RIJEKA » Ima nade, možda ipak sve na kraju ispadne dobro, nije valjda da je sve gotovo, u tom stilu se mogu izreći javni stavovi Irfana »Pipe« Smajlagića, proslavljenog trenera rukometaša »Zameta« u svjetlu nezapamćene klupske krize, odnosno odustanka fondacije Social Sport od suradnje sa Zamećanima.

Nekadašnji golgeter, »zlatna ljevica«, a potom trener na reprezentativnoj i klupskoj razini u više sredina, još se nada nastavku suradnje kluba sa Social sportom te odgovara na upite koje je često slušao proteklih dana, one vezane za njegov ostanak u Rijeci. U momčad je uveo veliki rad, red i disciplinu, profesionalac je od glave do pete, nije niti izbliza za amaterizam, kakav je bio prije pola stoljeća kada su na kozalski asfalt Blažičku i Banu dolazili Vujnović, Vučinić i ostali »pećinari«.

Koraci unazad

– Nadam se da se neće prekinuti sjajna suradnja »Zameta« i Social Sporta. Tako je sve dok se klub službeno ne očituje – poručio je Irfan Smajlagić, svjestan da se šanse za ponovnu uspostavu dijaloga između »Zameta« i Social Sporta mjere jako malim postocima, ali ipak je željan vjerovati u čudo. Njegov stav usprkos silnim klupskim problemima govori s kolikim je entuzijazmom pristupio kormilarenju mladom riječkom momčadi.

– Nadam se da će se pronaći zajednički jezik, da će oni koji bi to morali znati, prepoznati što će za rukomet značiti nastavak ove suradnje. Kada nema fondacije klub ide unazad. Isto tako, nadam se da su svjesni što bi za rukomet cijelog ovog kraja značilo da se prekine s tom suradnjom. Tada ne samo da »Zamet« ne bi mogao pomišljati na europske iskorake, nego jednostavno ne bi ništa značio u Hrvatskoj. Ako »Zamet« nestane, gdje će biti perspektiva mladih igrača ove regije? Što bi njima bio cilj u nastavku karijera, gdje bi oni igrali?

Žrtve

– Neću donositi nikakve odluke dok se klub službeno ne izjasni o situaciji. Sve ostalo su govorkanja, priče rekla-kazala. Nije normalno da se samo ovako sruši jedan dobar projekt. Kada nam netko eventualno bude rekao da se to dogodilo, onda ćemo imati temu za diskusiju. Čudno je da sada, nakon osam mjeseci rada, nitko ne izlazi s vizijom sutrašnjice. Igrači su iznijeli silan teret, odgajali smo ih da se ne pita za plaće. Nije lako tako dugo igrati neplaćen, a čudno je da sada ti isti igrači ne znaju kakva će biti njihova sudbina i da se samo tako prebriše osam mjeseci rada. Oni su se žrtvovali za nešto bolje. Tu smo i nas tri zlatna olimpijca, Alvaro Načinović,Valter Matošević i ja, koji smo zajedno s Marinom Miškovićem u stručnom stožeru, bili uklopljeni u klupski proračun jeftinije nego prošli stožer. Žrtvovali smo se, htjeli smo da klub znači nešto u hrvatskome rukometu. Ne vjerujem da se ova priča može sada samo tako završiti, to je neprihvatljivo za Rijeku i njezin rukomet koji je davao olimpijske pobjednike. Nepovoljnim raspletom situacije ugasio bi se rukomet u Rijeci.