Jana Matošić Goluža rodom je iz Splita. To znači da joj je hodanje po ravnom daleko prirodnije nego li skijanje po snježnim padinama. Ono malo dječjeg nazovi klizanja, u zaleđenoj lokvici pred jednom sarajevskom mesnicom, u dane od Zimskih Olimpijskih igara, bolje ne spominjati. Eva Goluža je njena kći, nje i Trpimira Goluže koji je inače znan i kao predsjednik Hrvatske liječničke komore. Evi je mjesto rođenja Zagreb, nedavno je napunila 16 godina, a kako Zagreb ima Sljeme tako se ne treba previše čuditi što Eva voli skijanje.

A kada je tako, onda se ne treba čuditi ni dijalogu što su ga vodile majka i kći prije koju godinu, kada je Jana osvijestila kolika je strmina niz koju joj se kći kani vrtoglavom brzinom spustiti.

– Eva moja, što te nije strah ove strmine, pitala je Jana.

– Da je vidim, možda bi me i bilo strah, kazala je na to Eva, prije nego su se od srca nasmijale.

Eva Goluža je slabovidna i usitinu ne vidi stazu kojom skija, ma joj to ni malo ne smeta. Pače, Eva je ponajbolja naša skijašica s invaliditetom, naša skijašica među deset najboljih na svijetu, sedma u slalomu i osma u veleslalomu na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu makar je bila najmlađa na startu. Niže se zadnjih mjeseci uspjeh za uspjehom, ništa Evi za skijanje nije taško učiniti, tako da se i ljudi bez inavliditeta čudom čude. Čude jer nisu imali tu privilegiju da makar jednom sjednu preko puta Eve.

Foto Darko Jelinek

U srijedu i četvrtak na Sljemenu je po prvi put održana utrka Europskog kupa za skijaše s invaliditetom. Evi je valjalo na Sljeme zarana. Mi se put gore vozimo s Janom.

– Eva je slabovidna od rođenja. Ima poremećaj koji se zove Achromatopsia. To je zapravo distrofija čunjića, receptora za boje i svjetlost. Eva se ili nije s njima rodila, ili se nisu dovoljno razvili. Poremećaj je nasljednog karaktera. Da bi se manifestirao na djeci i tata i mama moraju biti nositelji toga gena, što je jako rijetko. I suprug i ja smo nositelji. Ako oboje i imamo taj gen samo je 25 posto šanse da će se na djeci manifestirati. Nama se evo dogodilo da nam oba djeteta taj poremećaj imaju. Ali, uvijek kažem, ne daj Bože čega goreg, govori nam Jana Goluža.

– Oboje!? Pitamo pomalo u nevjerici.

– Ima i sin, Ivan Boško. Njemu su četiri i pol godine. Ma, on stavi svoje ‘oćalice i s njima ide u vrtić. On ne zna za bolje. Nikada nisu imali zdravi vid, pa ne znaju što to recimo znači vidjet boje, kaže Jana.

Prisjeće se kako je bilo teško na početku, kad je recimo lovila ono malo zimskog, vedrog zagrebačkog neba pa izašla s Evom van, a ona bi vikala i vrištala. Nisu znali što joj je, ni oftamolozi nisu bili posve sigurni što joj je.

– Vani, na suncu, držala je zatvorene oči. Najdraže bi joj bilo kada bi je tata stavio u klokanicu, pa bi našla neku sjenu i zaspala. Pa spavala satima, kazuje Jana.

Kada je Eva imala šest mjeseci liječnici su prvi put spomenuli da bi to mogla biti Achromatopsia. Pravu dijagnozu su dobili kada je Eva krenula u školu. Pomogao je zato Facebook, makar je Jana bila onomad njegov gorljivi protivnik. Ali, otvorila je svoj profil, ukucala u tražilicu Achromatopsia i otvorila su se, kako kaže, čuda. Put ih vodi i do Chicaga nakon Evinog prvog razreda osnovne škole.

– Tu smo upoznali ljude sa sličnom pričom, razmijenili iskustva, doznali tko kakva povećala koristi, kakve probleme ima, što im pomaže.

Crvene naočale

Eva od malena nosi naočale s crvenim, posebenim staklima.

Foto Darko Jelinek

– To su naočale koje puštaju samo određeni spektar svjetla koji njima ne smeta. Bez tih naočala ona vani ne može ništa, samo žmiri jer ne može njeno oko primiti tu količinu svjetla. I kod kuće sve držim u polumraku, pa mi cvijeće baš ne uspijeva, ako nije ono koje raste u sjeni, smije se Jana.

Koliko to zapravo Eva vidi, odnosno ne vidi!? Pojednostavljeno rečeno, vidi ono ogromno slovo E koje je na vrhu table sa slovima što ih iz daleka valja razaznati kod okuliste, i to s metra i pol najviše.

– Po tablicama to je oko pet posto vidne oštrine. Znači da vidi pet posto onoga što vidi zdravo oko, što je jako, jako malo. Pokazivali su nam simulacije kako vide pacijenti s Achromatopsijom. Sve je crno-bijelo, tek neki oblici vide možda crveno. Ona crveno uglavnom prepozna kada stavi naočale, tad joj se spektar malo promjeni. Inače, sve je u nekoj magli, kao da imate zamućenu sliku, kazuje Jana.

Samo, nikada u Golužinih nije bilo kuknjave. Nema plakanja, kaže Jana, zbog onog što se ne može, samo veselja zbog onog što se može. A Eva može sve! Bilo je, doduše, nekad i teško, ili tužno. Recimo, kad je Eva krenula obaviti preglede za odlazak u redovnu školu, da bi joj liječnik prilično ružno kazao da ona to ne može. Rasplakala, ma su svoje kako treba odradile djelatnici/e Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, procijenivši da je Eva za redovitu nastavu. A da joj nastava i loše krene, uvijek je mogla k njima.

– Međutim, gdje god došla ona je je u školi bila najbolja, makar ne vidi iz prve klupe na ploču, kaže Jana.

Znanost pomalo ide naprijed. Eva nosi i specijalne crvene leće. Po danu stavi leće, pa preko njih skijaške naočale, a ne kao dosad da mora imati dva para naočala. Sada joj je malo lakše, dok se, recimo ko sad, spuštata niz padinu, po mraku, bez straha!?

– Njoj je po mraku lakše. Po mraku puno bolje vidi. Ona se u mraku puno bolje snalazi, na to će Jana.

Tako je uvijek bilo, recimo ljeti. Dani dugi, jedva čekaš da završe, a kad padne noć Eva se razigra, trči okolo, istražuje dječja igralište, veseli se toboganu i ljuljačkama koje za dana nije mogla vidjeti.

Pričamo i o mobitelu koje je sjajno pomagalo.

– Ako nešto ne vidim na većoj udaljenosti, onda zumiram i slikam, recimo broj od tramvaja. Ili ako je sitan font, slikam pa sliku povećam. Mobitel puno pomaže – priča Eva.

Bilo joj je suđeno

A skijanje!? Skijanje je Evi bilo suđeno.

Bile su to godine najvećih uspjehe Janice Kostelić. Eva je sve pratila, stalno govorila – joj kad bi ja to mogla! Jana sad priznaje kako je na prvu pomislila da Eva to ne može, ako ni zbog čega drugog ono zbog činjenica da njene oči snježnu bjelinu neće moći podnijeti. Sve se prelomilo u petom razredu osnovne škole. Profesor tjelesnog organizirao je za djecu skijanje preko praznika. Eva je imala želju poći, ali nije se to dalo organizirati. Eva je to razumno prihvatila. No, po povratku s skijanja, njen profesor zove Goluže da bi im kazao da je našao načina da Eva skija. Valjalo se javiti Draganu Katunaru u Hrvatski parolimpijski odbor. Goluže su na prvu to izgnorirale. Profesor Štokić zvao je opet. Nije se imalo kud nego put Katunara.

– A on kaže, sutra dođite na Sljeme. A ja sa sinom u sedmom mjesecu trudnoće. Nemamo skijaške odjeće, nemamo ništa, pa smo posudili nešto naokolo i nekako došli na Sljeme. Eva je stala na skije i poslije toga bila kao na sedmom nebu. Došla sam doma, i samo rekla suprugu – to je to! , prisjeća se Jana.

Eva i skijanje su se kliknuli na prvu, onako kako se recimo Eva i balet nikad kliknuli nisu. Dragan Katunar, tajnik Hrvatskog skijaškog saveza osoba s inavaliditetom i član Izvršnog odbora Hrvatskog paraolimpijskog odbora, danas veli: Počeli smo sa skijanjem i očito pogodili. To je sport koji njoj izuzetno odgovara.

Dakako da se sjeća tog prvog Evinog stajanja na skije.

Foto Darko Jelinek

– Bilo je; daj mi pancericu veži, daje me drži. Ali, u deset sekundi sve je sama radila. Jednom joj pokažeš i već sve sama radi. Ništa joj nije problem, a straha nikakvog nema – veli Katunar.

Kada eto ti Eve i njena pratnje, njene vodičkinje Ane Žigman. Ana je ta koja skija ispred Eve i daje joj upute o stazi, uvjetima, vratima. Zato njihove kacige imaju mikrofone i slušalice. Slično je to kao, recimo, u reliju.

– Vas dvije morate biti u najboljim mogućim odnosima, inače ajme – velimo.

– Tako je – smije se Eva.

– A tko tu koga trpi?, pitamo.

Sad se smiju obje.

– Ana trpi Evin nered na putovanjima, a Eva trpi moje inzistiranje na urednosti – kaže Ana.

Igra je ovo za dvoje, zapravo. Zajedno skijaju dvije godine. Trebalo im je vremana da se uigraju, a sada su, vele, super uigrane, pogotovo u slalomu. Upute su, sve kraće i kraće, sve je brže nego prije, informacija pravovremana, a koncetracija puna.

– Eva je veliki talent! Trebat će poraditi još malo na fizičkoj pripremi, tu možemo dobit još dosta, detektira Ana.

Najbitnija je, kaže, njihova komunikacija.

– Povjerenje je užasno bitno, uglas će obje.

Kad kupi komad odjeće zapamti koje je boje. Sve ostaje u glavi, baš kao i postav skijaške staze što ga memorira u trenu. Ako ne zna koja je boje u igri, tu je korisna aplikacija. Fotografira se odjeća, a skener kaže o kojoj se boji radi.

»Lov« po Sljemenu

A to hoće reći da Ana Evu nikada nije dovela u situaciji da posumnja u nju i njene upute. Pa su zadnje vrijeme pojačale treninge, krenule jedan drugo »loviti« po Sljemenu. Ana krene lagano pa sve brže, a u slušalicama samo sluša: »Imam! Imam! Imam!«. Imam znači da je Eva dostiže, »gas« govori u slušalicu kad bi da Ana ide brže. Ma, najvažnije su to, baram se nižepotpisanim učinilo, točkice kad su se obje u njih nakon utrke tako udubile! Posve pojednostavljeno rečeno, točkice su način bodovanja, a cilj je s točkicama doći čim bliže najbolje rangiranoj. Eva je tako za najboljom skijašicom u svojoj kategoriji, na početku sezone u studenom bila daleko 227 točkica, sada su na 70! Brzo Eva to smjenjuje, taj ‘točkasti’ zaostatak, a cilj je…

– Cilj je biti nula! , vele obje.

Vrijedi li Eva uistinu toliko, pitamo, sad već pomalo retorički, njenog trenera Luku Debeljaka.

Foto Darko Jelinek

– Vrijedi, kako ne bi vrijedila! Ove godine je učinila čudesan skok, veliki napredak. Ušla je među deset skijašica na svijetu, a to je tek početak. Najljepše stvari su sigurno tek pred nama. Mlada je, 16 joj je godina tek, a djevojke svoj puni potencijal ostvare tek sa nekih 26, 27 godina, ne dvoji Debeljak.

Ali, dodaje i kako valja ići korak po korak, pomalo sakupljati iskustvo, sazrijevati. Ono najbolje doći će, kaže, za dva tri, olimpijska ciklusa. Eva sluša, ne buni se, makar se vidi da bi ona to i brže. Trenere je trener, a Luka i Ana su i veliki ljudi, entuzijasti koji sve ovo rade ponajprije iz ljubavi. Finale sezone samo što nije, zadnje utrke su u Švicarskoj krajem ožujka i početkom travnja. Onda malo glečer, pa ljeto, pa opet nova sezona i ožujku dogodine Zimske Paraolimpijske Igre u Pyeong Changu u Južnoj Koreji. Sva to uz školu, dakako. A dogodine možda i Ivan Boško stane na skije. Poslije proglašenje pobjednika drugog dana Europskog kupa na Sljemenu – Eva je bila druga, prvi dan prva – spuštamo se autom sa Sljemena. Svira Bruce Springsteen.

– Ne voli ga! A meni najdraži. To je njoj sada kazna – »šapuće« Jana.

– Nikako ga ne volim – progovara sa zadnjeg sjedala Eva.

Za divno čudo, ne tren ne pričamo o skijanju. Pričamo zato o šminkanju, čudesnoj istini da Eva ne vidi i ne razaznaje boje, ali se naučila šminkati bez greške. »Vježbom do savršenstva«, kaže, ali i priznaje da je u početku bilo »strašnih« grešaka.

Eva voli rješavati sudoku, voli noninu pašticadu s domaćim njokima, voli lazanje što i ne čudi s obzirom da joj je mati baš lazanje krenula spremat kad se Eva odlučila roditi. Ne voli jedino salatu, ali je mora jesti kad trener naredi. Tako je jedina »nevolja« sa skijanjem ta salata! Zato voli kad je staza strmija, jer na ravnim djelovima gubi brzinu, dok ide i 40 kilometara na sat kad je slalom, ili 60, 70 kad je veleslalomska utrka.

– Simpatija!?

– Nema se vremena, eskivira Eva.

A onda priznaje da će je žal što je bila druga, a ne prva, napustiti za jedno tri dana.

– Dok je ne prođe, sve će nas doma udaviti s tim, smije joj se mati.

Takva je EvaGoluža, naša ponajbolja skijašica s invaliditetom, ona velikog srca i čelične volje što straha nema kad se niz padinu strmoglavi. Ma, pravo kaže Jana; gdje je volje ima i načina!