Čekati poštene političare nije rješenje

Kapović: Riječani pokazali što su pravi prosvjedi, Zagreb pokazao samo kaos

Davor Mandić

Treba raditi na tome da obični ljudi više izravno utječu na politiku, djelovati na razvijanju neposredne, direktne demokracije, na primjer putem referenduma



Mate Kapović predstavnik je danas u Hrvatskoj najnovije generacije mladih intelektualaca. Iako nominalno lingvist – docent na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu – miljama je daleko od autističnih znanstvenih kabineta u kojima se ne zbiva ništa društveno relevantno. Šira javnost počinje ga percipirati od antinatoovskih prosvjeda, a od tada ne prestaje uzburkivati znanstvenu, društvenu i političku scenu.


Osim što je u posljednje vrijeme aktivan sudionik antivladinih prosvjeda, nedavno je iz tiska izišla njegova najnovija knjiga, “Čiji je jezik?” u izdanju Algoritma, u kojoj mladi lingvist sumira svoje liberalne stavove o lingvistici i jeziku u društvu općenito. Njegovi protivnici, kojih je među znanstvenim konzervativcima nemalo, sada imaju kompendij ideja na kojem mogu vježbati svoje protuargumente, dok ostatak nacije dobiva nov, svjež i prijateljski pogled na znanost koja se često, iz raznih razloga, politički i politikantski prostituira.


Jeste li vi lingvistički anarhist? Tako vas naime etiketiraju neki vaši protivnici.




– U principu ne zastupam nikakva drugačija stajališta, što se tiče npr. »pravilnosti« u jeziku, od onih što ih zastupa jedan od začetnika moderne lingvistike Ferdinand de Saussure. Zastupam zapravo samo znanstveni pogled na jezik, pravi, lingvistički. Ako sam zato anarhist, onda je i De Saussure anarhist, pa ako naši vrli kroatisti to tako žele pokazati, neka im. U tom pogledu nema uplitanja ideologije i kvaziznanstvenih stajališta. Vi možete imati neko mišljenje o jeziku, mogu vam se neke riječi sviđati ili ne, ali moramo biti svjesni toga što je znanost, a što ideologija ili osoban emotivni odnos prema nečemu.


Što mislite o Zakonu o jeziku?


– Mislim da su takve ideje suštinski pogrešne. Ne znam što bi se njime trebalo propisivati. Kad se to zadnji put predlagalo, prije godinu dana, govorilo se da se zalažu za ugovore na hrvatskom, a ne na engleskom jeziku, kao tobože za radnička prava. To se naravno može podržati, ali ispod toga se uvijek krije kažnjavanje onih koji bi javno upotrebljavali neke riječi, a to je nedopustivo. Ne možete nekom propisati kako će govoriti.


Jedan od prvih trenutaka u kojima vas je šira javnost počela percipirati bilo je zalaganje za neulazak Hrvatske u NATO-savez. Jesu li se obistinila neka od vaših predviđanja?


– Nisam primijetio da smo nešto puno sigurniji, nisam primijetio ni ta silna gospodarska izravna strana ulaganja koja su najavljivali, primijetio sam samo da trošimo svake godine velika sredstva na ratovanje u Afganistanu, što je potpuno nepotrebno jer Hrvatska tamo sudjeluje u okupaciji jedne zemlje. Osim velikih troškova ne vidim ništa što je Hrvatska dobila od NATO-a.


Najaktualnija događanja su antivladini prosvjedi. Vi i aktivno sudjelujete u njima?


– Da, koliko god mogu.


U kojima točno?


Ovim zagrebačkim, tzv. Facebook-prosvjedima, ali mislim da je taj naziv prevladan i da Facebook nema više toliku ulogu. Tu treba razdvojiti dvije stvari. Jedno su govorancije, a drugo sami prosvjedi. Čini mi se da je u Rijeci to bolje organizirano, tj. da je kolektivna organizacija Slobodarskog bloka bolja; nitko ne istupa pod svojim imenom, svi su redari, prosvjedi se ne prijavljuju… U Zagrebu je puno veći kaos, imamo različitih poruka, ljudi različitih ideoloških uvjerenja su tu pa treba razdvojiti te govorancije na Trgu na kojima ima po par stotina ljudi, kada imamo freak show, potpuno sulude govore i jednog govornika luđeg od drugoga. Ljudi namjerno izbjegavaju doći na prosvjed na vrijeme jer ne žele to slušati. Onaj drugi dio, kad se kruži po gradu satima, kad sve to djeluje po principu samoorganizacije, onda je to doista i po 10.000 ljudi i prosvjed u kojem se isplati sudjelovati.


Zašto?


 Jer je to autentičan građanski bunt; ljudi pokazuju da su nezadovoljni situacijom u kojoj se zemlja nalazi, politikom koju i ova i koju je prethodna vlada vodila, ta neoliberalna ekonomska politika koja se provodi u korist malobrojne gospodarske elite a na štetu većine građana Hrvatske. I tu treba napomenuti da će tu politiku ulazak u EU samo zacementirati. Zbog takve politike smo imali deindustrijalizaciju, sada npr. upropaštavanje brodogradnje i loš položaj ribara i seljaka koji se na otvorenom tržištu bez granica u Europi ne mogu nadati ničem dobrom, jer tu uvijek slabije zemlje izvuku kraći kraj. Treba reći da tu politiku ne zastupa samo HDZ nego i SDP, koji je bio još i neoliberalniji dok je bio na vlasti, iako su nominalno socijaldemokrati, što zapravo nisu.


I kad vidimo što SDP sada traži: još brža smanjivanja plaća i prelamanje krize preko leđa običnih građana, još brža smanjivanja socijalnih i radničkih prava, onda moramo reći da to nije prava opozicija.


Prosvjednici su to pokazali time što su spalili zastave i SDP-a i HDZ-a i EU u Zagrebu i time što su stavili na stup srama sve stranke u Zadru.


Znači li to da nema izlaza? Što je onda rješenje?


Ako se ovako nastavi, izlaza nema. Crno nam se piše. Ali najbitnije je u ovim prosvjedima da se građani aktiviraju. Izborima se neće puno promijeniti. Mogu se izboriti samo neki manji dobici, npr. što se tiče inicijative akademske zajednice koja vodi bitku protiv tri nova neoliberalna zakona o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanosti, tu bi recimo pad Vlade doveo do toga da ta tri katastrofalna zakona koja izravno rade protiv općedruštvenih interesa ne bi prošla.


Međutim, politika se neće bitno mijenjati ako SDP dođe na vlast, ali važno je da ljudi pokažu da kada se radi protiv njihovih interesa neće šutjeti, da će se suprotstaviti bilo kojoj vlasti, da će se boriti za svoja prava.


Građani su pokazali da su spremni na reakcije kada bilo koja buduća vlast bude radila protiv njih. Nije rješenje čekati poštene političare da dođu, jer se to neće dogoditi, treba raditi na tome da obični ljudi više izravno utječu na politiku.


Raditi na razvijanju neposredne, direktne demokracije, na primjer preko referenduma. Pozitivan je primjer Švicarske, koja ima tri do četiri puta godišnje referendum s po desetak pitanja, pa da se ne desi da uđemo u NATO bez referenduma, da se pitanje gospodarskog pojasa zbog kojeg gubimo 300 milijuna eura godišnje dogodi bez referenduma ili da se o Zakonu o radu odlučuje bez referenduma.


Opširnije pročitajte u prilogu Pogled Novog lista u subotu, 12. ožujka 2011.