Ivšić je primjer umjetnika koji se cijeloga života nije klanjao nikome, osim poeziji, umjetnosti i slobodi. Odbijao je počasti i odlikovanja i u tome je bio nepokolebljiv do smrti. Mala afera izbila je 1999. godine kada mu je stručni žiri s punim opravdanjem dodijelio »Goranov vijenac«. No, Ivšić je tada, s dvosmislenim tekstom, potpuno u duhu nadrealizma, zbunio žiri i odbio našu najvažniju pjesničku nagradu, pa je vijencem te godine ovjenčan Zvonimir Mrkonjić. 

  Životno djelo

Dok se stav Radovana Ivšića prema nagradama djelomično može pripisati i njegovom nadrealističkom konceptu, neki umjetnici odbijali su i odbijaju nagrade i iz drugih razloga i životnih principa. Za razliku od takvih ima i onih koji ne prezaju od lobiranja, umiljavanja ovim i onim vlastima, spletkarenja i svakojakih »kuhinja« ne bi li dobili potvrdu vlastite veličine. 

   O nagradama ovim i onim dalo bi se puno raspravljati i nerijetko se o njima polemizira. Ovu temu nedavno je aktualizirao skladatelj Ivo Malec, koji je odbio nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Malec je izrazio zaprepaštenje po njemu uvredljivom formulacijom navedenom u priopćenju Ministarstva kulture da je nagradu odbio »iz osobnih razloga«, a u pismu je naveo prave razloge odbijanja nagrade. Ivo Malec smatra da mu je nagrada dodijeljena u životnoj dobi u kojoj bi već odavno i sasvim »legitimno« mogao biti na drugom svijetu, a lišena je i svakog historiciteta koji bi joj dao neki vjerodostojni smisao. 

   – Moram li podsjetiti da danas, u svojoj osamdeset i osmoj godini, ne mogu naći ni najmanji trag nekog priznanja, nagrade ili počasti, ni uspomenu na bilo koju riječ pažnje ili eventualnog stiska ruke koji bi mi bili dokazom da je u mojoj domovini Vlast, vidljiva ili nevidljiva, opazila da postojim? Čak sam postepeno nestao i iz listâ koje, već po refleksu, spominju hrvatske skladatelje, što me je u više navrata natjeralo da javno izjavim »da mi se oduzima domovina«. Pa, kad u trenutku u kojem je moje »životno djelo« već odavno završeno i kad se s nivoa totalno prešućenog postojanja (što ne mogu tumačiti kao slučajno), najednom nađem putem prestižne državne Nagrade na samom vrhu, moje je iznenađenje i čuđenje više nego razumljivo ako ne i malo šokirano: ne tražeći ništa, našao sam se u rubrici gdje mi nije mjesto. 

Švedska akademija

   Jedan od vjerojatno najpoznatijih primjera je francuski filozof i književnik Jean-Paul Sartre koji je 1964. godine odbio Nobelovu nagradu za književnost. Rekao je da je nagradu odbio zato što pisac mora ostati nezavisan od institucija koje ih dodjeljuju. Nije želio da ga Nobelova nagrada transformira i poistovjećuje s institucijom Švedske akademije. Osim toga, Sartre je istaknuo da Nobelova nagrada ne uzima podjednako u obzir pisce svih ideologija i nacija, nego da preferira zapadnjačke obrasce. Sartre je u svojim načelima bio dosljedan, jer je već prije toga odbio i članstvo u francuskoj Legiji časti, a izjavio je i da bi odbio i Lenjinovu nagradu od Sovjeta da mu je bila ponuđena. Budući da je odluka o Nobelovoj nagradi nepovratna, Nobelov odbor i danas službeno smatra Sartrea dobitnikom za 1964. godinu, unatoč njegovom kategoričkom odbijanju. 

   Nobela za književnost 1958. odbio je i ruski književnik Boris Pasternak. Pozadina priče je takva da je na Pasternaka izvršen pritisak iz vrha tadašnjeg SSSR-a jer je »Doktor Živago« bio proglašen za antisovjetsko djelo. Dva dana nakon što je čuo da je osvojio ovu prestižnu nagradu, Pasternak je Švedskoj akademiji poslao telegram sljedećeg sadržaja: 

   »Neizmjerno zahvalan, dirnut, ponosan, začuđen, zbunjen.« 

    Četiri dana nakon toga poslao je još jedan telegram Švedskoj akademiji, ali posve drugačijeg tona: »Uzimajući u obzir značenje ove nagrade u društvu kojemu pripadam, moram je odbiti. Molim Vas da se ne uvrijedite radi mojeg dobrovoljnog odbijanja.« 

  

Švedska akademija zatim je objavila: »Ovo odbijanje, naravno, ni na koji način ne mijenja ispravnost nagrade. Akademiji ostaje još samo, ipak, najaviti sa žaljenjem kako se prezentacija nagrade ne može održati.« 

Brando odbio Oscara

  Jedan od najzanimljivijih trenutaka u povijesti dodjele nagrada Američke filmske akademije dogodio se 28. ožujka 1973. Te godine nagrada Oscar za glavnu mušku ulogu trebala je otići u ruke slavnoga Marlona Branda, za ulogu u filmu »Kum«, ali ju je on odbio primiti zbog diskriminirajućeg odnosa Hollywooda prema američkim Indijancima. Brando se nije čak ni pojavio na svečanoj dodjeli nagrade, nego je u svoje ime poslao Sacheen Littlefeather, pripadnicu Apača, koja je održala dirljiv govor pred prisutnima i pretrpjela zvižduke, ali i pljesak iz publike. Brando je ovim činom postao jedan od samo tri glumca u povijesti Oscara koji su odbili nagradu: druga dvojica su George C. Scott i Dudley Nichols.

   Našlo bi se još primjera umjetnika koji su iz različitih razloga odbijali primiti nagrade. Ovih dana prilikom dodjeljivanja nagrade »Porin« u svom je stilu reagirao nekadašnji frontmen »Sex Pistolsa« Johnny Rotten, koji je nagradu primio, ali uz opasku: »Inače sam skeptičan prema nagradama. S obzirom na povijest vaše zemlje i što vam se sve događalo, bizarno mi je da ste pronašli nešto intrigantno u meni«. U samo dvije rečenice Truli Joca, kako smo ga zvali na ovim prostorima, demistificirao je mehanizme dodjeljivanja nagrada. Za kraj, kao svojevrsnu digresiju, možemo navesti satiru »Stradija« Radoja Domanovića koji ismijava opsjednutost odlikovanjima: »Koga god pogledam, ukrašen ordenima i lentama. Retko ko od siromašnijih nosi jedan orden ili dva, inače je svaki toliko načičkan da mu se ni odelo ne vidi. Poneki ih toliko imaju da ne mogu da nose na sebi, već vuku kolica sa sobom i u njima puno ordena za razne zasluge, zvezda, lenta i kakvih ne odlikovanja. Jedva sam mogao koračati kroz tu masu slavnih ljudi…«