Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 2n
Sutra: 18° 24° 2
20. travnja 2018.
Zama

Dekorativna tijela kolonijalizma: Drugačiji povratak argentinske redateljice Lucrecije Martel

Dekorativna tijela kolonijalizma: Drugačiji povratak argentinske redateljice Lucrecije Martel
Dekorativna tijela kolonijalizma: Drugačiji povratak argentinske redateljice Lucrecije Martel
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2018. u 18:59 2018-04-16T18:59:50+02:00

I najnoviji povratak miljenice bjelosvjetskih autorskih krugova Argentinke Lucrecije Martel (»Zama«), vezuje se za stvarnu ličnost – Don Diega de Zamu, guvernerova administrativnog savjetnika u Asuncionu u službi španjolskog kralja. Film je snimljen nakon devetogodišnje autoričine pauze i može se promatrati kao svojevrsno pročišćenje njenih preokupacija.

Bizarno putovanje latinoameričkog filma svjetovima kolonijalnih bespuća i mašte kao da nikad ne prestaje. Gotovo da nema recentnog festivala na kojem se ne ukaže bar jedan autor koji je u kolonijalizmu otkrio potentnu temu, od Lisandra Alonsa (»Jauja«) do Nilesa Atalaha (»Rey«), čija sumanuta priča o ekscentričnom Francuzu koji sanja kako će postati kralj Patagonije, dok pokušava natjerati Mapuche Indijance na otpor prema Španjolcima, priziva Sokurova i ludorije Guya Maddina u estetiziranom spoju lutkarskog teatra i footagea.

Tu je i Kolumbijac Ciro Guerra (»Zagrljaj zmije«), koji priča o prijateljstvu jednog šamana i jednog danskog znanstvenika koji traga za rijetkom čudotvornom biljkom. Čak se i najavljeni projekt Apichatponga Weerasethakula radnog naziva »Memorija« s Tildom Swinton, ambijentiran u Kolumbiji, bavi kolonijalizmom i kolektivnom memorijom kao okidačem straha (riječ je o prvom autorovom filmu koji će biti snimljen izvan Tajlanda).

Svi ti autori inspirirani su stvarnim povijesnim ličnostima, od njemačkog istraživača i etnologa Theodora Kocha-Grunberga (»Guerra«), do francuskog odvjetnika i avanturista Orelie-Antoinea de Tounensa (»Atallah«). Jedino je Alonsov danski kapetan Dinesen koji traga za mitskom zemljom sreće i izobilja (»Jauja«), a kojeg u filmu portretira Viggo Mortensen, imaginarni lik.

I najnoviji povratak miljenice bjelosvjetskih autorskih krugova Argentinke Lucrecije Martel (»Zama«), vezuje se za stvarnu ličnost – Don Diega de Zamu, guvernerova administrativnog savjetnika u Asuncionu u službi španjolskog kralja.

Film je snimljen nakon devetogodišnje autoričine pauze i može se promatrati kao svojevrsno pročišćenje njenih preokupacija. Jer ne samo da je riječ o njenom prvom filmu koji u fokusu ima muški lik, već i njenom prvom filmu koji se bavi povijesnim temama, ali i njenoj prvoj literalnoj adaptaciji. Autor literalnog predloška, argentinski pisac Antonio de Benedetto, bio je veliki obožavatelj Dostojevskog, iako autoričin komad puno više duguje Kafki i Beckettu.

Pitanje identiteta

Iako je centralni lik muškarac, uvodni kadar pokazuje grupu žena pored rijeke, čija su obnažena tijela prekrivena blatom. Ugledavši Diega u trorogom šeširu, one će mu atribuirati epitet »voajera«, iako one nisu predmet njegova erotskog interesa. On sanja o »ruskim princezama umotanim u krzno«, provodeći dane u usamljenim šetnjama plažom, dok čeka premještaj. No kraljevo pismo nikako da stigne, a birokratska intervencija pretvara ga u zatočenika purgatorija kojem nipošto ne želi pripadati. Iako su kritičari opisivali Martelin komad kao »film o čekanju«, ta famozna »espera« ne može egzistirati ako ne postoji pitanje identiteta.

Apsurdnog nacionalističkog identiteta u diskursu kolonijalnih rana. Zato se domoroci u filmu promatraju kao anakronizmi, dakle, nešto što tom identitetu smeta. Zato se »Zama« neizravno referira i na probleme vezane za vlasništvo nad argentinskom zemljom koje i nakon dvjesto godina nije riješeno. Nije riješeno zato jer Argentinci nisu u stanju prepoznati urođeničku komunu kao svoju, kao dio njihove kulture i povijesti.

To pokazuje i autoričin odnos prema urođenicima, svedenim na neuku radnu snagu, ono bezvrijedno ništa, koji nisu u stanju hodati zbog izranjavanih nogu. Zato se dekorativna i rigidna tijela Martelinih junaka u svojim robotiziranim pokretima doimaju poput performera zabavljača koji insceniraju didaktičke povijesne rekonstrukcije u nekom putujućem cirkusu, uronjenih u pučki teatar kolonijalne artificijelnosti. Njihovo febrilno iskustvo blisko je ludilu i noćnoj mori. No Martel naglo prekida tu sveopću letargiju Diegovim odlaskom u lov na revolucionara i karizmatičnog vođu Vicunu Porta koji se protivi španjolskoj kruni. Iako Diegov šef vjeruje da je on mrtav, noseći na ogrlici osušeno uho koje je navodno pripadalo Vicuni, on ipak kreće u svoju brutalnu avanturu, umoran od čekanja.

Boja rata

Diegova avantura koja priziva estetiku splattera, amputirani udovi uključeni, doima se poput Herzoga na LSD-u, s Indiosima čija tijela ofarbana u crvenu boju rata i krvi izranjaju iz močvare u pokretima koji prizivaju animirani filmski eksperiment blizak halucinaciji. Jer to više nije ona »močvara« iz autoričine »Močvare« (La cienaga). Zato je to i film o frustracijama i neuspjehu, ali i slobodi koje on proizvodi. »U Južnoj Americi, mužjački neuspjeh uzrokuje enormnu količinu nasilja«, rekla je Martel u jednom interviewu. Iako taj isti brutalni svijet koji pokušava uništiti Don Diega postaje njegovo spasenje.

No »Zama« ne igra na pretenzije historicizma. Koliko god povijest kojom se Martel bavi, postaje krajnje konfuzna i nejasna, odgađajući smisao života kao da se dan koji njenom junaku najviše znači još nije dogodio. Riječ je o velikom odsanjanom filmu, kojeg će uskoro »odsanjati« i vidjeti publika zagrebačkog 11. Subversive Film Festivala.

Jedini komad koji je u sondiranju latinoameričkog kolonijalizma bio u stanju nadmašiti Martelino ludilo, vizionarska je ekstravagancija Raula Ruiza »Le Toit de la balene« o antropolozima koji otkrivaju posljednja dva preživjela patagonijska Indiosa. Ruizova parodija o antropologiji, lingvistici, kulturalnom imperijalizmu, Lacanovoj psihoanalizi i kolonijalizmu, snimljena je u pet različitih jezika. A Jim Jarmusch je smatra jednim od najboljih filmova osamdesetih.

Film je to u kojem će jedan od Indiosa, integriran u zapadnjačku kulturu, kazati da relativne zasluge Mozarta i Beethovena ovise o tome koji od njihovih vinila ima bolje korice. Efekt je sličan onom koji polučuje Ruizov zadnji komad »La telenovela errante« koji će završiti njegova udovica, a koji promatra čileansku svakodnevnicu kao treš sapunicu čiji glumci izgovaraju one-linere u stilu »Jesi li ti ljevičar?«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka