Realistični strip ili groteska, strip za djecu, tinejdžere ili za odrasle, kao god to podijelili ili složili, Bednjanec će nesumnjivo ostati klasik hrvatskog stripa koji još čeka na pravu kritičku monografiju koja će pola stoljeća njegova rada smjestiti u kontekst suvremene likovne kulture u Hrvatskoj
Ivica Bednjanec jedan je od onih strip autora kojeg će pamtiti doslovno generacije ljubitelja tog žanra.
Zapravo, tisuće i tisuće đaka upoznalo je strip upravo putem Lastana, Genija, Durice, Osmoškolaca… i drugih likova koje je taj autor desetljećima crtao za najtiražniji školski list »Modru lastu«. Iako se na takozvani dječji strip nerijetko gleda s određenim podcjenjivanjem, valja reći da je riječ o zahtjevnoj formi koja mora ispoštovati niz nepisanih pravila:
– Govoreći o »stripu za djecu«, velik dio mog opusa doista je primijenjenog karaktera, namijenjen mlađim čitaocima. Međutim, da izbjegnemo zabunu, riječ je o pedagoškom i u priličnoj mjeri obrazovnom stripu – što ne znači da mora biti dosadan ili nečitljiv.
Ono što laički promatrač ne može uvidjeti »na prvi pogled«, jest da je svaki od tih stripova prošao kontrolu scenarija sadržaja, crtanog ali i tekstualnog dijela, i udovoljio visokim pedagoškim standardima kojih se već desetljećima drže moji izdavači.
Ovdje je riječ prvenstveno o uredništvima izdanja »Školske knjige« (»Smib«, »Modra lasta«), ali moram pohvaliti i druge u struci s kojima sam surađivao.
Bednjanec je jedan od rijetkih »kompletnih« autora u smislu da je sam napisao golemi broj scenarija za vlastite stripove
Pune tri godine bio sam profesor na Grafičkoj školi u Zagrebu. Već onda – 1963. godine – moji su učenici ispod klupe čitali moje stripove. Riječ je o iskustvu koje me i time izdvaja od drugih autora, ali i stereotipa »crtača za djecu« – rekao je svojedobno, u siječnju 2007. u intervjuu za naš list Ivica Bednjanec.
Golema produkcija
Bednjanec je rođen u Zagrebu 1934. godine, u tom je gradu završio grafičku školu, a stripom se počeo baviti nekako u »ne-vrijeme«, iza Drugog svjetskog rata, kad ta forma izražavanja baš i nije bila naročito dobrodošla u očima ondašnje vlasti, kao što je više ili manje sumnjivo bilo sve što je dolazilo s trulog Zapada.
Ipak, kao što svaki novi medij pronalazi vlastite putove do svoje publike, tako je bilo i sa stripom – nitko više nije mogao spriječiti ono što je publika htjela.
Bednjanec je pak 1957. godine na natječaju tadašnje »Narodne armije« dobio prvu nagradu za strip »Crveni se šuma«, ali se ozbiljnije stripom počinje baviti u prvoj polovici šezdesetih kad su se otvorile i veće mogućnosti za objavljivanje. Sve ostalo je povijest – u sljedećih desetak godina, do 1967., već je nacrtao seriju stripova s tematikom iz hrvatske povijesti, pa niz stripova s tematikom iz meksičke revolucije kreiravši tako specifičan podžanr vesterna, pa nekoliko naslova s tematikom NOB-a…
Od tog se rada moglo živjeti i Bednjanec je od 1967. godine samostalni umjetnik i član ULUPUH-a.
Više je zanimljivosti karakteristično za rad Ivice Bednjaneca.
U crtačkom smislu nije pripadao grupacijama, klanovima i modama, nije bio sklon uzorima, imitiranju ili kopiranju nekog značajnog autora – bio je naprosto svoj
Jedna je svakako ta da je bio vrlo produktivan autor – tijekom četrdesetak godina rada ostvario je na desetke stripovskih priča – od povijesnog i avanturističkog stripa, preko storija iz NOB-a, do tih vjerojatno najpoznatijih školskih serijala i zatim grotesknog i karikaturalnog stripa – da bi na kraju njegov opus bio sabran u više od dvije tisuće tabli stripa koje je ostavio u naslijeđe.
I ne samo to – Bednjanec je jedan od rijetkih »kompletnih« autora u smislu da je sam napisao golemi broj scenarija za vlastite stripove – ostavio ih je više od tisuću i po tome je zapravo najplodniji scenarist u povijesti domaćeg stripa.
Hrvatska povijest u “Dečjim novinama”
Osim različitim žanrovima, svoju popularnost vjerojatno ima zahvaliti i svom stilu – Bednjanec nije patio od suvišnog artizma i likovne elaboracije – njegov je crtež realističan i lako čitljiv.
U crtačkom smislu nije pripadao grupacijama, klanovima i modama, nije bio sklon uzorima, imitiranju ili kopiranju nekog značajnog autora – bio je naprosto svoj, crtao je onako kako je vidio, i to je više od 40 godina imalo svoju široku i zahvalnu publiku, iako ne uvijek i priznanje kritike.
Zanimljivo je i to da je u vrijeme dominacije zagrebačkog »Plavog vjesnika« u Hrvatskoj šezdesetih godina Bednjanec velik broj stripova objavio za velike i jake izdavače u Srbiji.
Bednjančeve stripove s tematikom iz hrvatske povijesti objavile su, u vrijeme dominacije »Plavog vjesnika«, »Dečje novine« iz Gornjeg Milanovca
Iako je to bilo jedno – jugoslavensko – tržište, njegove stripove iz hrvatske povijesti, kao što su »Nikola Šubić Zrinski«, »Matija Gubec«, »Uskočka krv«, »Posljednja bitka Petra Kružića«, »Bitka u paškoj uvali«, »Stubička avet«, »Buna na Hvaru« i dvadesetak drugih, objavile su od 1963. do 1967. »Dečje novine« iz Gornjeg Milanovca, dok su stripove s tematikom iz NOB-a sredinom sedamdesetih, objavljivali »ZOV«, »Kurir« i »Politikin zabavnik«.
Isto tako i njegovi stripovi o sportu – naslovi kao što su »Crvena zvezda«, »Majstor s mora«, »U Montevideu«, »Partizan«, »Najmlađi reprezentativac«, »Ivica Hitrec«, »NK Zagreb«… objavljeni su u »Dečjim novinama«, u tada popularnoj biblioteci »Lale«.
Ipak, takozvane omladinske stripove objavljivala je – kao što je već spomenuto – »Modra lasta«, dva nastavka stripa o barunu Trenku objavio je »ZOV«, a dva serijala Nježnog – onaj o Nježnom – robijašu i onaj o Nježnom – sportašu – zagrebački »Kerempuh« i »SN Revija«.
“Vritnjak” za Nježnog
Nježni je pak posebna priča u kojoj je Bednjančev talent za komično i groteskno došao do punog izražaja.
U satiričkom časopisu »Kerempuh« Nježni je antijunak, sitni lopov, naivan i nespretan, koji na kraju svake epizode završava u zatvoru, gdje mu je na neki način i bolje nego li vani gdje – kao i danas – plivaju krupne ribe. Korupcija, makinacije, lopovluk, šverc, mito, socijalne razlike… sve su to teme koje do danas nisu izgubile na aktualnosti, ali su dobile na opsegu.
U »SN reviji« Nježni je od 1976. do 1983. godine sportaš koji se dotaknuo ama baš svakog zamislivog sporta, od onih najpopularnijih do onih najbizarnijih, pa i rekreativnih sportskih zanimacija.
Nježni na kraju svake priče izvedene u jednoj tabli dobiva nogom u guzicu, »vritnjak«, i na taj način bude šutnut iz stripa i iz priče, a te priče kao da su ispričane danas – lažiranje, crni fondovi, prevare, makinacije – samo što danas više nema nikoga da u stripu nacrta sve mamiće i markoviće našeg sporta.
Realistični strip ili groteska, strip za djecu, tinejdžere ili za odrasle, kao god to podijelili ili složili, Bednjanec će nesumnjivo ostati klasik hrvatskog stripa koji usprkos ne taklo davnoj retrospektivnoj izložbi (»Klovićevi dvori« 2009.) i nekoliko objavljenih knjiga (»Nježni sport« 1980; »Osmoškolci« 1987; »Jasna i osmoškolci« 1994; »Durica« 2003; »Genije«) još čeka pravu kritičku monografiju koja će pola stoljeća njegova rada smjestiti u kontekst suvremene likovne kulture u Hrvatskoj.
