Feljton Boris Dežulović

Razgovori sa Smojom: Život u penšjunu (6)

Boris Dežulović

Dnevnik jednog penzionera – Miljenko Smoje, Boris Dežulović i Ćićo Senjanović nad Smojinim tekstom za Feral Tribune, u srpnju 1995.  / Foto R. BELAN

Dnevnik jednog penzionera – Miljenko Smoje, Boris Dežulović i Ćićo Senjanović nad Smojinim tekstom za Feral Tribune, u srpnju 1995. / Foto R. BELAN

Znaš, malo je novinara šta su dočekali penšjun. Od naših novinara iz stare garde ja pamtin da je penšjun dočeka samo stari Čogelja. I nesritni, stari Koršek, čovik koji me doveja u novine. Tako je bar bilo nekad. Novinari su partili pri vrimena, ubijani luđačkin tempon, rokovima, nemilosrdnin zakonima ove proklete profešije



U mirovinu ste odlučili poći 1979. godine?


– Jesan. Do prave, službene penzije ostalo mi je bilo još more bit šest-sedan godin, ali san reka: dosta! Jesan se, bogami, i naradija! Nakupilo se kilometara, nakupilo se kartic, duvana, vina, kurbi, mora, pizda materinih… A i štufa san se malo, štufa san se rokova, tega ubitačnog ritma.


U svom ste »Dnevniku jednog penzionera« zapisali i to da ste se htjeli pridružiti ekskluzivnom klubu novinara u penziji.




– Tako je. Znaš, malo je novinara šta su dočekali penšjun. Od naših novinara iz stare garde ja pamtin da je penšjun dočeka samo stari Čogelja. I nesritni, stari Koršek, čovik koji me doveja u novine. Tako je bar bilo nekad. Novinari su partili pri vrimena, ubijani luđačkin tempon, rokovima, nemilosrdnin zakonima ove proklete profešije.


 Ali kad gledan ove današnje novinare, pari mi se da ćedu živit dvista godin! Reć ću ti i zašto: oni puno vole kad in se reče da žive u istorijskon trenutku, da oni stvaraju ištoriju. A ištorija je ištorija, za ištoriju ura vrimena ništa ne znači, jebe se ištoriju oćeš li je napisat sad ili posli obida. A za novinu ura vrimena puno znači! I sad mi jemamo pune novine učeni komentatori, istoričara, a sve manje novinara.


Bitka za penziju


I tako ste odlučili prije vremena otići u mirovinu?


– Je. Inšoma, ja san još godinu dan pri penšjuna otiša u likara pitat mogu li u penšjun. »Morete jedino ako ste bolesni«, govori on meni. »Dobro«, govorin ja, »da san zdrav – nisan, ali ako i nisan dovoljno bolestan, slobodno vi meni dodajte, udrite malo žešću dijagnozu«. I pošaje on mene na puste nike vižite, analize, i do godinu dan, skupija san cili mac ti nalaza, papira, dijagnoza i govorin mu: »Evo, doture moj, oće li bit dosta?« On gleda, vrti glavon i govori: »Biće, biće, jema ovod i za dva penšjuna!« Skočija sam, izgrlija ga i izjubija: »Fala ti, doture moj dragi, nikad ti ovo neću zaboravit!« »Je« – govori – »evo van ovod sve piše: srce, pluća…« Krasan čovik, a? I rak na pluća će mi nać samo da pođen u penšjun! Fala in, doture, svaka ti čast, veliki si ti čovik! »Ne zajebajen se« – govori on meni – »ne bi se na vašemu mistu tako veselija!« »Zašto?«, pitan ga ja. »A zdravje?«, govori. »Ko jebe zdravje, doture, glavno da ja mogu u penšjun!« »Nemojte se s tin zajebavat«, govori on opet, »nije dobro. Budete li solidno živili, morete živit još pune tri-četiri godine!« »Tri-četiri godine?!«, govorin ja njemu. »Ajde u kurac i ti i ko te stavija za likara!«


Lipo su se onda otegle te četiri godine?


– E! A promisli tek da mi je još štagod naša? Onda, more bit da nije računa i s tin da je naš novinarski život pasji, da mi živemo ka pasi i da nan se svaka godina računa za sedan ljudskih.


 Što se nakon umirovljenja promijenilo u vašem životu?


– Šta se prominilo? Deboto ništa. A opet… Pazi: čin san dobija čertifikat, otiša san do redakcije, do sekretarice, i govorin jon: »Mala, daj mi karte, koji notes, lapiše«, neka jeman za radit, razumiš? Daje mi ona, i govori: »A šta će van toliko, oli pišete novu seriju?« »Ne, nego san od danas u penšjun!« »Pa šta mi niste pri rekli?« »Oću kurac – govorin ja – znan ja moju firmu, ne bi mi ništa dali jer san u penšjunu!« Razumiš? Ja san u penšjun iz Slobodne izaša sa dvadeset kili kartic, notesa i lapiša.


Rekli bi vam onda vaši Bračani: ca je za to tribalo poć u penšjun?


– E, ali šta je: sve san moga radit ka i prije – i vijađe, i pisat reportaže, i vazest šofera i auto i dnevnice, sve san moga, a nisan mora! Razumiš? Moreš, a ne moraš! To ti je cila filozofija penšjuna! I di ćeš lipjega života? A judi to ne razumu, kad pojdeš u penšjun gledaju u te ka da boluješ od nike neizlječive bolesti, žale te, vrte glavon, već ti funeral čine. »Ko bi reka za nj?«, »Bija je dobar čovik«… Pizde!


Upalila puška


I znaš da me samo jedan čovik – kad san mu reka da san penšjunat – nije odma pita za zdravje: stari dotur Vidović! Nego mi je lipo, ka gospodin čovik, čestita i pita šta ću popit. Bravo: i Šanto! Šanto me isto izgrlija, i pri nego san mu išta reka, odma je pogodija: »Znači, upalila ti puška?« A? Svi drugi, čin bi jin reka, odma bi se vatali za glavu: »A šta je? Znači, ni dobro?« Smišni li judi, a? A ja san, evo, u penšjunu već proša pola radnog staža!


 Po ovdašnjim standardima, vi ste penziju dočekali prilično nespremno: nemate ni auto, ni vikendicu, ni ušteđevinu.


– Je, rekli bi mi: »A za koji si kurac onda radija puste godine?« A da san moga imat – moga san. Lipe san pineze zna zarađivat. Ali i frajalo se. Auto nikad nisan kupija jer san ćorav, bilo me straj da ne sataren koje dite. A onda, s auton čovik nikad nije komotan, sest, popit – kako ćeš pijan vozit? Vikendicu nikad nisan gradija, iako mi je sad možda i žaj. Ali kad san je moga sagradit oli kupit, ni mi tribala. Šta će mi vikendica kad nisan moga s miron bit ni po ure na jedno misto?


 Sad bi vam dobro došla.


– E, sad! A ko je mislija? Oli san ja mislija da ću doživit penšjun? A bilo bi mi sad i još više žaj da te pineze nisan pametno potrošija: na vino, duvan i vijađe. SUTRA: Ja grub, ona Lepa