Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1n
Sutra: 22° 22° 1n
21. rujna 2018.
Ispis članka: Bižuterija: Zašto bi netko poželio trovati duh kulturnim "cajkama"? - Novi List

NoviList.hr

Bižuterija: Zašto bi netko poželio trovati duh kulturnim "cajkama"?

Trovanje duha stvar je izbora

23. svibanj 2011 07:11

Napisao: Maja Hrgović

Ambicija jača od talenta, takvom mi se čini naša književnost, neselektivno blagoslivljana panegiričkim recenzijama kritičara koji kao da su se predozirali somom

Snimila Gordana LABOVIĆ

Kad ti »Bižuterija« Jelene Rozge uđe u uho, gotov si. Ovogodišnji Porinom ovjenčani hit godine, koji je podijelio javnost baš onako kako ju je prije nekoliko godina podijelila dodjela nagrade Kiklop »Goloj istini« Nives Celzijus, toliko je nakaradno »treš« – govorim o svome sasvim subjektivnom doživljaju – da mi je prvo slušanje prouzročilo nekontrolirano trzanje udova i nervozu želuca. S tolikim je otporom reagiralo moje tijelo, i mimo moje volje, kad sam tu pjesmu proljetos čula na modnoj reviji dizajnerskog dvojca ELFS, u zagrebačkom West Gateu, na otvorenju Cro-a-portera.

Tada je Rozga, onako sva simpatična, došla podržati prijatelje iz modnog svijeta, a potom su se manekenke njoj u čast posložile po pisti i stale cupkati na visokim petama uz ritmove »Bižuterije«. »Prestrašno«, pomislila sam tada, iskreno zapanjena praznoglavim stihovima o školovanom prevarantu koji nije bacio kamenčić, a za njim plače lirski subjekt, mitska rozgolika žena-majka-kraljica.

Kasnije su me još neke prilike natjerale da poslušam tu pjesmu (primjerice, višesatna vožnja autobusom u kojemu se sluša samo Narodni radio) i – čudo jedno! – onaj mandolinom podebljan melos koji balansira negdje na tromeđi između balkanskog Orijenta, svadbe s trećerazrednim sintesajzer-bendom i naslijeđem dalmatinske kancone, taj paket besmislenih stihova i čudnog ritma koji me je isprva iritirao do ljutnje, najednom mi je prestao biti odbojan.
 

 Lakonotne knjige

Zamišljena nad tim obratom, stala sam razmišljati o tome kako prekomjerno izlaganje šundu i kiču nije nimalo bezopasno, i kako ti se može dogoditi da te zavodljivost jeftine kreacije svlada i zatruje, napadajući jezgru sustava vrijednosti s kojim pristupaš glazbi, kulturi, svijetu uopće. Rozgina »Bižuterija« učinila mi se kao Huxleyeva soma, droga koja uškopljuje intelekt, a zauzvrat preplavljuje serotoninom.

  Od pjesmuljaka splitske pjevačice lakih nota veća su prijetnja dobrom ukusu, mislim, sve one hrpe lakonotnih knjiga koje dominiraju produkcijom i zakrčuju knjižare – ne mislim tu samo na »Golu istinu« Nives Celzijus ni »Život u raju« Vlatke Pokos, te čudnovate zapise što su ih natipkale vrijedne ruke starleta, ne mislim ni na kuriozitet da je intendant splitskog HNK jedan Mucalo, nego mislim prije svega na prozu koja nam se kroz medije nameće kao vrhunac domaće književnosti.

Mislim, ustvari, na sve one silom namrčene romane i priče, strukturalno, semantički i stilski smiješno promašene, koje se unatoč recesiji štancaju kao da sutra ne postoji. (A kad smo kod smiješnog: za jednu od izdašnijih književnih nagrada ovih dana se natječu i autori koji naručenim patetičnim pismima omiljenom piscu demonstriraju vascijelom puku upravo nevjerojatnu nepismenost i nepoznavanje osnova gramatike i pravopisa.Uvjerena sam da bi Jelena Rozga znala napisati suvisao tekst, a da ne zvuči kao da ga piše stranac koji tek uči hrvatski jezik.) Ambicija jača od talenta, takvom mi se čini naša književnost, neselektivno blagoslivljana panegiričkim recenzijama kritičara koji kao da su se predozirali somom.
 

 Kulturne cajke

Nije meni »Bižuterija« ništa skrivila. O svemu ovome razmišljam i zbog nevoljne zadaće koja mi je povjerena (ili, točnije, nametnuta): dopalo me je da čitam jedan roman prvijenac, na sva zvona nahvaljen u autoru bliskim medijima, pa sam uzela i čitala, i čitala nakon što sam na prvih tridesetak stranica prilično pouzdano utvrdila da je posrijedi budalaština koja vrijeđa mozak, škrabotina ukoričena samo da okruni ambiciju rečenog debitanta.Neću nastaviti čitati tu knjigu.

Zaštitit ću svoj integritet kritičnog konzumenta kulture apstinirajući od kvarnog šunda i ispodprosječnih uradaka. Pa i po cijenu da me se proglasi snobom, odbijam »bižuteriju«, u svim njezinim oblicima.

Nije da nemam izbora. I u ova teška recesijska vremena koja su nam izgovor za još više žalopojki o manjku para, još više gunđanja prekriženih ruku, dobra kultura nam je i dalje dostupna. Štoviše, vrhunska kultura.

Barem je tako u Zagrebu: optimizam budi činjenica da je nedavno napokon prevedena Alice Munro, kanadska spisateljica i dobitnica Bookera (sjajna knjiga novela »Služba, družba, prošnja, ljubav, brak« objavljena je u prijevodu Maje Šoljan u nakladi OceanMore); Subversive Film Festival doveo nam je, osim prehapuhanih pomodnih eklektika, i jednog Terryja Eagletona; peti Jewish Film Festival besplatno nudi iznimno kvalitetan i šarolik filmski i glazbeni program; počinje deseti jubilarni Festival europske kratke priče, koncipiran kao nekovrsni best-of dosadašnjih moćnih izdanja (iako, još uvijek ne mogu prežaliti što se nije moglo dovesti Lorrie Moore, vjerojatno najbolju američku živuću književnicu); potom, dolazi Arcade Fire, bend katarzične snage, zbog kojeg sam prije nekoliko godina potegnula do Lisabona i potrošila zadnju kunu na ulaznicu za festival na kojemu su nastupali – i ne žalim za tim.

Uz ovoliko prvoklasnih stvari koje nam se nude, zašto bi netko poželio trovati duh kulturnim »cajkama«?