Nema tko ne bi u Hrvatskoj uz džez povezao Boška Petrovića. Ovaj skladatelj, muzičar, menadžer, producent, glazbeni pedagog, diskograf… jedan je od najzaslužnijih za afirmaciju i popularizaciju džeza u Hrvatskoj, a i šire. 

  Glazbenik koji je dijelio svjetske pozornice s velikanima džeza, ali ih i ugošćavao u svojem BP Clubu, diskograf koji je objavio 50-ak albuma džez glazbe, pedagog koji je odgojio desetke mladih akademskih muzičara nenadano je umro prošle godine i ostavio golemu prazninu na sceni. 

    Da je poživio, na jučerašnji dan, u subotu, navršio bi 77 godina. No njegov je život naprasno završio, jednako kao što naprasno završava i njegova autobiografija pod naslovom »Život kao jam session«, nastala u koautorstvu s ustrajnim promotorom džeza Davorom Hrvojem. Taj izuzetno pitak, živ tekst prepun dijaloga, završava trotočjem. Pitamo Hrvoja zašto. 

    – To je i za mene zagonetka. Naime dan nakon što mi je dao zadnji intervju nazvao me, nije mogao izdržati, i ispričao mi cijelo jedno novo poglavlje koje mi je sutradan trebao izdiktirati. Ali sutradan ga više nije bilo. Na početku smo razgovore snimali, pa bi ih ja isprintao i to je ispalo puno teksta u kojem se on nije dobro snalazio, kronološki, pa je primijetio da ponavlja neke priče. Zbog toga je odlučio sam pisati natuknice za ono što mi govori. I tako me nazvao njegov sin Kolja i rekao da je pronašao te bilješke i dao mi ih je, kao i fotografije iz obiteljske arhive, i u tim bilješkama sam pronašao to poglavlje koje mi je uspio ispričati, ali koje nismo snimili.   

Neispričane anegdote

Dakle to je bilo zadnje što je napisao, a na kraju tog teksta stavio je te tri točkice. Ne znam što je time mislio, ali znakovito je. 

    I simbolično?

    – Te tri točkice simbolične su ne samo što se tiče tih naših razgovora za knjigu, nego i njegovog života i djelovanja koje se prekinulo u jednom trenutku, kao da nije dovršio rečenicu. Kao da je u pola rečenice stavio tri točke, jer je tada bio u hiljadu poslova: vodio je glazbenu školu u Grožnjanu, vodio je klub, snimao je, imao u planu izdavanje novog albuma koji je također »Menart« trebao objaviti s njegovim skladbama (jer ja sam inzistirao na tome da se objavi jedan album na kojem će biti isključivo Boškove skladbe)…

    Ivica Župan u predgovoru knjizi ističe da zajednica, lokalna zagrebačka, ali i nacionalna hrvatska, nije adekvatno vrednovala Petrovićevo djelovanje. Hoće li ova knjiga tome pripomoći, otvoriti možda prostor za nove knjige, monografske, pa i s vašim autorskim potpisom?

    – Nadam se da hoće. Ivica Župan je popunio onaj dio glazbene karijere Boška Petrovića o kojemu on sam nije govorio. On je naime više govorio o nekim okolnostima, pričama, nego o svojoj karijeri. Župan je dakle to dopunio te progovorio o značaju Boška kao glazbenika, ali i njegovom značaju za hrvatsku kulturu. 

    Mi smo zapravo stali negdje na pola knjige. Ja sam neka poglavlja dopunio, odnosno ubacio dijelove iz intervjua koje sam prije radio s njim, pa sve to jest autobiografija. Boško je želio ispričati još puno anegdota kojima smo trebali »razbiti« knjigu na nekoliko cjelina, ali ostaje na njegovim prijateljima da se toga prisjete i da ih netko zabilježi, a naravno, velika je mogućnost da se napiše i jedna knjiga o Bošku, njegovu životi i glazbenoj karijeri. 

   Ambasador kulture

Kako je došlo do ideje za ovu autobiografiju?

    – To je bila moja ideja, još prije puno godina. On se odmah složio, ali nikako se nije iskristaliziralo tko bi bio izdavač, nikad nismo krenuli u konkretnije razgovore jer je uvijek bio problem tko bi to objavio, tko bi dao novce, iako to i nisu neki novci. Mi smo 10-ak godina o tome razgovarali, ali uvijek je sve ostajalo otvoreno. 

    Konačno, kad je »Menart« odlučio objaviti moju knjigu, odnosno moje dvije knjige (»Jazz Connections« i »Jazz Vibrations« – knjige razgovora s poznatim džez glazbenicima, op. a.), odlučio sam njih pitati. Godine 2010. sastali smo se direktor Branko Komljenović, Boško i ja i dogovorili se u pet minuta. Jedini Boškov uvjet bio je da se ne govori ni o čemu drugom nego o njegovoj glazbenoj karijeri, što sam ja ovdje i poštivao. U ljeto 2010. krenuli smo s intervjuima i do početka 2011. intenzivno radili na tome. 

    Boško Petrović u hrvatskom je džezu imao brojne afinitete, bavio se brojnim stvarima. On sam kaže u knjizi da bi volio da je u karijeri mogao više svirati, a manje sve ovo ostalo, ali da drugih nije bilo pa je on morao menadžerirati, producirati, objavljivati, organizirati… Kako biste vi ocijenili taj dio njegova angažmana? Koliko je Petrović važan za hrvatski džez, bi li on uopće postojao bez njega?

    – Naravno da bi postojao, ali ne bi bio toliko poznat u svijetu. Boško Petrović je bio ambasador hrvatske kulture u svijetu. Iako on jest doista rekao da bi mu bilo drago da se više mogao baviti glazbom, ali sve što je radio u životu radio je iznimno profesionalno i kvalitetno. 

    Kao glazbeni pedagog u Grožnjanu odgojio je generacije jazz glazbenika, kao diskograf 90-ih godina objavio je 50-ak albuma i dok se bavio time bio je najjači diskograf u Hrvatskoj na području džeza, kao voditelj džez kluba ostvario je izniman uspjeh, jer je BP Club poznat u cijelom svijetu. Glas o njemu pronosili su vrhunski glazbenici koji su u njemu svirali, a koje je Boško uspijevao dobiti za malo novaca. Bio je sposoban spojiti svjetske džez glazbenike koji nikad prije nisu svirali zajedno; on je mogao osjetiti tko bi to mogao. Zahvaljujući tome tamo su održani nezaboravni »jazz sessioni«.    

    A skladanje?

    – Skladbe koje je on radio nisu lagane za sviranje, kompleksne su i vrlo teško će ih svirati netko osim Nevena Frangeša, Marija Mavrina, Primoža Grašiča… Osim, dakle, glazbenika koji su svirali s njim. Ali te pjesme su toliko lijepe da bi trebale doživjeti i neka drukčija iščitavanja. 

    Ova knjiga figurira i kao kulturološko-povijesna panorama kako zagrebačkog džeza tako i noćnog života ukupno od 50-ih naovamo. Tu ima informacija o plesnjacima, klubovima, raznim mjestima okupljanja, koje otvaraju poglavlje o kojem se u Hrvatskoj također malo zna.

    – Kao što je ovo zasad jedina knjiga o Bošku Petroviću, tako postoji vrlo malo literature o hrvatskom džezu. Ovdje je obrađen jedan značajan segment zagrebačkog džeza i mislim da je to jedna od najvećih vrijednosti ove knjige: sada je konačno zabilježeno iz pera svjedoka ono što se događalo u 50-ima i 60-ima. Ovo je svojevrsna, iako samo iz pogleda jedne osobe i klubova u kojima se ona kretala i družila, pregledna i prava slika džeza u Hrvatskoj u doba kada to nije bilo toliko bilježeno.   

Jaka scena

Koliko daleko seže vaše poznanstvo s Boškom Petrovićem? U vašem pogovoru, dosta emotivnom, kažete da možda ni sam Petrović nije znao koliko je utjecao na buđenje vaše ljubavi prema džezu. Kako ste se upoznali?

    – Upoznali smo se u drugoj polovioci 70-ih godina kad sam počeo slušati džez nakon što sam odlušao rock, pa fusion. Normalno je bilo da odlazim na njegove koncerte; prvi su bili u Lapidariju. Upravo to privuklo me džez glazbi. Često bismo razgovarali nakon koncerata i vrlo brzo smo se sprijateljili. Bila je to jedna posebna atmosfera, gledati kako stari ljubitelji džeza uživaju u njemu. Osim na njegove koncerte, odlazio sam i kod njega doma. Razgovarali smo puno, posuđivao mi je ploče…    

    Kako su izgledala ta neformalna druženja s njim?

    – Uglavnom je on pričao a ja sam slušao i upijao. Mislim, tako je to ostalo tijekom cijelog našeg druženja. On je uvijek vodio glavnu riječ, a ja sam slušao, upijao njegove priče i smješkao se. 

    Naslijeđe Boška Petrovića je neupitno. Ova knjiga, kako je već rečeno, grebe po površini onoga što je on napravio za hrvatski džez, ali kakva je trenutno situacija s hrvatskim džezom? Kluba prema kojem je bio prepoznatljiv, BP Cluba, više nema…

    Uz sve ljetne džez festivale, kojih je jako puno, još uvijek je to premalo prostora. A i veliki je problem što nemamo neku menadžersku agenciju koja bi se brinula da se rade razmjene, što organizatori koji dovode bendove izvana ne inzistiraju na njima, na reciprocitetu, što ne šalju naše glazbenike vani.   

Pionir etno džeza

  – Džez je od samih početaka, od 30-ih godina, od Dukea Ellingtona, bio glazba bez ograničenja. Ellington je svirao »world music«, možemo reći. Džez glazbenici su posuđivali iz raznih stilova. Pedesetih je bio popularan »third stream« – spoj suvremene ozbiljne glazbe 20. stoljeća i džeza. Danas je to možda najizraženije – spajanje tradicijske glazbe s džezom. 

    To je i Petrović zapravo često radio…

    – Naravno, on je bio prvi, prije nego je i postojao termin »world music«, »etno džez«… Svirao je s istarskim sopilašima, pisao je glazbu nadahnutu istarskom glazbom. S Ružom Pospiš Baldani i Nevenom Frangešom napravio je album međimurskih pjesama. Uostalom, njegova najpoznatija pjesma – »With Pain I Was Born« – nadahnuta je makedonskom glazbom. 

    Budućnost je u tome, pitanje je jedino gdje su granice. U dva smisla. Do kuda glazbenici mogu ići, ali i gdje je granica između glazbe za koju još uvijek možemo reći da je džez. Glazbenici ne žele govoriti o tim granicama, nekad su malo više na jednoj, nekad na drugoj strani. Znakovito je da oni koji su se afirmirali kao džezisti, kad više i ne sviraju džez, kad uđu o rock vode, »world music«, još uvijek ih svrstavaju u džez. Zato na svjetskim festivalima slušamo tradicionalni jazz, ali i čisti rock, koji s džezom nema veze.

    Važno je da glazbenici koji žele svirati džez poznaju tradiciju. Boško je to uvijek govorio. Ne možeš slikati kao Kazimir Maljevič, a da ti ljudi vjeruju. Ne možeš staviti crni kvadrat na crnu plohu i da ti ljudi vjeruju ako prije toga nisi savladao crtež, osnove slikarstva. Tako je i ovdje. 

    Budućnost džeza je u tradicionalnom džezu, i to ne samo u poznavnaju nego i u sviranju, u be-bopu, u avangardnom džezu i u novim smjerovima bez obzira sviraju li se »čisti« stilovi ili se miješaju s novim trendovima. Džez će uvijek biti vitlan, upravo zbog svoje slobode i neograničenosti.