Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
11. prosinca 2018.
Crno bijeli svijet

SLAVKO SOBIN Sve što se događa oko nas ne da je mrak, nego je - dno dna

SLAVKO SOBIN Sve što se događa oko nas ne da je mrak, nego je - dno dna
SLAVKO SOBIN Sve što se događa oko nas ne da je mrak, nego je - dno dna
Autor:
Objavljeno: 7. svibanj 2018. u 7:42 2018-05-07T07:42:00+02:00

Sjećam se ja 80-tih. To su mi one najljepše dječje godine. Makar u to nikada nisam ulazio, čini mi se da bi se tada bolje osjećao nego sada, čak i politički gledano. Sve šareno, dobra glazba, ljudi veseli, kretanje po gradu, sve mi se to više čini neki moj đir nego ova učmalost

Ne traži ovaj razgovor dugačkog uvoda, dovoljno je reći da se punom parom snima treće sezona HRT-ove serije »Crno-bijeli svijet« i da je Žungul opet u akciji! Zapravo, Slavko Sobin je u akciji, on koji Žungula igra, pa ga se zato koješta o Žungulu i pita.

TEATAR SE ČINI U OFENZIVI

Ima vas i na filmu i u kazalištu. Istinski hit je predstava Teatra Moruzgva OtpisaNE, dok u monodrami Političar igrate pet likova!

-– OtpisaNE je dobra, dobra komedija, dobra priča s pametnom porukom. A monodramu mi je veliki gušt igrati. Bilo me je strah monodrame. Mislio sam da samo glumci s ogromnom dozom taštine mogu stati sami na scenu. Ali, nije to tako, ili sam možda tašt i ja. Pet likova je tu koji mi daju da se igram s trenutnom političkom situacijom.

Teatar se čini u ofenzivi.

– Teatar nam se vratio. Opet uživam ići u kazalište. Imamo sjajne predstave, glumce, sjajne glumice. Sve što gledam zadnje vrijeme sve nose na svojim plećima glumice zmajevi!

Gdje nestadoše muški?

– Možda nas se predobro tretiralo pa nas je nestalo. Sad su se one izborile za sve, procvjetale, a mi ostali gdje jesmo.      
Kako ste se onda u predstavi OtpisaNE izborili za prostor kraj Ksenije Marinković i Ecije Ojdanić?
– Nisam se uopće borio. Pustio sam da ga one uzmu i uživao u njihovoj glumi, uživao i učio.

Ja ću, za početak, probat biti »provokativan« . Tko je bila Moni Kovačić?

– Tko je bila Moni Kovačić? Aha! Hmmm, Znam da je bila zgodna žena... Sportašica, možda...

A ne! Pjevačica iz susjedne nam i drage Slovenije. Ljepotica koja je bila družica ni manje ni viša nego – Slavena Žungula!

– Onog prvog, po kojem se u seriji zovem!?

E da. Ma, iskreno, na ovaj upit je mene natjerala čista ljubomora. Umjesto što su me zvali Sina, Pave, Demba i tako to, stoput bi mi draže bilo da su me krstili Žungulom, k'o vas u seriji. Kako je vama, što Žungula nogometaša i ne pamtite, bilo ući u njegovu kožu!?

– Ne igram ja Žungula Slavišu. Nadimak, doduše jest Žungul, ali ima i objašnjenje zašto. Kako je moj otac u seriji mrzio Žungula jer je »izdajica«, a kako ja u seriji ne podnosim svog oca, tako sam Žungul samo da ocu dižem paru. A Žungulovu biografiju znam. Volio sam njegov nogomet. Ovo s Moni Kovačić nisam znao.

Treća sezona. I to je dobro. Ono što mene kao prosječnog gledatelja muči jesu te prevelike pauze između sezona. Treba gledatelju vremena da se vrati priči, vjerojatno i vama glumcima da se vratite likovima.

Mi se više bavimo anegdotama, situacijama iz tog vremena nego što pratimo neki luk. U drugoj sezoni je taj dramski luk postojao više nego u prvoj. Sada idemo malo na Olimpijske igre, pa na izbor za Miss Jugoslavije. Ali, ne mislim da je teško pratiti.

I nije, ali bilo bi mi drago da ide jedno za drugim, sezona za sezonom.

– Apsolutno. Imamo dobar proizvod, mislim da ovako dobar proizvod nismo imali unazad ohoho godina, a i publika ga je prihvatila. Jer, imamo mi i dobre serije koje ne dobiju neku gledanost. Recimo, »Patrola na cesti«, za koju mislim da je daleko najbolja serija napravljena u zadnje vrijeme, a ne znam tko je to gledao. Žao mi je zbog tog kontinuiteta i zato jer mi glumci starimo. U prvoj sezoni sam lik od 23 godina igrao sa svojih 28, sad s 33 igram lika od 25. Tim tempom ću s 50 godina igrat nekog od 29. Volio bih, kako je to običaj vani, da se dobar proizvod prihvati, da se u njega ulaže i da već sada znamo da iduću godinu snimamo opet. Na kraju krajeva, nitko od glumaca ne može čuvati svoje termine. Ali, to je tako kod nas i tako će biti.

Ostario Slavko Sobin, ostario Žungul..

– Žungul sporije stari.

ŠAPICE, BUBA I MARA

Autor ste predstavu za djecu Šapica, a bome i kod kuće imate nešto šapica.
– Osam šapica imam doma, dva psa. Drugog sam uzeo za prvog, to je njen pasa. Buba i Mara, pa su skupa BubaMara. Oba iz azila. Dobro sam ih odgojio.  

Tko se više od njih dvojice promijenio kroz godine?

– Ipak ja, iako je i Žungul ove godine malo zreliji. Ali, on je 'jebivjetar', on se sporo mijenja.

Zato ganja Katarinu Witt...

– I Anu Sasso...

SKINUO SAM SE... S DRUŠTVENIH MREŽA

Ukinuo sam sam sebi društvene mreže, skinuo se njih. Nemam vremena. Navukao sam se bio i u jednom trenu postao je to takav sajam jezive taštine. Gledaš prijatelje, gledaš sebe i misliš se – nisam ovo ja, nisam lik iz teretane koji pozira i pući usne. Koji od glumaca koje poštujem ima Instagram!? Bogdan nema, Rakan nema, Mikić nema… Zašto ga ja imam!? Shvatio sam da za sve dobro što treba promovirati postoje druge platforme. Bitno je da me se gleda kroz uloge i rad. Zašto bih dijelio privatnost. To mi je svetinja. Neka ostane tako.  

Sunce, neonske boje, ples, zafrkancija

Kako vam se čini to vrijeme 80-tih iz perspektive čovjeka koji je tada bio dijete? Je li, recimo, bizarno?

– Sjećam se ja 80-tih. To su mi one najljepše dječje godine. Makar u to nikada nisam ulazio čini mi se da bi se tad bolje osjećao nego sada, čak i politički gledano. Sve šareno, dobra glazba, ljudi veseli, kretanje po gradu, sve mi se to više čini neki moj đir nego ova učmalost.

Slušam Riđičkog koji veli kako neće današnjoj mladosti biti teško pratiti seriju, jer se odnosi među ljudima i nisu puno mijenjali, ista su pravila prijateljevanja, isti zakoni od ljubavi i veza. A opet, tko to danas svojoj ljubavi snima kompilaciju i na što bi je uopće snimio. Nema toga više. Ipak su stvari drugačije.

– Jesu. Čini mi se da su se u ta vremena stvari u nas ipak događale u isto vrijeme kao i u svijetu, a sada idemo samo nazad, nazad, nazad.

Imate taj osjećaj?

– Imam. Sve što se događa ne da je mrak, nego je dno dna. I čini mi se da se tada prije ta neka umjetničko-intelektualna klika držala zajedno. Pisci, umjetnici, glazbenici, sve je to bio isti đir. Danas toga nema. Danas svatko gura za sebe, svoje ambicije. Fali kolektivnog duha.

Još ste vi glumci tu i jača karika. Bar svi slično mislite o problemima današnjice.

– Svi mislimo isto, ali nitko ne reagira. Toliko te ponese taj ritam, to preživljavanje i egzistencija da se ne možeš baviti aktualnim stvarima. A i ne daje nam se prostora. Možeš na Facebooku pisati koješta, ali tko mene pita što ja mislim o nekoj Markički, ili bilo čemu.

Evo ja pitam!

– I ja sada kao zašutim, hahah.

Nećemo o politici. Puno.

– Ja sam za moderno društvo u kojem će svatko imati svoja prva. Ne želim, zapravo, ni pričati o pojedincima koji su mi potpuno apsurdni.

Žungul, u svakom slučaju, ide dalje. Kad smo već spomenuli oca u seriji, u kakvim ste odnosima?

– Njih dvojica su i dalje u zategnutim odnosima, jer imaju različita uvjerenje, ali se s tim u ovoj sezoni i ne bavimo previše. Zato će prva epizoda biti vrlo šokantna, jer donosi preokret od 180 stupnjeva koji dramaturški mora biti tu. U prvoj ćemo epizodi podsjetiti zašto su te 80-te toliko dobre. Jer, to je vrijeme k'o svako drugo, ali zbog onog što je kasnije uslijedilo to su neki zadnji znakovi dobra. Meni su 80-te sunce, neonske boje, ples, zafrkancija.

I instruktor fitnessa

U jednom od svojih intervjua kažete da se prvo treba pobrinuti za egzistenciju a onda se baviti, živjeti umjetnost. Valja, kažete, imati dva posla, a vi ste skoro pa završeni instruktor fitnessa.

– Educiram se za instruktora body tehnike, u procesu sam. Ali, ne radim to zbog egzistencije, ili samo u jednu ruku radim. Ne znam što sve život nosi, što se sve može dogoditi da se više ne mogu bavit glumom. Mislim da neće ništa, da će sve biti super, ali mi je gušt jer učim nešto novo što mi je također velika ljubav. I kao glumac stalno učiš nešto zbog uloga koje radiš, ali baviti se nečim skroz drugim, toga nema. Mi glumci se volimo družiti zajedno, pričati iste priče, svi smo malo samodopadni, svi imamo veliki ego i htjeli bi biti najglasniji u društvu. Tu gdje se uči body tehnika toga nema. Tu se bavim nečim posve drugim. Tu su ljudi drugi.

Počeo sam trenirati prije šest godina i stekao tu naviku treninga. Godinama radiš nešto mehanički, dižeš utege gore dolje i polako počneš ulaziti u mehaniku ljudskog tijela. Moji roditelji su već u nekim godinama ali su fit, imama super genetiku, pa zašto to ne iskoristiti. Zapravo, hoću živjeti što duže i hoću živjeti što bolje. I onda zapalim cigaretu, haha.
A u mladosti bili violina!?!
– Svirao sam violinu od svoje šeste do 18 godine. Išao na državna natjecanja, bio treći, možda i drugi, nikad prvi. A kad sam shvatio da se s violinom neću baviti, shvatio sam i da ne treba u nju ulagati toliko vremena. No, znao sam da će se sve negdje vratiti! I evo, u ZKM-u radim predstavu i sviram violinu u njoj, i guštam k'o prase. Predstava je» Proba orkestra«, prema Fellinijevu filmu, Nina Mitrović je napravila dramatizaciju, Edvin Liverić režira, ansambl je velik i svi sviramo, glumimo.

I »američki« pristup

Znači ostalo je nešto od vježbanja violine, zadovoljni ste?

– Ostalo je. Do premijere će se sve dovesti u red.

Perfekcionist ste?

– Nisam. Nikada u životu nisam bio najbolji u nečem i ne očekujem da ću biti, ali ako nešto radim želim da to radim što bolje.

Kako se gluma dogodila?

– Zahvaljujući violini shvatio sam da volim biti na sceni. Osjetio sam da mi nije dovoljno izraziti se samo kroz instrument. Upisao sam dramsku u Gradskom kazalištu mladih, , dosta brzo nas je Goran Golovko par odabrao za predstavu koja je išla na repertoar GKM-a. Skužio sama da mi se sviđa, da nisam nešto loš. Brat je studirao u Americi, pa su me roditelji pitali hoću li i ja. Otišao sam na audiciju, dobio stipendiju.. Sve se zakotrljalo.

Glumačka škola u SAD-u, koliko vam je dobra donijela?

– Diploma mi ovdje i nije nešto donijela, dapače. Znanje koje mi je donijela se meni zato sviđa, jer volim način na koji glumim. Volim tu malo privatniju, malo manje tehničku glumu nego što je ovdje slučaj. Da se razumijemo, od vrhunskih hrvatskih glumaca meni nema boljih. Ali, kad nije vrhunsko. Sviđa mi se što imam neku drugu školu, drugi pristup, drugu disciplinu, a na kraju krajeva kad s 18 odeš vani promjene se razmišljanja, prošire obzori. Mislim da sam svjetski čovjek sa svjetskim stavovima. Za to je zaslužna odgoj, ali i studiranje vani.

I da vas sada ja pitam što da kažem kćeri koja bi da je glumica, što biste mi rekli?

– Jedina je šifra da radi ono što voli. Došlo je ovo vrijeme; budi glumac, ali paralelno bi trebalo imati još jedan posao. Previše glumaca izlazi s Akademije, premalo je poslova, vrti se nekoliko nas češće nego drugi, čak i kad radiš nije to kod nas dobro plaćeno da si na miru. A svatko ima dvije ljubav, pa voliš glumu i još nešto.

Nego, CBS gazi kao dobro uštiman orkestar.

– Tako je. Snimamo lako, uživamo, radimo puno. Ovo je projekt kojem smo svi lojalni, svima nam je dosta i donio tako da se dajemo u bilo kakvim uvjetima.

Znači, kamo sreće da bude kako su autori zamislili, ravno pet sezona.

– Može, ali da unaprijed znamo kad.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka