Komunikator godine

ANTE MRVICA Hoće li bez legendarnog dobrog duha Jadrolinije ovog ljeta nastati “kažin” na gatovima?

Mario Matana

Mnogi strahuju kako će bez njega splitska trajektna luka funkcionirati jer Ante Mrvica nasljednika nema. Bijela kosa i visoka mršava figura mogla se vidjeti u svako doba dana na gatovima, jer u svoj ured gotovo i nije odlazio. Posao se obavljao »na terenu«



Kapetan Ante Mrvica, alfa i omega ili »dobri duh« splitske trajektne luke, pred koji dan je proglašen Komunikatorom godine. Tu nagradu su mu dodijelili iz Hrvatske udruge za odnose s javnošću, gdje je okupljena »creme de la creme« hrvatskih PR-ovaca, a u obrazloženju su između ostalog naglašene dvije ključne stvari: iz pozicije koja je u službi građana, komunikacija je bila pouzdana, jednostavna i izravna, od putnika do medija koji su cijenili njegovu dostupnost, a koja se pak očekuje i od drugih ljudi na sličnim položajima; te kako nagrada nadilazi samo 2017. godinu, odnosno to je svojevrsno priznanje ukupnoj karijeri.


Zanimljivo je međutim da se Ante Mrvica prvi put u medijima pojavio još 1985. godine, i to ni manje ni više nego u The Timesu! U to vrijeme je navigavao na strancu…


– Zbog duga brodovlasnika, brod je plovio pod ciparskom zastavom, završili smo u škveru. Mi danas padamo u »afan« kad dođe do stečaja poduzeća, to je bilo i prije u zapadnom svijetu. Vlasnik kompanije je odlučio napustiti brod, prodati ga na dražbi jer su troškovi broda rasli i na kraju bili veći od njegove vrijednosti. Naša potraživanja su rasla, sve je došlo na sud, bilo je tu policije, osiguranja, luda kuća. Spor je trajao 16 mjeseci no na kraju smo ostvarili naše pravo i mijenjao se zakon pa su plaće posade došle na prvo mjesto naplate – dotad je prvenstvo išlo redom sud, brodovlasnik, ship chandleri pa tek onda posada. No, u to vrijeme se u slučaj uključio ITF, organizacija s preko šest milijuna članova u Europi. Postavili su ultimatum, ili će se posada naplatiti ili taj brod neće isploviti. Naravno, Velika Britanija je pomorska nacija s golemom tradicijom i feelingom za ljude od mora. A mjerilo rada i posla je plaća, moj rođak iz Australije koji prati medije u Hrvatskoj ne može se načuditi kako se ljudi snalaze koji po tri-četiri mjeseca ne primaju plaću. To snalaženje je zapravo prodaja neke starine, imovine zarađene motikom.


Život se nastavlja 




Mrvica je donedavno bio Koordinator plovnog područja Split, nakon 22 godine na tom mjestu (ukupno 27 godina je proveo u riječkom brodaru, prije toga je bio tehnički inspektor, ali i član Nadzornog odbora Jadrolinije u imenovanju uprave 1992. godine) svašta je vidio i doživio. A mnogi strahuju, jer nasljednika nema, i kako će bez njega splitska trajektna luka funkcionirati. Bijela kosa (nikad ne nosi kapu, bila bura i »ledara« ili užarena sredina ljeta) i visoka mršava figura mogla se vidjeti u svako doba dana na gatovima, jer u svoj ured gotovo i nije odlazio. Posao se obavljao »na terenu«, a za kratki predah je najbolji neki od kafića s pogledom na luku.


Foto I. Čagalj / PIXSELL


Foto I. Čagalj / PIXSELL



– Vremenske prilike su uvijek bile svakakve, danas mediji pridonose toj nekoj fami – prije 30-ak godina je bilo 41 stupanj u devet sati ujutro, natvorareni kamion od sedam tona je »potonuo« u asfalt. Kad počnu gužve u sezoni, svašta se znalo događati, obitelji bi se rastavile, odlazili svatko na »svoj« otok, no najviše me ljute »domaći«. Nedavno je na Drveniku Velom bio sprovod, a kako su svi išli s autima, na povratku nije bilo mjesta za pogrebno vozilo?!



Puno više od titula i zvanja koja je stekao u radnom vijeku »samofinancirajući« se, govore svakodnevne čestitke i pohvale »običnih« ljudi dok šetamo gatovima. Mrvica je 1985. položio ispit za pomorskog strojara, a 1990. za pomorskog strojara I klase te stekao zvanje upravitelja stroja preko 3000 kW. Na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku je 1991. diplomirao smjer Brodostrojarstvo, četiri godine kasnije na istom fakultetu postao i inženjer pomorskog prometa Nautike, a potom postaje magistar Pomorskog menadžmenta na Pomorskom fakultetu u Splitu 2004. godine, dok doktor znanosti postaje u Rijeci 2015.


Malo je međutim poznata činjenica da na rodnom Žirju obavlja posao – grobara?! Prevezao je preko tri stotine pokojnika u svom traktoru na teško pristupačno groblje. »Šta ću, to nema ko raditi na otoku…« – kratko i jasno zaključuje tu priču »Mrvica univerzalni«, kako ga je prozvao dobar prijatelj Ivan.



– Događale su se puno veće stvari od mog odlaska pa se život nastavio. Problem može nastati kada odluke bude trebalo donositi u trenutku, a za to moraš imati uvid u cijelo stanje. Jer Plovno područje Split obuhvaća sve od Drvenika Velog i Malog, preko Šolte, Brača, Hvara, Visa, Lastova, Korčule, Mljeta i Dubrovnika, a ne zaboravimo Ploče i Makarsku. Posljednjih dvadesetak godina je promet značajno porastao, i to posebno vozila. Sjećam se kako smo ’97 za Brač napravili 32 putovanja, jer su Lošinjanka i Pelješanka mogli prebaciti po 20-25 auta, a spasenje je bilo Lastovo. Danas brodovi ukrcaju 150 auta, Jadrolinija u redovitim linijama u 14 putovanja za Supetar prebaci preko 20 tisuća putnika i dvije tisuće vozila u svakom smjeru! Ali tako je to, nekad smo imali radio stanice, pa onda prve mobitele s baterijama koje su bile u kutijama kao od cipela, s antenom od dva metra… – prepričava Mrvica, no prekida ga vlasnik kafića u trajektnoj luci. Jednom je Mrvica išao na Žirje u procesiju za Velu Gospu, kaže, i tada je u trajektnoj luci izbila prava gužva, nered, gotovo tučnjava, policija je morala intervenirati. Ukratko, ovo ljeto očekuje »kažin« na gatovima.


Životne mudrosti 


Prije Jadrolinije, Mrvica je ukupno 16 godina proveo na dugoj plovidbi, dvije godine na našim brodovima, i tu je sakupio prva iskustva i neke životne mudrosti.


– Punoljetnost, svoj 18. rođendan sam dočekao u Dakru, a za prvi prelazak ekvatora su me u stroju »krstili« premazavši me naftom i uljem. Ima od toga 48 godina, s jedne strane kao da je bilo prekjučer, a s druge kao da je bilo prije tristo godina – prisjetio se Mrvica prvog »vijađa«.



Mrvica je 1997. godine odlikovan Spomenicom Domovinske zahvalnosti, a 2002. godine je dobio priznanje Europske federacije turističkih novinara za rad u turizmu.


– Tako to dođe s godinama, i izvan svoje ingerencije shvatiš što je turizam. Treba shvatiti svoju ulogu, moja je bila ta da pomogneš putnicima, pružiš im pravu informaciju. Mi smo tu možda i prvi kontakt, pored službi na granici, preko kojih turisti imaju prvu sliku o našoj zemlji. Svi dobro znamo koliko znači dobar savjet i točna informacija kada dođeš u drugu sredinu, državu, na vrijeme uhvatiti avion, vlak, trajekt… – komentira Mrvica i najnovije priznanje. Zbog »over the excellent« pristupa poslu (tu mu je ocjenu svojedobno dao kapetan pri iskrcaju u jednoj luci Biskajskog zaljeva) dobio je visoko priznanje Anton Štifanić od HTZ-a za izniman doprinos turizmu, ali i zlatne plakete Grada Hvara, plakete Općine Šolta, Općine Lastovo, dobitnik plakete Ponos Hrvatske s posadom trajekta Tin Ujević…



– Najduže sam bio 25 mjeseci i 22 dana bez iskrcaja na brodu, a kad sam imao 26 godina su mi nudili da se ukrcam na drugi brod i ovanciram kad stignem u Antwerpen. Kad sam im rekao da sam premlad za tu dužnost, odgovorili su mi da »za sebe zadržim svoje mišljenje«. Hoću reći, u životu ti se pruži prilika jedan ili dva puta, nakon toga je što kažu ljudi »prošla baba s kolačima«… U svakom slučaju, na strance sam išao kako bih zaradio novce za školovanje. Danas je to još važnije, iako škola nije mjerilo inteligencije, pameti nego stupanj naobrazbe, veće su šanse da možeš raditi konkretna i bolja radna mjesta. Ulagati u znanje je neophodno, treba se školovati, imati volju i motivaciju, a ne u podne reći »dobro jutro«.


Veliki radnik 


Prije svega je naš sugovornik veliki radnik, svi koji znaju Mrvicu to će potvrditi. Nedavno je bio na Žirju, radio na kući…


– Pet dana sam proveo i nisam vidio nikoga u prolazu, a kuća mi je pored pošte i ambulante! U centru mjesta. I sjetio sam se jednog Židova koji mi je rekao – »mi smo od pustinje napravili zlato, a vi ćete od zlata napraviti pustinju«. Jer na otocima više nema nikoga, sve manje je ljudi u Slavoniji, ma u cijeloj Hrvatskoj.


Ipak, brzo se odmaknuo od »crnila«, sjetivši se anegdote s rodnog otoka, dok mu »šlagvort« daje vršnjak Ivan. »Iskopao je gustirnu na Žirju, u živom kamenu, od pet i pol vagona. Sam, s macom od pet kilograma!«



Iako u mirovini, Mrvica Veliki daleko je od mirovanja. Nastavlja predavati na Pomorskom fakultetu u Zadru (dva kolegija kao docent na Zavodu za brodostrojarstvo) te Pomorskom fakultetu u Splitu studentima Nautike. Ostatak vremena je posvetio vinovoj lozi i maslinama, kako na Žirju tako i kod Igrana, odnosno odmah ispod Biokova gdje je ženina zemlja. Voli ići u ribe, a kao čovjek od mora, ima veliki respekt – i u lignje na Žirju, ono oko Božića, više voli ići pred jutro, nego navečer. »Oko 16,30 je već mrak, a kad krenem rano onda me čeka dan… Ako mi se nešto dogodi, jer južno je prva luka – Italija.« – govori kapetan Ante, čije ruke kao da nikad ne miruju.



– Je, potrajalo je neko vrijeme, ali po 52 udarca bez pauze i dođe svemu kraj. Usred ljeta tučem tako kamen, dolazi žena i pita me »šta radim preko podneva, po najgorem suncu«. Samo se okrenula kad sam joj odgovorio da tad nema vlage u kamenu – prepričava Mrvica sa smješkom. Ali tako je osigurao vodu za maslinik, vinovu lozu i posljedično za »opaku« travaricu čija je receptura, naravno, tajna.


– Poklonio mi je nekoliko boca pa sam u Njemačkoj pozvao prijatelje na neku proslavu i ponudio ih njegovom rakijom. Problem je što se pije kao voda, ali kad su ustali i krenuli teturati… – smije se prijatelj Ivan dok tako u ležernijem tonu završavamo razgovor s »komunikatorom godine«, prekidan stalnim javljanjima, pozdravima, čestitkama vozača i otočana.


A velika karijera i nezamjenjiva uloga koju je doc.dr.sc. Ante Mrvica imao u životu Splita mogla bi se i »formalno« okruniti, nagrade Jadrolinije i HUOJ-a nisu kraj. Naš sugovornik je naime nominiran za nagrade za životno djelo Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, potpuno zasluženo.