Zdravko Zima: Plemstvo duha dalje je od Zanzibara

Snimio Denis LOVROVIĆ / NL arhiva

Hrvatska kultura je na aparatima, a ideja o plemstvu duha gurnuta je u ropotarnicu. I danas se zaklinjemo u svoje intelektualne i artističke dosege, iako činimo sve da ih zbrišemo. Licemjerje spojeno s pohlepom pretvorilo nas je u balkanski Titanic koji tone sve dublje, dok profesionalni kabadahije i dalje mašu svojim zastavama. Kad čujem kako bajaju o demokraciji, hvata me mučnina

Iza Zdravka Zime, uglednog književnog kritičara i publicista, petnaestak je objavljenih knjiga te mnoštvo novinskih članaka i feljtona. Impresivna erudicija, raskošan rukopis, suptilna zapažanja i zavidna lakoća kojom spaja književnost i nogomet, politiku i glazbu, televiziju i povijest, arhitekturu i gastronomiju, priskrbili su Zimi respektabilan ugled u kulturnoj javnosti i brojne čitatelje. Mnogi su nesumnjivo regrutirani upravo na stranicama »Mediterana na« na kojima je »Zimsko ljetovanje« izlazilo petnaestak godina, postavši  zaštitnim znakom ovoga priloga. Zima je danas umirovljeni novinski kolumnist. No, može li pisac uopće biti umirovljen? Odgovor je ujedno i povod za  razgovor –  Zimin »Dnevnik jednog skribomana« nedavno objavljen u Profilu. Njime je autor  ukoričio svoju  2014. godinu, ispisavši pritom važan dokument jednog vremena.

U naslovu »Dnevnika« autoironično se nazivate skribomanom. Možete li pobliže opisati tog skribomana u kontekstu pisanja i življenja?

– Mnoge kovanice latinskog i grčkog korijena, koje u sebi sadrže sufiks man, podrazumijevaju stanovito pretjerivanje. Tko svijet vidi kroz ljubavnu prizmu, taj je erotoman; tko se previše alkoholizira, taj je dipsoman, tko je ovisan o drogi, taj je narkoman. I tako redom.

Ja sam ponajprije skriboman. Naravno da ta kvalifikacija uključuje obrambeni refleks ili, kako ste rekli, autoironiju. Tko nije spreman zafrkavati se na vlastiti račun, taj je u najmanju ruku sumnjiv. A takvih u našoj sredini ima napretek. Hrvatska je jedna jako ozbiljna nacija, zaljubljena u svoje mitove i povijesne opsjene. Zato smo u ovih 25 godina i dospjeli tako daleko.

Volim posao kojim se bavim, ako se pisanje uopće može nazvati poslom, pogotovo profitabilnim, ali ponekad imam osjećaj da sam život potratio sjedeći za radnim stolom. Pirandello je davno ustanovio: ili se živi ili se piše. Tko pisanje ne shvaća kao rutinu, ili kao razbibrigu, taj možda može dokučiti smisao ove naizgled jednostavne ali dalekosežne  tvrdnje.

Spektakl i kritika – dva neprijatelja

Pisanje dnevnika smatrate, sportskim žargonom,  svakodnevnim treningom. Što trenutačno pišete i čime održavate kondiciju?

– Radim ono što i obično. Možda više čitam nego što pišem jer u svijetu spektakla, čije magle nisu manje od onih iz komunističke ere, za kritiku i esej ne postoji odgovarajući interes. Spektakl i kritika su dva daleka i nespojiva pojma; služeći se opsjenarskim tehnikama, brišući granice između istine i laži i radeći uvijek iznova na umnažanju dividendi, spektakl je u funkciji novca koji u kritici ima zakletog neprijatelja.

A što pišem? Pomalo sam praznovjeran, pa ne volim govoriti o onom što je tek in statu nascendi ili onom što eventualno planiram. Spremam eseje o Matošu, ali ne na način koji je davno apsolviran. Dugo sam i neuspješno tražio u Matoša ono što ne korespondira s mojim duhom i mojim ukusom, a onda sam u nevjerici ustanovito da je indiferentan prema moru, što je meni kao Mediterancu i litoralcu gotovo nepojmljivo. Matoš je bio velik domoljub, premda njegovo domoljublje s ovim današnjim nema mnogo zajedničkog, putovao je svojom domovinom i inozemstvom, ali nikada nije kročio u Split i Dubrovnik.

Ni Krleža nije bio zaljubljen u more, još manje u Dubrovnik. Volio je samo Opatiju koja je neodoljiva, ali u kojoj je dah austrougarske monarhije možda jači od mediteranskog. I kako ćete onda integrirati Hrvatsku, kad nije integrirana ni u glavama njenih najvećih umova?

Dnevnik kojim ste ukoričili svoju društvenu, ali i intimnu 2014. počeli ste točno ovih dana prije dvije godine. Kojom biste rečenicom počeli ovu godinu i slute li njeni inicijalni događaji na dobro?

– Kojom sam konstatacijom počeo recentni dnevnik, to vam ipak neću otkriti. Ne zato što bih glumio ekskluzivu, nego zato što rečenice svoj puni smisao dobivaju u kontekstu. Nadam se da me nećete pogrešno shvatiti, ali ono što ću zapisati iznimno je barem u onom smislu u kojem je svaki pojedinac izniman, pa bi dnevnik neke druge individue, koja obitava u istom vremenu i u istom gradu kao i ja, bio – ili jest – radikalno drukčiji. Što se tiče vaše aluzije na političku svakodnevicu, nisam optimist. Zapravo, nisam ni optimist ni pesimist, ali ako je nebo oblačno, bilo bi bedasto tvrditi da je sunčano.  

Friško kao kruh

Rekli ste da dnevnik pišete dvadesetak godina. Kako je izbor objave pao baš na 2014. godinu? Može li se očekivati ukoričenje još koje godine –  tekuća će biti, vjerujem, više nego inspirativna?

– Moja knjiga nastala je poslije višekratnih razgovora s Velimirom Viskovićem, glavnim urednikom Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i urednikom nakladničke kuće Profil. Danas je dnevnička književnost u velikoj modi, a od modâ sam uvijek bježao kao vrag od tamjana. Od tipičnih proizvoda te vrste, moj dnevnik razlikuje se i formalno i sadržajno. Formalno zato što sam jednu kalendarsku godinu ekstenzivirao na više od 600 stranica, sadržajno zato što su moja svjedočanstva lišena bilo kakvog senzacionalizma i jedne vrste samodopadnog idiotizma koju takva vrsta literature, čast iznimkama, u načelu podrazumijeva.

Korporacijski kapitalizam fiksirao se u narcističkom individualizmu u kojem, gle čuda, svi sviraju na istu notu. Nisam cinik, ali nevjerojatna mi je ona vojska kolumnistkinja koje nadugačko i naširoko pišu da imaju novog dečka ili da su ostale bez dečka, da su bile u Londonu ili da nisu bile u Londonu, da imaju menstruaciju ili nemaju menstruaciju. Ali ostavimo to. Htio sam da moje dnevničke opservacije budu tiskane odmah, a ne poslije deset ili ne znam koliko godina. Htio sam da budu onakve kakve jesu, friške kao kruh, iako u njima nema toliko željenih pikanterija i bufonerija. Osim toga, izgubio se osjećaj za povijesno vrijeme, pa je to možda još jedan argument za pisanje dnevnika.

Zahvalan sam Viskoviću jer se na koncu suglasio sa svim mojim idejama. Za dobru tenisku partiju, potreban je dobar partner. Za dobru knjigu isto tako.

A koliko će inspirativna biti tekuća godina, to zapravo i nije važno. Pisac je taj koji mora biti »inspirativan«! Nakon što je osuđen na kućni pritvor, Xavier de Maistre sročio je divnu knjižicu pod naslovom »Putovanje po mojoj sobi«. Na taj način, de Maistreov, putujem i sâm.

Kako vidite društvo u svjetlu posljednjih zbivanja, ponajprije postizborne šarade? Kakvu kulturnu politiku očekujete?

– Da bi se očekivalo kulturnu politiku, treba osmisliti kakvu-takvu politiku. Što se toga tiče, bojim se da smo u poziciji Vladimira i Estragona koji su čekali svog Godota. A jesu li ga dočekali, znaju svi koji su čitali ili gledali Becketta. Ne mogu se oteti dojmu da nitko nije toliko ponizio kulturne radnike i intelektualce kao što su to uspjeli članovi Vlade koji se upravo iseljavaju s Markova trga broj 7. Demokracija bez kulture teško se može zvati demokracijom. Milanovićeva Vlada izdvajala je za kulturu 0,49 posto iz državnog budžeta; ostavimo se postotaka iz zapadnoerupskih zemalja, ali za tu istu kulturu Srbija je za Miloševića, kada je ministrica bila Nada Popović-Perišić, izdvajala 3 posto.

Mali svjetski Zagreb

»Dnevnik jednog skribomana« je i Vaša posveta  Zagrebu. On je iz Vašeg pera,  kažu čitatelji, iznimno zanimljiv grad prepun pametnih ljudi. U Zagrebu živite pedesetak godina. Koliko se i kako  promijenio njegov kulturni život i Vaš doživljaj toga grada?

– Ono što je meni zanimljivo, ne mora biti i nekom drugom. Nije mi ni nakraj pameti da popujem ili da bilo kome namećem vlastite afinitete, ali pouzdano znam da u mom kvartu ima onih koji nemaju pojma da je prošle godine u Zagrebu gostovala Vanessa Redgrave, da su u Lisinskom koncertirali Aleksej Volodin i Aljoša Jurinić ili da je u Umjetničkom paviljonu održana Rodinova izložba, a ovih dana u istom ambijentu završava sjajna izložba iz kolekcije Pavla Beljanskog. Takve i slične primjere mogao bih nabrajati do sutra.

U Zagrebu se pola godine ne vidi nebo, ali u Zagrebu susrećem takve persone kao što su Željka Čorak, Sonja Bašić, Viktor Žmegač, Marko Grčić, Josip Šentija, Milko Šparemblek, Marija Ujević, Alma Prica, Urša Raukar, Tomislav Brlek, Ivan Vidić, Petrit Çeku, a razgovori s njima i mnogim drugim prijateljima i znancima za mene su zadovoljstvo. I radost, ako hoćete.

U Zagrebu susrećem Jagodu Buić, koja nije samo velika umjetnica nego i rijetko poticajna gospođa, susrećem se i ćakulam s Budimirom Lončarom, posljednjim ministrom vanjskih poslova komunističke Jugoslavije, što je idealan argument za jednu sortu debelo uhljebljenih špiclova koji me smatraju jugofilom i kojima je etiketiranje bilo i ostalo jedino zanimanje. Premda je Zagreb mali grad u jednoj maloj državi, katkad se i u njemu osjećam svjetski. Da nije tako, radije bih živio na nekom pustom otoku i gledao more.

Rođeni ste u Malinskoj na Krku. Što vam znači mogućnost otoka i koliko vas je ta inzularnost odredila?

– U meni teče panonska, češka i mađarska krv s očeve te bodulska i puntarska s majčine strane. (Ovo »puntarska« treba shvatiti u različitim značenjima te riječi.) Ne bih se zakleo da u meni nema i nekih drugih primjesa, ali nisam istraživao svoje genealoško stablo. Nekad sam to shvaćao kao snobizam, a danas je za takvo što možda kasno. Nisam fatalist, ali nema sumnje da smo mi ono što su nam namrli naši roditelji i naši bliži ili dalji preci. Ja sam Zagrepčanin, iako nisam purger, ali se najviše ćutim kao otočanin, iako sam na Krku proveo jedva koju godinu nakon rođenja. Otočanin sam po senzibilitetu i vjerovanju da je otok zbog svoje izdvojenosti posvećen ambijent.

Smisao života i smrti

Od 1980. Krk više nije otok, a nagađanja o LNG terminalu, kopnenom ili plutajućem, svejedno, ne vesele me ni najmanje. Tehnologija je taktika koja me užasava. Davno jer Spengler zaključio da se povijest ne obazire na naša očekivanja. Zato s vremenom postajemo pasatisti, ako ne drukčije onda makar po tome što tvrdimo da je u naše vrijeme bilo bolje. Kako ne bi bilo bolje, kad sam u djetinjstvu gacao po mandraćima i lovio morske konjice koje danas možete vidjeti samo u enciklopedijama?

Krk za mene više nije isti otkako je moja majka otišla na drugi svijet. Bez njene energije i bez mirisa njene kužine, ni naša zajednička kuća nije ono što je bila. Znam da će to mnogi shvatiti kao sentimentalno zvocanje: one druge upućujem na čudesnu knjigu koju je Rolanda Barthes napisao u povodu smrti svoje majke. Knjiga je čudesna jer u svojoj fragmentarnosti krije smisao života i smrti. Naravno, i smrt ima smisao. Tome nas uči razum, premda se tome opiru naši osjećaji, naši strahovi i egoizmi. Ako ništa drugo, po svojim osjećajima, po strahovima i egoizmima znam da sam još uvijek ljudsko biće.

Na ovim ste stranicama više od petnaest godina ispisivali svoje »Zimsko ljetovanje«. Stekli ste mnoge čitatelje i adorante. Nedostaje li Vam ta novinska veza s čitateljstvom?

– Nedostaje. Ponajprije zbog toga što potvrdu onoga što radimo ili poduzimamo uvijek tražimo u drugima. Ni postolar ne radi crevlje samo za sebe nego i za druge, pa i ja pišem zato da bi me netko čitao. Nije to pitanje puke taštine nego zatvaranja kruga kao jednog od elementarnih egzistencijalnih principa.

Vaše umirovljenje Jergović je popratio riječima  »kultura u kojoj se može umiroviti pisca pripada nepismenima«.  Jesmo li društvo nepismenih ili ćemo to uskoro postati?

– Zahvalan sam Jergoviću na toj konstataciji, ne samo iz kurtoazih razloga. Ali moj slučaj ne bi bio važan, kad bi bio samo moj. Hrvatska kultura je na aparatima, a ideja o plemstvu duha (nobility of spirit), o kojoj svjedoči Rob Riemen, gurnuta je u ropotarnicu. I danas se zaklinjemo u svoje intelektualne i artističke dosege, iako činimo sve da ih zbrišemo.

 Licemjerje spojeno s pohlepom pretvorilo nas je u balkanski Titanic koji tone sve dublje, dok profesionalni kabadahije i dalje mašu svojim zastavama. Kad čujem kako bajaju o demokraciji, hvata me mučnina. Jer demokracija bez moralnog temelja i kakvog-takvog osjećaja odgovornosti, nije ništa više nego mrtvo slovo na papiru. U zemlji u kojoj se kradu milijuni, ali se kradu i diplome – što je idealna preporuka za ministarsku funkciju – plemstvo duha je dalje od Zanzibara.

Nazvani ste u matoševskoj maniri jednim od posljednjih ljepoduha, vrstom koja izumire i treba je zaštititi. Osjećate li se čovjekom prošloga vremena? – Ako se u mom dječaštvu ribu lovilo na sviću, a ne pomoću dinamita, ako se u mojoj mladosti išlo u kino zbog filma, a ne zbog cornflakesa i buljenja u mobitel, ako je moja generacija za studentskih dana slušala Rolling Stonese, Indekse i Arsena, a ne cajke i novokomponirani šrot, onda sam vjerojatno čovjek prošloga vremena. Ali čežnja za nekim minulim danima, koliko god iluzorna, nije moja specifičnost ni povlastica. Ucrtana je u ljudsku prirodu, u inicijacijske godine u kojima su doživljaji nevini i najintenziviji. I da sam ljepoduh? Nije li ljepoduh isto tako i moj dragi Nedjeljko Fabrio (kojeg odvajkada zovem Domenico), a koji se poslije četrdesetak godina provedenih u Zagrebu vratio u svoju Rijeku? Etiketa ljepoduha, ili šengajsta, danas se prije doima kao pokuda nego kao pohvala.Unatoč tome, ljepota je za mene pogled na svijet. Njena privlačnost proizlazi i iz njene ranjivosti. Kako bismo tretirali Veneciju da u svakom času ne izgleda drukčije i da se ne pati na onim krhkim štiklama? Ali ljepota nije sama sebi svrhom. Tko nema imaginaciju, tko ne shvaća gdje počinje ljepota, a gdje je na djelu patvorina i kič, taj ne može prepoznati istinu. Možda Vam to zvuči kao mistifikacija, ali ja u to još vjerujem. U protivnom, ne bih ni radio ono što radim.

Pitanje je tko će preživjeti

Je li bavljenje književnošću, pa i kulturom uopće zastrašujuće besmisleno, kako je to primijetila Milana Vuković Runjić govoreći o Vašoj knjizi. Kakva je budućnost pisaca u Hrvatskoj? – Ne želim se igrati proroka, ali više nije pitanje hoće li preživjeti pisci. Pitanje je hoće li itko preživjeti! Dimenzije naše krize, koju se ne može odvojiti od globalnih potresa, od amputacije Ukrajine i islamskog terorizma (a sve to navješćuje fatalan sudar istoka i zapada), savršen su argument za naše neuke političare koji će zadovoljno ustanoviti da imamo mnogo većih prioriteta od kulture. Blago nama s njima i s onima koji su ih birali.

Osim društvene kronike, »Dnevnik« je i stanovita legitimacija vaših književnih preferencija, hommage piscima koji su Vas formatirali. Kako su Vas pojedini književni velikani obilježili? Krenimo od Matoša, Vašeg »najbliskijeg pisca«.

– Matoš je klasik, ali isto tako i neverendig story, Matoš je naš prvi profesionalni pisac (zato je i živio tako kratko), naš najžešći i najduhovitiji kritičar, domoljub koji je toliko volio Hrvatsku i Hrvate da im nije mogao oprostiti nijednu manu.Matoš je kao bura koja osvježava, osokoljava, katkad bogme i hladi, ali bez koje se ne bi moglo ni disati ni pisati. Matoš je poezija i psovka, molitva i higijena, on na neki način potvrđuje Zweigovu tezu da je fin de siècle bio labuđi pjev velike i duhovno prosvjećene Europe koju danas bespomoćno zazivamo, poput onih jadnih izbjeglica koji se gube u valovima Sredozemnog mora i naše kolektivne bešćutnosti. Matoš, naš Rabbi? Citirat ću njegove stihove: »Među narodima mi Hrvati sada/ Jesmo zadnji, robovi bez vlasti/ Osuđeni pasti i propasti bez časti«.