan plota i dok ih se drži on nije spreman propitati kontekst.   

Koja bi to pitanja sebi morali postaviti konzervativni tradicionalisti u Hrvatskoj?

– Samo jedno pitanje: Šta ja radim svojoj djeci? Doslovno, pitanje u kakvom će svijetu za deset, petnaest godina živjeti moja djeca i pripremam li ih adekvatno za taj svijet? Što će biti s klincima, starim deset do petnaest godina, koji su na pragu da zakorače u svijet izvan svojih malih mjesta - u Split, Zagreb, Rijeku, Osijek - a potpuno su neopremljeni i nepripremljeni. Za početak, moraju biti opremljeni političkom korektnošću. Niti u jedno ozbiljno društvo oni ne mogu doći s pričom da gay nije ok. Čak i ako to društvo duboko u sebi misli isto, ono to naglas ne smije izgovoriti. Na snazi je politička korektnost.

Što fali političkoj korektnosti?

– Politička korektnost je magla. Ona proizvodi licemjerje. Za primjer, iste ideje serviraju Prljavo kazalište i Thompson, samo što se Thompson ne razumije u političku korektnost pa je samim tim iskreniji. S njim odmah znaš na čemu si. Na primjeru ovogodišnjeg gay pridea u Splitu vidjeli smo što rulja u Dalmaciji misli o gay populaciji. Znamo njihov stav: mi smo jako katolička zemlja i gay ekipu ne možemo podnijeti. U Splitu je taj stav izražen politički nekorektno i shvatili smo da imamo problem. Međutim, mi živimo u zemlji punoj mržnje prema drugačijima - ljudima druge nacionalnosti, drugačije seksualne orijenacije i slično - ali umjesto da se s tom mržnjom obračunamo mi na nju nabacujemo sve veće i veće slojeve političke korektnosti. Umjesto da se o problemu povede polemika i rasprava, umjesto da se suočimo sa zajebom - mi ga uljepšamo mašnicom, lijepo upakiramo i idemo dalje.
Neki su zamjerili da je Zagreb u seriji prikazan kao mjesto u kojem stanuje isključivo zlo. »Loza« je serija o otoku, a zbivanja iz Zagreba mogla su se događati i u Splitu, Rijeci ili bilo kojem većem gradu gdje se odvija neki biznis.

Inače, nije rijetkost da se u malim mjestima Zagreb percipira kao razvratna sredina. Gay brakove bi legalizirali - u Zagrebu, žene su emancipirane - u Zagrebu, droga i kokain se šmrču - u Zagrebu, političari žive - u Zagrebu, Sanader je u zatvoru - u Zagrebu, korupcija i sve loše zbiva se - u Zagrebu. Tako je to kad živimo u zemlji u kojoj se sve zbiva - u Zagrebu. Cijeli politički i kulturni život Hrvatske odvija se u nekoliko ulica između Hrvatskog narodnog kazališta, Gornjeg grada i Glavnog kolodvora. Zagreb završava na Savskom mostu, gdje počinje druga Hrvatska, ona koja se puno slabije vidi.

Sustavno zaglupljivanje

»Mamutica« i »Loza« dva su najzahtjevnija dramska projekta HTV-a. I jednu i drugu seriju radio je Drugi plan, a ja sam imao sreću da me angažiraju kao scenarista. U zadnjih ne znam koliko godina snimili smo, dakle, dvije dramske serije. Sve drugo bili su sitcomi i sapunice. Hoće li se taj trend preokrenuti ili neće - ne znam. Volio bih više od ikog da se preokrene, da snimamo dramske serije s ozbiljnim scenarijima, serije koje se bave ozbiljnim i relevantnim društvenim temama. Ovo što danas imamo - to je sustavno zaglupljivanje, kroz televiziju, novine, portale... Kad čovjeka navikneš da razmišlja u tabloidnim okvirima, on više neće htjeti pročitati tekst duži od jedne kartice, niti će pogledati nešto što bi ga moglo potaknuti na razmišljanje i propitivanje. Čovjeku kojeg si navukao na sapunice i Talent show možeš prodati što god hoćeš.