To je incidentno ponašanje, nepojmljivo mi je i neprihvatljivo da se bez odgovornosti uđe u financijske dubioze. Ta neodgovornost dolazi na naplatu – kaže »Pipe«
RIJEKA Irfan »Pipe« Smajlagić jučer je potvrdio kako je definitivno bivši trener rukometaša »Zameta«. Proslavljeno svjetsko rukometno ime, koje je u listopadu na velika zvona preuzelo momčad jučer je samo došlo u Rijeku uzeti preostale stvari. Otišao je bez pozdrava. Ispratio ga je prvi suradnik Marin Mišković te par najbližih prijatelja pošto su Alvaro Načinović i Valter Matošević na putu. Klupsko vodstvo je zauzeto drugim, velikim problemima, blokiranim računom i milijunskim dugom, odlaskom glavnog sponzora Social Sporta, višemjesečnim neisplaćenim plaćama igračima, iz čijih redova se spominju odlasci. To je tužni ljetni krah jesenas jako najavljivanog projekta, od kojeg nije ostalo ni »p«.
– Došao je kraj zamišljenog projekta, suradnje koja je trebala zaživjeti između rukovodstva kluba i glavnog sponzora. Očito nije nađen zajednički jezik, komunikacija i način funkcioniranja s grupom koja je bila jedino rješenje. Mislim na suradnju privatnog kapitala i klubova s kojom bi funkcionirali na zdravoj osnovi. Ta prilika je izgubljena, platili su profesionalci. Da je uspostavljena prava suradnja naš dolazak i projekt bi imali smisla – žali se Smajlagić. – Šteta je da ljudi koji vode klub nisu prepoznali način na koji se može opstati. U igračkom i stručnom dijelu je bilo kvalitete za nastavak projekta. Žao mi je radi sporta u kojem inače ostaju najkvalitetnije osobe, bilo na parketu bilo u struci.
Vodstvo kluba za trenera želi Marina Miškovića, prvog suradnika Irfana Smajlagića te Valtera Matoševića, najtrofejnijeg riječkog sportaša, u dosadašnjem stručnom stožeru trenera vratara. Želje su jedno, a stvarnost drugo, treba vidjeti što će duo »MM« odlučiti.
Smajlagić se u odlasku založio i za selekciju ljudi na čelu klubova.
– Klubove trebaju voditi kvalitetni ljudi koji imaju ambicija i sposobnosti te motivacije. Treba biti svjestan kakva je obveza voditi klub. Stoji se ispred 20 do 30 ljudi koji su se opredijelili za život od sporta – upozorava dojučerašnji šef zametskog stručnog stožera. – Profesionalce se dovede u situaciju da ostanu na ulici i ne znaju kako dalje. Odgovornost se mora prenijeti i na rukovodstva klubova.
Trener je otišao bez dane ostavke, nije sreo odgovorne, predsjednika Zlatka Kolića i najbliže suradnike.
– Mislim da je ispravno da na koncu prvenstva predstavnik kluba nazove i kaže viziju iduće sezone te da traži rješenja za funkcioniranje kluba – poručuje nekadašnja »zlatna ljevica«. – Mi smo došli za projekt koji je trebao trajati tri, četiri godine, a ne šest mjeseci. Završava se, a nemamo konstruktivnu priču onih koji su u tome sudjelovali. I to dokazuje da nije bilo profesionalnog odnosa. To je smiješno. Osim moralne obveze u vođenju klubova trebalo bi uvesti i krivičnu odgovornost. Dovesti klub u situaciju propadanja, neisplaćivanja plaća je ipak šok. To je incidentno ponašanje, nepojmljivo mi je i neprihvatljivo dozvoliti da se bez odgovornosti uđe u financijske dubioze. Vodsvo kluba mora biti svjesno da se od njega traži žrtvovanje i odgovornost. Mora se znati kolika su sredstva na raspolaganju i u skladu s time stvarati planove. Ta neodgovornost dolazi na naplatu. U konačnici stradaju igrači. Nisam vidio da je krivično odgovarao onaj koji je napravio probleme, on tek kaže »oprostite, zafrknuo sam se«.
Trener naravno žali igrače i stručni stožer.
– Igrači i struka su perspektivni, trebalo im je na vrijeme reći kakva je perspektiva. Tko nije bio igrač ne zna što znači završiti sezonu, a onda mu se 20 dana prije početka nove kaže da nema novaca i da je slobodan – dodaje Smajlagić. – Palo je u vodu ono što smo 10 mjeseci radili s igračima, žao mi ih je, podredili su život približavanju kriterijima europskog sporta. Trenirali su mjesecima vrlo malo pitajući za plaće. Imali su povjerenje u klupsku strukturu. Predsjednicima je klub igračka, a to je igra sa sudbinama onih što žive od sporta. Priča se o barama i močvarama, a treba uvesti i selekciju među djelatnicima. Ne može se biti predsjednik bez želje da se nešto napravi te bez moralne vertikale.
