Nogometne suce gotovo nitko ne voli, svima su krivi i rijetko kada dobiju pohvalu / Foto Sergej DRECHSLER
Kada se razmisli o izrazito negativnoj percepciji nogometnih sudaca MAXtv Prve lige, čovjek se mora zapitati što te ljude tjera naprijed. Uostalom, dovoljno se sjetiti da su Brunu Marića prošle godine fizički napali huligani u Stobreču. Akteri ove priče reći će da im je suđenje jednostavno strast
Nitko ih ne poznaje, nitko ih ne voli. Zato je i bilo zanimljivo prikazati te ljude iz druge perspektive.«
Tim je riječima belgijski filmaš Yves Hinant objasnio zbog čega je s kolegom Jeanom Libonom snimio dokumentarni film o nogometnim sucima koji su dijelili pravdu na Euru 2008. godine u Austriji i Švicarskoj. Nije teško naslutiti da je režiserski dvojac u taj projekt ušao s određenim predrasudama.
Naime, radni naslov njihovog dokumentarca bio je »Ubi’ suca!«. Međutim, nakon što su upoznali ljudsku stranu svojih glavnih aktera Hinant i Libon su promijenili ime u »Suci« (Les Arbitres).
Hinant i Libon vrlo brzo su shvatili da ljudi koje prate kamerama nisu nekakav talog društva, niti nemilosrdni monstrumi koji se hrane dušama nogometaša, trenera i navijača.
Običan život
Kada se u obzir uzme negativna percepcija nogometnih sudaca unutar okvira MAXtv Prve lige, teško je pretpostaviti kakav bi učinak u Hrvatskoj imao neki sličan pokušaj. Opet, ne škodi krenuti tragom dokumentarnog filma »Suci«. Na kraju krajeva, predstavljanje svakodnevice hrvatskih prvoligaških sudaca sigurno ih neće učiniti boljim ili lošijim osobama, a pokazat će da su u pitanju ljudi koji izvan nogometnih terena imaju sasvim običan život.
Fran Jović, Zagreb
13. lipnja 1984., apsolvent na Kineziološkom fakultetu, oženjen, jedno dijete
Tihomir Pejin, Donji Miholjac
11. listopada 1983., magistar ekonomije, menadžer tvrtke za preradu voća i povrća, oženjen jedno dijete
Duje Strukan, Split
16. svibnja 1984., dDiplomirani elektrotehničar, zaposlenik IT sektora privatne firme, oženjen, očekuje dijete
Mario Zebec, Varaždin
24. rujna 1982., stručni prvostupnik ekonomije, zaposlen u obiteljskoj tvrtki, oženjen, dvoje djece
Damir Batinić, Osijek
29. listopada 1975., viša stručna sprema, privatni poduzetnik, oženjen, dvoje djece
Dario Bel, Osijek
1. srpnja 1988., diplomirani kineziolog, zaposlen u Zajednici sportskih udruga grada Osijeka, oženjen, dvoje djece
Željko Frković, Gospić
20. rujna 1982., magistar kineziologije, zaposlen u privatnoj firmi, oženjen
Igor Križarić, Čakovec
5. studenog 1977., viši trener nogometa, zaposlen u Međimurskom nogometnom savezu, oženjen, dvoje djece
Bruno Marić, Daruvar
14. kolovoza 1972., diplomirani pravnik, član Uprave Daruvarskih toplica i suvlasnik OPG-a, oženjen, šestero djece
Dalibor Mlakar, Zagreb
30. rujna 1975., diplomirani kineziolog, menadžer prodaje, oženjen, troje djece
Igor Pajač, Sv. Ivan Zelina
30. rujna 1985., profesor kineziologije, neoženjen
Marin Vidulin, Kanfanar
29. rujna 1980., srednja stručna sprema, zaposlen u obiteljskom ugostiteljskom obrtu, oženjen, dvoje djece
Ivan Vučković, Zagreb
2. veljače 1986., inženjer prometa, zaposlen kao pomoćnik brand managera u privatnoj firmi
Goran Gabrilo, Split
13. rujna 1977., doktor znanosti, sveučilišni profesor, oženjen, dvoje djece
Ivan Bebek, Rijeka
30. svibnja 1977., dipl. ekonomist, zaposlenik Euroherc osiguranja, neoženjen
NAPOMENA – Podaci su prezentirani kako su ih predočili sami suci.
Suci za koje nismo dobili podatke
Ante Vučemilović – Šimunović, Osijek
13. lipnja 1974., tajnik NS Osječko-baranjskog
Andrej Burilo, Osijek
23. ožujka 1981.
Marko Matoc, Zaprešić
21. siječnja 1979.
Jurica Mihalj, Vel. Mlaka
29. rujna 1981.
Skoro svi su fakultetski obrazovani, svaki od njih ima stalan posao. Na primjer, Goran Gabrilo nositelj je katedre za plivanje, a uz to drži predavanja o rekreaciji i fitnessu na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Unatoč tome, nikako ne može pobjeći od suđenja.
– Znalo mi se dogoditi da održim predavanje i kažem studentima da me slobodno pitaju ako im nešto nije bilo jasno, a onda netko od njih digne ruku i pita me zbog čega sam nešto dosudio na utakmici od prošlog vikenda. Moj otac me svojim prijateljima uvijek predstavlja kao nogometnog suca. Dvadeset godina sam se školovao da postanem doktor znanosti i sveučilišni profesor, ali njemu je najvažnije da sam nogometni sudac – govori Gabrilo kroz smijeh.
Nije teško pretpostaviti da su i svi ostali obilježeni suđenjem, bez obzira čime se bave. Na primjer, Ivan Bebek zaposlen je u jednoj osiguravajućoj kući, Duje Strukan je u IT sektoru privatne firme, Tihomir Pejin je menadžer firme za preradu voća i povrća, Bruno Marić je član Uprave Daruvarskih toplica i suvlasnik OPG-a a Mario Zebec radi u obiteljskoj firmi koja ima sto djelatnika.
Suđenje kao hobi
– Ne prođe dan da me netko ne pita nešto o nogometu. Svaki od nas živi s time, to je neizbježno. Na primjer, jedan moj poznanik osiguravao je svoje vozilo u firmi za koju radim. Jednog dana rekao mi je da to više ne želi jer je smatrao da sam oštetio klub za koji navija – kaže Bebek, iza kojeg je već sedamnaest sezona na prvoligaškim terenima.
Jedna od stvari koja upada u oči kod sudaca MAXtv Prve lige je nepovjerenje prema medijima, što i nije toliko neobično, kada se zna kakav tretman imaju u javnosti. Većina će bez problema reći čime se bave u životu i rado će spomenuti obitelji. No, na spomen razgovora za medije pristojno će zahvaliti i odbiti poziv da kažu nešto više o sebi i svom hobiju. Ovdje je nužno napomenuti da u prethodnoj rečenici nema tipfelera. Izraz »hobi« je najtočnija definicija sudačkog posla u hrvatskom nogometu.
Doduše, taksa za glavnog prvoligaškog suca iznosi 2.370 kuna po utakmici, a to za hrvatske prilike sasvim sigurno nije mali novac. Što je niža razina natjecanja, ta je naknada manja. Uzme li se u obzir broj utakmica koje sudac MAXtv Prve lige odradi u godinu dana, cifra se zaustavlja između 30 i 35 tisuća kuna, što, pak, znači da se u ovoj zemlji ne može živjeti isključivo od suđenja.
Naravno, suvišno je objašnjavati da takav prihod od hobija može itekako utjecati na dosta stvari u životu. S druge strane, također treba znati da suci na najvišoj razini moraju uložiti dosta truda i napora kako bi došli do takvog statusa. Čak i oni koje prosječni ljubitelji nogometa smatraju diletantima. Naime, svaki od njih mora biti u odličnom fizičkom stanju.
Primjerice, na nekoj utakmici može se dogoditi da jedna momčad krene u kontru nakon kornera u svom šesnaestercu, te da se suparnik obrani zaustavljanjem lopte na crti svog gola i odgovoriti rekontrom. Kod takve situacije igrači u polju smiju si dozvoliti mali predah jer na terenu ih je deset, dok sudac mora iz sebe izvući sprinteve u dva različita smjera, pazeći da svojim kretanjem ne ometa igru i da istodobno ima dobar pregled zbivanja i visoku razinu koncentracije za donošenje odluke.
Gledajući iz tog kuta, jasno je da nogometni suci u elitnom rangu natjecanja moraju biti u režimu treninga na razini onoga što prolaze oni kojima svakog vikenda dijele pravdu. No, razlika je u tome što nogometaši u klubovima imaju osigurane fizioterapeute i masere koji im čuvaju tijelo od ozljeda.
Suci, pak, takve stvari moraju plaćati iz vlastitog džepa, a nije na odmet podsjetiti da su to mahom ljudi stari između trideset i četrdeset i nešto godina.
Rigorozni treninzi
– Svima nama suđenje je hobi po svemu, osim po angažmanu. Na tom polju to je čisti profesionalizam – objašnjava Bebek.
Još jedna stvar koja upada u oči kod sudaca MAXtv Prve lige je način komunikacije. Naravno, kod onih koji ne zaziru od medija. Ravnajući se po glasu koji ih prati s tribina, čovjek bi pomislio da su u pitanju opaki tipovi pred kojima treba izbjegavati gledanje u oči i nagle pokrete. A nakon dvije-tri izmijenjene rečenice ispostavi se da su sasvim obični ljudi poput nas.
Jedinu razliku čine medijska eksponiranost koju ne mogu izbjeći, za razliku od svojih kolega iz nekog manjeg sporta, i već spomenuto održavanje fizičke spreme na razini potrebnoj za dijeljenje pravde na prvoligaškim travnjacima. A taj dio sudačkog posla definitivno nije mačji kašalj. Naime, svi oni od UEFA-e i HNS-a dobivaju plan aktivnosti koji moraju ispoštovati. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, tu nema prostora za muljanje.
– Na primjer, kada se vrše testiranja svaki od nas ima mali srčani monitor spojen na platformu. Tu se po otkucajima srca i reakcijama tijela na napore jasno vidi koliko treniramo i jesmo li fizički spremni za suđenje – tumači Gabrilo, koji je prije dvadesetak godina bio član plivačke reprezentacije u konkurenciji juniora.
Suđenje u elitnom razredu natjecanja je puno više od istrčavanja na teren od vikenda do vikenda.
– Čim me obavijeste o delegiranju za utakmicu, počinjem s pripremama. Treninzi su prilagođeni terminu odigravanja, kako bih utakmicu dočekao u optimalnom stanju. Pored fizičke, tu je i psihička priprema, kao i analiza momčadi kojima sudim. Za suca je to vrlo bitno, kako bi znao što može očekivati. U tako opsežnu pripremu treba ukomponirati obitelj i privatni život. Svaka utakmica potroši čovjeka fizički i psihički, a u ponedjeljak treba otići na posao… – objašnjava Ivan Bebek.
Njegov radni dan počinje buđenjem u šest sati i odlaskom na trening. Nakon toga na redu su radne obaveze na Kineziološkom fakultetu. Oko četiri popodne Gabrilo kreće kući, a predvečer obavlja i trening prevencije. Konkretnije, čovjek, poput svih nogometnih sudaca na toj razini, živi u režimu kakav imaju profesionalni sportaši.
Neki njegovi kolege svoj uobičajeni dan još više prilagođavaju radnim obavezama. Jednostavno, tko želi dijeliti pravdu na prvoligaškim terenima, mora biti u odličnoj fizičkoj formi, s time da čelne ljude Komisije nogometnih sudaca Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza ne zanima kakav posao rade.
Velika odricanja
– Svi mi smo se u mladosti bavili nekim sportom u klubovima, a i sada smo aktivni u sportu. No, nakon radnog dana nije lako trenirati takvim intenzitetom. Posao nam je prioritet, svi imamo privatni život, a u to treba uklopiti i treninge – objašnjava Bebek.
Kada se razmisli također već spomenutoj negativnoj percepciji nogometnih sudaca MAXtv Prve lige, čovjek se mora zapitati što te ljude tjera naprijed. Uostalom, dovoljno se sjetiti da su Brunu Marića početkom listopada prošle godine fizički napali huligani u Stobreču. Akteri ove priče reći će da im je suđenje strast kojoj se ne bi mogli posvetiti bez podrške najbližih.
– Moja obitelj konstantno trpi zbog toga. Svaki vikend sam zauzet i ne mogu biti s djecom i suprugom koja mi je apsolutna podrška. Ona od prvog dana razumije da je suđenje moja strast, i na tome joj samo mogu zahvaliti. Moram priznati da bih ja puno više grintao kada bi moja supruga imala neku takvu strast – zaključuje Gabrilo.
