BERLIN – Predsjednik žirija ovogodišnjeg Berlinalea režiser Paul Verhoeven jako je jednostavna osoba. Svako jutro došao bi na novinarsku projekciju u Berlinale Palast u starom sivom džemperu na kopčanje i narančastoj skijaškoj jakni koju bi zamotao u loptu i stavio je ispod sjedala. On je vjerojatno jedan od onih praktičnih ljudi koji na putovanja bez obzira koliko ona trajala, ne putuje s kuferom nalik ormaru na točkovima.

Outfit ga je očito dobro poslužio jer su temperature u prvoj polovici berlinskog festivala bile debelo ispod nule. Novinari su se šalili da je to Putin poškakljao Frau Merkel svojim sibirskim malim prstom. No to nije spriječilo neke glumice da se na svečanim premijerama pojave u dekoltiranim lepršavim toaletama, kao da su u Cannesu a ne u ledenom Berlinu.

I kad je sibirski nalet prošao, a dnevna temepratura se po danu naglo popela na 14 celzića, gosti su nanovo okupirali terase kafića i travnati nasip ispred niza zgrada uz Tilla Durieux Park tik do Potsdamer Platza, koje je projektirao slavni arhitekt Renzo Piano.

No u toj šumi njegovih staklenih nebodera koji simboliziraju centar njemačke bankarske moći, jedina oaza drugosti ostaje berlinski Filmhaus s kultnim kinom Arsenal, koje je tek staklenim zidom odvojeno od Cinestara. I dok su neki drugi berlinski zidovi pali, ovaj filmofilski je još uvijek prilično žilav, odvajajući na neki način dva različita svijeta, iako se tijekom Berlinalea sve dvorane Cinestara stavljaju u službu festivala, pa i ta granica postaje mekša.

Skupo organsko pivo

Inače, predvorje Arsenala omiljeno je okupljalište radikalnije filmofilije, mahom sastavljene od Bio Deutschera, koji između dva filma konzumiraju salate od quinoe i zalijevaju ih organskim pivom koje košta nemalih 3 eura. U kafiću se naime nude strogo organski proizvodi iz berlinskih urbanih vrtova poznatijim kao Prinzessinengarten. A svake godine tijekom Berlinalea, prostor je drukčije dizajniran. Tako su umjesto klasičnih stolica i stolova, ove godine dominirale stare ruzinave limene bačve i bicikli, uz krošnje bresaka u cvatu koje su toj postapokaliptičnoj atmosferi ubrizgale malo životne svježine i ljepote.

Zato ovogodišnja konkurencija Berlinalea u kojoj su u njenim filmova jeleni ubijani i lovljeni na sve moguće načine, zasigurno nije bila u skladu s veganskom filozofijom Arsenalove škvadre. Zanimljivo, i u još uvijek trendi kvartu Prenzlauer Berg krcatom bio marketima i organskim bistroima, zidove jednog od njegovih najhipsterskijih kafića smještenog na Kollwitzstrasse krase glave preparirane divljači.

Lokal se zove »Meierei« jer je nekad davno na tom mjestu bila smještena židovska mljekara, koja je divnim čudom spašena od savezničkog bombardiranja Berlina. No prije par godina tijekom uređivanja lokala, iza vanjskog sloja žbuke otkrivene su zidne slikarije u nježnim zelenim tonovima napravljene 1902. s romantičnim krajolicima i prizorima iz švicarskih Alpi (klupe na terasi prekrivene su tipičnim grubim dekama karakterističnim za švicarske planinske jedinice, koje gosti koriste da bi se njima zagrijali).

Iako te slikarije nemaju veliku umjetničku vrijednost, vlasniku lokala bilo ih je žao odstraniti, pa njihove nježne ali oronule vedute dominiraju tim maštovito dizajniranim interijerom. I menu je prilagođen tom alpskom štihu, nudeći valjda najbolji i najveći Apfelstrudel u gradu, ali i izvrsni gulaš od divljači s knedlama kao savršeni odabir za ledene berlinske dane.

Anarhoidniji kutak

Njihova oronula ljepota, koja sjajno korespondira s onim starim Verhoevenim sivim džemperom, nije bila po volji brokerima i investitorima koji su ih kupili, osvježivši njihove sive i tmurne fasade živahnim bojama, pa je kvart postao previše ulickan i fensi, što ne znači da se u njemu još uvijek ne može otkriti neki skriveni anarhoidniji kutak čiji grafiti prizivaju duh zagrebačke Medike.

Zato se u Berlinu događaju vječne umjetničke migracije, pa je trenutni »it« kvart berlinske inteligencije postao Neukolln, u kojem su nekoć strogo obitavali (turski) radnici iz nižih slojeva. Tako su u njemu preko noći počeli nicati hipsterski klubovi i kafići, kao što se to nekad dogodilo obližnjem Kreuzbergu koji je još prije pada Zida postao pulsirajući kozmopolitski kvart sačinjen od Turaka, umjetnika i gejeva (ponekad sve to zajedno u istoj osobi).

No taj nagli uzlet očekivano su nanjušili investitori i developeri, pa bi i taj živahi kvart uskoro mogao doživjeti sudbinu Prenzlauer Berga, ako već nije. Jer, kad je autor ovog teksta prije deset godina prvi put posjetio Berlinale, bio je to jeftini pankerski raj. No vremena se mijenjaju i život u Berlinu više nije tako jeftin kao što je to nekoć bio.

Život ide dalje

Zato je na pitanje gdje se doista nalazi centar Berlina u stvari nemoguće odgovoriti, iako je jedan od njegovih dijelova nazvan Mitte. Za žitelje bivšeg Zapadnog Berlina, to je prostor oko Kurfurstendamma. Za žitelje bivšeg Istočnog Berlina, to je zona oko Friedrichstrasse. Za queer scenu, centar Berlina je pače getoizirana zona južno od Nollendorfplatza, sa svojim gay bankama, gay turističkim agencijama, gay saunama, gay S/M i porno šopovima, gay klinikama, gay klubovima, gay restoranima, gay kafićima i gay agencijama za nekretnine.

A samo par koraka dalje nalazi se mjesto na kojem se lani dogodio adventski masakr, gdje prolaznici još uvijek ostavljaju cvijeće i poruke. No iako smo očekivali da će prisutnost do zuba naoružanih policajaca u U-Bahnu i na drugim frekventnim lokacijama nakon tog tragičnog događaja biti veća i izraženija nego inače, tijekom čitavog festivala bili su praktički nevidljivi. Ni na ulazima u različite festivalske dvorane nije bilo nikakvih pregleda, ne računajući na ulaz u press centar smješten na prvom katu hotela Grand Hyatt, iako je i tamo pregled bio tek formalan i krajnje diskretan. Berlinčani su očito shvatili da paranoja, duge cijevi i strahovi ne vode nigdje, te da se ludi život u Berlinu treba nastaviti svojim normalnim tokom.