Snimio Denis LOVROVIĆ
Vrlo je interesantno kad Pišonja kaže – zbogom žohari. To je strašno moćno, puno moćnije nego kad to otpjevaš, kaže Sejo Sexon trenutačno angažiran i na snimanju filma o Pišonji i Žugi, legendarnim junacima jednog od najvećih hitova benda
U riječkom klubu Crkva sutra gostuje Zabranjeno pušenje. Predstojeći njihov nastup uzeli smo kao povod za razgovor s frontmenom benda Davorom Sučićem, koji se odaziva i na ime Sejo Sexon.
Pušenje je, podsjetimo, prošle godine izdalo novi album »Radovi na cesti«, a Sejo Sexon trenutačno je angažiran i na snimanju filma o Pišonji i Žugi, legendarnim junacima jednog od najvećih hitova benda.
Crko maršal
Recite nam najprije nešto o vašim nadimcima. Jeste li sami sebi davali imena, kao u Štulićevoj pjesmi?
Top liste nadrealista
Za uspjeh te generacije puno je napravio čuveni sarajevski novinar Boro Kontić, o čemu se slabo zna.
– Ako mene pitaš, Boro je sve napravio. On je na radiju provuk’o prve demo snimke, zapričav’o urednike da ne čuju tekst pa se potom izborio za Top listu nadrealista, koja je trebala biti maknuta već poslije par epizoda. Boro se izborio za anketu gledanosti, koja je spasila seriju.
Kako je Kontić došao do vas?
– Borin rođeni brat, puno mlađi, bio je prijatelj Zlaje Arslanagića iz Crvene jabuke, a svi smo išli u II. gimnaziju. Boro je u to vrijeme dobio neku glupu emisiju subotom u 10 sati kad nitko ne sluša radio pa je pokušavao napraviti neki blok humora, da bi emisija bila slušanija. Zvala se »Priča i muzika subotom«, skraćeno – »Primus«. Kroz taj blok humora se preko ekipe iz II. gimnazije uključilo još par likova iz sarajevskog muzičkog svijeta, kao što je pokojni Zijo. Tako je to krenulo. Kad su Nadrealisti stigli na televiziju pojavila se potreba za novim glumcima, a ja sam, kad sam putovao u JNA, upoznao jednu esencijalnu budalu koja je devet sati, od Sarajeva do Pule, zabavljala cijeli vlak. Taj se čovjek zvao Branko Đurić Đuro. Sjetio sam se njega pa se i on priključio ekipi i formirala se jezgra Top liste nadrealista.
Zabranjeno pušenje postojalo je već prije Nadrealista?
– Jeste, ali još uvijek to nije bio bend koji je svirao. To je ono vrijeme kad raspravljaš o imenu. Kako ćemo se zvat’? Crna materija? Ne. Tako nas je i to ime Zabranjeno pušenje zateklo. Ono je bilo privremeno i nije bilo konsenzusa oko njega. Međutim, tih smo godina već počeli svirati po malim klubovima, stekli neku publiku pa nije bilo nazad s imenom.
Tad je to bila usko sarajevska priča?
Nismo bili neobrazovani
Tekstovi vaših pjesama bili su prilično politični. Jeste li vi bili politični ili je to došlo spontano?
– Pa nismo mi bili neobrazovani. Sarajevska naselja teško je definirati, ona nisu kao zagrebačka i beogradska. Ti u Zagrebu točno znaš koje je radničko, a koje elitno naselje. Kako to izgleda u Sarajevu najbolje ilustrira pjesma »S one strane ulice stanuju djevojčice«. Imaš na divlje izgrađeno naselje i doslovno preko ceste ono elitno naselje za političare. Tako je i u našem bendu bilo svega, od radničke djece do djece fakultetskih profesora. Zato mislim da je i slika koju smo mi nudili bila dosta široka. Nismo bili ispod staklenog zvona, odrastali smo na ulici i sve to gledali. Naš bubnjar, recimo, švercao je kavu po neboderima i to je prvih godina odrastanja benda bio naš glavni problem. Hoće li se on pojaviti na probi ili neće. Ako mu posao u neboderu krene, a neboder ima 15 katova – njega nema. S druge strane, Neletov stari bio je jedan od najčuvenijih orijentalista u Europi.
Tko je tom pokretu »Novi primitivizam« dao ime?
– Elvis J. Kurtović, naravno. On je veliki guru tog pokreta.
Kako je došlo do snimanja prvog albuma?
Svijet pred raspadom
Kad se postali svjesni da se vaš svijet raspada?
– Da budem iskren, mislim da je Sarajevo zadnji grad, zadnji prostor u kojem se o tome razmišljalo. Vidjeli smo belaje koji se događaju po Srbiji, kasnije i po Hrvatskoj, ali nekako smo svi o tome razmišljali kao o dječjim bolestima demokracije. Kao, ljudi su godinama morali šutjeti pa sad imaju potrebu da se ispričaju. Tako smo tumačili to nastupanje nacionalizma i klera, i umjetnika i disidenata. Mislili smo da će se oko Sarajeva, koje je nerješiv slučaj, stvari početi odmotavati u pozitivnom smislu, jer jednostavno, u našoj zgradi živjele su sve nacije. Mi nismo bili pretjerano svjesni svojih nacionalnosti. U tom trenutku je Sarajevo grad sam 15 do 20 posto mješovitih brakova. Nismo očekivali takvo ludilo i nismo, ako ništa, očekivali da će netko pucati na grad u kojem živi i 150 tisuća Srba. Na žalost, pucali su. Karte su se otvorile i svako je pokazao što ima u rukama.
Kad se grupa raspada, postoji li ogorčenje onih koji su ostali na one koji su otišli?
– Nema tu ogorčenja kad si u paklu. Potpuno je legitimno da netko pokuša pobjeći iz pakla. Ta stampeda su bila i instrumentalizirana, bili su pritisci na ljude sa svih strana da nađu svoje jato pa je otišao i tko je želio i tko nije želio. Ja sam ostao i nikad ne žalim za te tri godine koje sam u paklu proveo, jer bilo je to veliko iskustvo iz kojeg sam naučio puno o svijetu i ljudima, naročito o ljudima.
Što se dogodilo s prijateljstvima, konkretno s prijateljstvom ljudi koji su svirali u onoj slavnoj postavi benda?
Sarajevo i Nele
Nedavno je u Sarajevu prvi put bio Nele Karajlić. Kako gledaš danas na taj odnos grada prema njemu i njegov odnos prema gradu.
– To je mučenje i za njega i za grad. Iz te frke, te potrebe za svakodnevnim incidentima i eskapadama ja iščitavam da se ljubav između njega i Sarajava i obrnuto još nije ugasila. To pokazuje da ti još uvijek nisi prebolio svoju curu, iako sad o njoj pričaš da je kurva, koja nikad ništa nije ni valjala. Tako je s obje strane. Sarajevo pati za njim kao za jednom svojom ikonom, u krajnjoj liniji taj grad ga je stvorio, a s druge strane ni Nele me nije uvjerio da mu je ravnodušno i da mu nije svejedno. Ne vidim razloga ovoj situaciji, ali eto, život Sarajeva i Neletov život tako su koncipirani da je to dosta bitno. Pogotovo je to bitno njemu, jer on na tome gradi neki svoj pseudo-disidentski imidž, koji je jako upotrebiv i naplativ. Kao što znamo, disidentstvo je vrlo naplativo. Još nisam u životu vidio disidenta bez 150 kvadrata.
Vezuju li ljudi i danas vaš bend s onim vremenom ili točno znaju što će dobiti kad dolazite na nastup?
Filmska magija
Na prošli rad se nastavlja i film koji snimate, »Balada o Pišonji i Žugi«.
– Film zapravo završava tamo gdje pjesma počinje. Film objašnjava kako dolazi do tog trenutka kad oni kreću na more. Tu si i likovi iz nekih drugih pjesama. Zapravo, to je najprije obrađeno u kazališnom komadu, koji je u Srbiji napisao Vlado Đurđević i koji je već igran u par kazališta, tako da je scenario urađen po tom predlošku. Rađen je od pjesama »Lutka sa naslovne strane«, »S one strane ulice«, »Pišonja i Žuga I. i II.«, »Guzonjin sin« i »Murga drot«. To je šest pjesama iz kojih su likovi u filmu. Film ima tužni happy end. Režiramo Jasmin Duraković i ja. Baš sam bio u Sarajevu na kastingu za film i moram vam reći da mi je to strašno uzbudljivo. Napisao sam toliko tekstova, spotova, ali nikad nisam čuo da netko izgovara te riječi koje sam napisao. Prvi put sam doživio tu magiju, kako te riječi ožive kad ih profesionalni glumac izgovara. Baš bih volio da taj film preživi ove porođajne muke i da ga uspijemo snimiti. Vrlo je interesantno kad Pišonja kaže – zbogom žohari. To je strašno moćno, puno moćnije nego kad to otpjevaš.