Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. studenoga 2019.
Fascinantan put

foto REPORTAŽA IZ TURSKE Prehraniti tijelo, nahraniti dušu u prijestolnici svijeta

Foto Berkay Gulum
Foto Berkay Gulum
Autor:
Objavljeno: 4. studeni 2018. u 9:14 2018-11-04T09:14:11+01:00

Novinare europskih medija, pa tako i nas u redakciji Kulture i Mediterana Novog lista (kao jedine iz Hrvatske), iznenadio je poziv Delegacije Europske unije za Tursku da sudjeluju u jedinstvenom spoju obilježavanja europske 2018. godine kulturne baštine, čemu je pridodana gastronomija, kao važan dio turskog nasljeđa

Zastrašujući je život Velegrada. Promatraš motociklista koji je pored tebe u gužvi, prolazi između vozila, a onda nešto progovori s čovjekom u automobilu spuštenih prozora, pa sad gestikuliraju, smiju se... Zastrašujuće je što su čak i ta dva nepoznanika ovdje kod kuće, dok si ti baš pravi stranac, koji se mora zapitati o svom značaju. Jer kod kuće, u tvom malom gradu i malom životu, znaš da su Marku jučer operirali žuč i da se oporavlja, znaš da je Vanja položila maturu i planira u Irsku, da se ulični prodavač vezica zove Slavko i da je došao iz Slavonije u potrazi za životom.

A velegrad? On te proguta, u njemu si pravo malen i beznačajan i ni na što ne možeš stvarno utjecati. Zato se vratiti treba u svoje malo mjesto, u kafić u kojem te svi znaju, i barem održati privid da ti je sve poznato, da nema iznenađenja ili, još gore, da nema tih silnih života koji su jednako važni kao tvoj, a koje nikada nećeš upoznati, koje nikada nećeš ni slučajno dotaknuti. Strašna je pomisao da bi se u takvom gradu, Velegradu, u kojem se vozači hitne pomoći na zadatku pod rotirkama sreću i pozdravljaju učestalošću kojom se kod tebe kući sreću vozači gradskih autobusa, mogao izgubiti onako za pravo, da bi mogao postati nesvjestan sveg tog silnog značaja oko tebe.

No prije nego što se vratiš, dobit ćeš brzinski tečaj grada napučenijeg od Belgije (tri i pol Hrvatske u njega bi stalo), jedinog na svijetu koji se prostire na dvama kontinentima i u kojem su tri carstva tražila svoje tronove, grada za koji je Napoleon rekao da bi bio prijestolnica Zemlje kada bi Zemlja bila država. Upoznat ćeš pritom neke njegove važne kote, neke njegove važne male-velike ljude, naslutiti prostranstvo susreta kultura, turbulencije povijesti, ali i kriznu sadašnjost i, naravno, neizvjesnu budućnost. Jer kakva druga i postoji?

Foto Nedim Özkirişçi

Slojevi i paralele 

U Istanbulu, jer jedino o njemu ovdje može biti riječ, našli smo se, petnaestero europskih novinara, po pozivu Delegacije Europske unije za Tursku. Da, i mi smo morali guglati što je to točno, budući da u svojim matičnim medijskih kućama uglavnom pokrivamo teme kulture i/ili gastronomije, no ubrzo po pozivu postalo nam je jasno da se radi o novinarskom putovanju u Tursku u povodu europske godine kulturnog nasljeđa, 2018., čemu su naši domaćini, koji rade na približavanju Turske Europskoj uniji, pridodali gastronomski moment, s obzirom da je u Turskoj i pitanje gastronomije pitanje nasljeđa. Naravno da smo pomislili da tu ima i peglanja imidža Turske u europskim medijima, koji su puni sultana, pardon, predsjednika Erdogana i njegove autokracije, zatiranja (medijskih) sloboda, svih onih negativnosti koje priječe ulazak Turske u EU otkad su započeli pregovori. Ako znamo da su ti pregovori startali kad i pregovori o pristupanju Hrvatske Uniji, onda znamo da je to bilo stvarno jako davno, a da su šanse za ulazak Turske u EU sve manje. Neke smo od pretpostavki tijekom puta potvrdili, neke opovrgnuli, no ono što smo saznali zasigurno je pridonijelo slojevitosti promišljanja Turske danas.

Foto Davor Mandić

Već se na samom početku dalo naslutiti kako će cijela ta priča (hektično) izgledati: nismo pravo ni raspakirali kofere kad su nas sakupili u lobiju hotela Marmara Pera i odveli u Istanbul Modern, muzej moderne i suvremene umjetnosti, lijepo mjesto koje se prostire na 4.500 četvornih metara koncepta sličnog riječkom MMSU-u, s dijelom stalnog modernog i suvremenog postava te aktualnim izložbama suvremene umjetnosti, no za koje smo mjesto ubrzo saznali da je tek privremeno boravište Muzeja. Novi-stari muzej rasprostirat će se na čak 16.000 četvornih metara i bit će doista reprezentativno mjesto moderne i suvremene turske i svjetske umjetnosti. U Muzeju ćemo doživjeti i prvi dio jednog lijepog paralelizma koji se samo fotografijama može doista predočiti, a uključuje usnulo dijete u prostoru Muzeja; ovo kao umjetnički eksponat, čime i odljev života, te drugo, nekoliko dana kasnije u jednom drugom dalekom muzeju u Gaziantepu, kao život sâm, koji može postati njegov odljev, ili simbol, ako ga stavimo u kontekst. Koji? Na oku promatrača je da ga razabere.

Kad kuhinja priča 

foto Berkay Gulum

Taj hektični početak nije jenjao ni u kasnijim satima, i opet odražavajući bit cijeloga putovanja, kad smo se popeli na vrh našega hotela, gdje se smjestio restoran Mikla. Jedno je to od najvažnijih istanbulskih i uopće turskih kulinarskih mjesta visoke kategorije, koje je na iznimno važnoj listi 50 najboljih restorana svijeta, uz Michelinov vodič jednoj od najprestižnijih lista na svijetu, zauzeo 44 mjesto, ispred restorana Hestona Blumenthala. Tamo srećemo chefa Mehmeta Gürsa, koji nas je fascinirao gotovo kao i očaravajući pogled preko Zlatnog roga na stari dio Istanbula, na kojem su Aja Sofija, Plava džamija, palača Topkapi i nevjerojatni slojevi tritisućljetne povijesti. Na večeri koja će uslijediti potvrdit će nam se chefova filozofija kulinarstva: povratak namirnici, bez pretjeranih kerefekiziranja. Sitna riba, filetirana i zapržena u tankoj krostati uz dodatak svježe majoneze, krak hobotnice, puter-mekan, ali nevjerojatno bogat okusom, ili maestralno spremljen brancin, mekan i sočan, ali savršeno izgrilane kože do karamelizirane hrustavosti, uz dodatak izuzetno komplimentirajućeg matovilca s morskim plodovima i ribljom ikrom. Jedino se nisu potrudili oko vina i njihova uparivanja s jelima, ali moguće je konobare zbunila i koncepcija našeg obroka, koji nije bio ni klasični obrok triju sljedova, niti degustacijski meni, već neki miš-maš koji nam je trebao nešto više reći o filozofiji ove kuhinje. I govorio je, o, da.

Uspijevamo u Mikli konačno malo bolje upoznati i naše domaćine iz EU delegacije, barem one operativne, kao i novinare/blogere s kojima dijelimo dojmove. Za sve se uvijek možemo obratiti Dilek, koja će nas uz vragolasti smiješak uputiti i na nešto što nije dio službene ponude. Damla je pak kao naša majka, glasna i pazi da smo na okupu. Özlem u svom sitnom tijelu nosi golemu energiju i zaraznu pozitivu, što će biti najjasnije na gala večeri, završnom istanbulskom okupljanju umjetnika, novinara, chefova, političara, biznismena i drugih, njenom čedu, dok ćemo pripravnicu Valmiru pamtiti kao našu bistru džepnu Veneru, oličenje multikulturalnosti i topline.

Foto Nedim Özkirişçi

Sharp! 

Novinari i blogeri stižu nam pak sa svih strana Europe, ali i svijeta. Nećemo ih moći sve pobrojati, iako bismo to htjeli, ali ne možemo ne spomenuti drage Portugalce Dioga i Nuna, koji pričaju priču o portugalskoj nacionalnoj javnoj televiziji kakvu mi u Hrvatskoj možemo samo sanjati, nezavisnu talijansku novinarku Serenu, koja svoju hranu doživljava nevjerojatno ozbiljno i promišljeno, u raznim rodnim i inim kontekstima, Urugvajku iz Danske Ellu, s najslađim otegnutim južnoameričkim »eeeee« na svijetu prije i poslije svake važne riječi, litavskog kralja Mindaugasa, našeg dvometarskog Mindija, koji svuda grabi ispod onog svog kačketa i s blokićem, kao neki Sherlock Holmes koji rasvjetljava tajne kulinarskih i kulturnih sastojaka, Bugarina Emila, s kojim dijelimo jednaku strast prema pisanju, od novinarskih članaka do scenarija, finsku food-blogericu Jenni, nordijski suzdržanu sve dok ne okusi slastan obrok, od čega joj pocrvene obrazi, kao da sa svakim novim zalogajem zapada u novi Istočni grijeh.

Ako bi netko Tursku i Turke i mogao stereotipizirano i površno doživjeti kao opušten, ali energičan i glasan narod koji puno priča i gestikulira, ne misleći previše na red, ili red vožnje, pa se, dakako, prevariti, jer osim toga slojevi su i slojevi tu individualnih i kolektivnih momenata, možemo sa sigurnošću reći da je riječ kao znak ovoga putovanja bila »sharp!«. I to u značenju: »Nema odmora dok se ne ispoštuje raspored«. A raspored je bio sve samo ne opušten; trčali smo od zalogajnice do muzeja, od restorana do džamije, od zelene tržnice do arheološkog nalazišta... No i ako smo ponekad pomislili da bi možda bilo lijepo barem nakratko izgubiti se u Velegradu, imati pokoji trenutak za sebe, ne možemo našim organizatorima ni početi zamjerati što su nam toliko htjeli pokazati, jer vremena je doista bilo malo, a Istanbula i Turske toliko puno.

foto Berkay Gulum

Zatočenici većine 

Drugi dan donio je zato punu šaku Istanbula. Tour historijskim poluotokom, nevjerojatna, ali potresima ipak načeta Aja Sofija, Plava džamija, koju smo ekskluzivno mogli vidjeti bez jednog minareta (u rekonstrukciji), muzeji, od arheološkog do Chore... ali i pregršt zadovoljnih, uhranjenih i opuštenih životinja, od kojih ćemo najviše pamtiti mačku Gli, mazno crno stvorenje koje je usvojila Aja Sofija, pa je maca postala i turistička atrakcija, potpuno nesvjesna i nezastrašena monumentalnošću ove nevjerojatne građevine.

Vrlo instruktivno predavanje održao nam je povjesničar arheologije Otomanskog Carstva Edhem Eldem u Istanbulskom arheološkom muzeju, nominalno o aporijama kulturnog nasljeđa Turske, no zapravo o pogubnosti nacionalizama kako na povijesna tumačenja, tako i na život uopće. Kritičan prema turskom poimanju nasljeđa, u kojem se traži protežnost nacionalnog identiteta, što rezultira nebrigom o nasljeđu koje se takvim ne smatra, Eldem je zapravo potvrdio i da ne vjeruje u naciju, koja da je konstrukt. Lako smo zaključili da to nisu baš popularne ideje i da profesor vjerojatno neće završiti u Turskoj akademiji znanosti, na što smo dobili kiseli smiješak, no sve je to bio tek početak potvrde da se intelektualna i kulturna elita osjeća zatočenicima relativno priproste većine koja nasjeda na isprazni Erdoganov populizam, u svojim malograđanskim biografijama nesvjesna pogubnosti njegove autokracije po slobodu onih koji se ne uklapaju u njegov poremećeni sustav vrijednosti.

vi s kojima smo razgovarali, službeno ili neslužbeno, kao, primjerice, neki djelatnici Istanbulske fondacije za kulturu i umjetnost (IKSV), javnog tijela koje se muči s namicanjem budžeta za funkcioniranje, nisu imali lijepih riječi za gospodina predsjednika, koji nas je iz njihovih priča uvelike podsjetio na našega Milana Bandića, koji Zagrebom vlada slično kao Erdogan Turskom, zasad ipak ograničen nacionalnim neuspjehom prodavanja svoje magle preko birača, no budući da plete svoju mrežu drugim putem, kroz Sabor i konvertitske ruke, pitanje je što još možemo očekivati.

Foto Nedim Özkirişçi

No pustimo još na trenutak našu čemernu stvarnost i vratimo se našoj turskoj avanturi, ovaj put u restoranu koji je doista spojio priču o kulinarstvu i nasljeđu. Batur Durmay ozbiljan je poslovni čovjek, koji ugovara poslove na najvišim razinama, no onako usput vodi i jedan od najvažnijih istanbulskih restorana, Asitane, u kojem rekreira, do najsitnijih detalja, jela iz otomanske prošlosti. I nema tamo interpretacije! Kad smo mu pristupili s nekim našim idejama o bureku i rukoli, koji su nam bili malo suhi, pa bismo ih rado vidjeli zalivene nekim umakom od jogurta, Durmay nam je pristojno objasnio da to onda ne bi bilo originalno jelo, a da on svoju priču doživljava i kao edukacijsku. Kroz njegov restoran prošlo je više od 150 kuhara, od pripravnika do chefova, i svi oni dobili su saznanja o tradicionalnim receptima, koje onda po želji mogu dalje dorađivati u svojim interpretacijama. Zapušio nam je usta, moramo priznati, ne samo time, nego i kulinarski kompliciranom jetrenom paštetom, u kojoj smo osjetili cimet i klinčiće, čemu nikako nije smetala kapula sotirana u melasi od nara, koja se također našla na ovom posebnom tanjuru. Neke slatko-slane kombinacije tu su nam bile malo previše, ali možemo to pripisati i činjenici što smo na ovom putu rijetko zapravo bili gladni, uvijek dovoljno razmaženi tražiti dlaku u jajetu, što doduše nismo radili na večeri s predstavnicima novinarske, gurmanske i umjetničke scene, na kojoj je raki, turska verzija rakije od anisa, bila glavna zvijezda.

Mamurluk drugi dan nije bio nikakav razlog za poštedu, pa smo stoički podnijeli brodsku vožnju Bosporom, u prelasku na azijsku stranu Istanbula, počašćeni, kao tijekom cijeloga puta, VIP tretmanom policije, koja nam je uvijek osiguravala put kroz nepregledne gužve Velegrada rotirkama i upozorenjima drugim vozačima. No primijetili smo te rotirke dosta često, shvativši da svatko tko u Istanbulu snobovski drži do sebe ima svoju malu policijsku pratnju.

foto Berkay Gulum

Počašćeni smo bili i vrlo dragom vodičkinjom Nihan, koja nam je osim brojnih historijskih mjesta u Istanbulu puno govorila i o sadašnjem stanju, o krizi lire, nacionalne valute, koja je pala 40 posto. Prazni ekskluzivni prostori na obali Bospora, u prvom redu do mora, govorili su o krizi gotovo jednako kao cijene u našoj dragoj i neprežaljenoj Mikli, restoranu u kojem zbog deprecijacije lire klasični obrok triju sljedova košta tek negdje oko 300 kuna (i takav, dakako, nije za svačiji džep), dok je prije krize bio duplo skuplji. No Mikla je Mikla, a azijski Istanbul, sa svojom fascinantnom zelenom tržnicom i ribama izvrnutih crvenih škrga, mjesto na kojem se obrok može pojesti i za kunu, nešto je sasvim drugo. I da, prelazak brodom na azijsku stranu, koji traje 20 minuta, košta oko tri kune, a malo sigurniji prodavači tamo nabavljaju digitalne panele s cijenama, jer se cijene mijenjaju na dnevnoj bazi.

Rotirke 

Posljednji dan našega boravka u Turskoj mogli bismo nazvati: »I novinare ubijaju, zar ne?« Nitko od naše ekipe nije stradao, na sreću, no stradao jest, u Turskoj, saudijski novinar Jamal Khashoggi, mučki ubijen u saudijskom konzulatu. Ništa Turci s time nisu imali, razračunavanja su to saudijske provenijencije, ali naši domaćini ništa nisu željeli prepustiti slučaju, s obzirom na to da su nas odveli u daleki Gaziantep. Ako znamo da je taj milijunski »gradić« udaljen 60 km od sirijske granice, a možda 100-tinjak km od Alepa, onda i ne čudi što su se oko nas kao ose muvala što pomno skrojena odijela s »bubicama« u ušima iz državne agencije za sigurnost, što pravi »undercover« policajci u »civilkama«, koji bi pomno pratili svaku zalutalu ovčicu pri, recimo, šetnji gaziantepskim bazarom, na kojem je bilo vrlo lako zaostati u nekoj od fascinantnih prodavaonica džezvi, marama, cipela, kave ili baklava koje se rade posljednjih šest generacija.

Crveni karton? Neee

Put u Tursku nije najbolje započeo. Telefonski poziv prijateljici koja ima bliska iskustva s Istanbulom, o mjenjačnicama, karticama, mjestima koja se ne smiju zaobići i sl., ovako je u jednom trenutku izgledao: 
– I, naravno, viza – kaže ona.

– Viza, koja viza?

– Pa za ulazak u Tursku.

– Au.

– Nemaš je?

– Ne.

– Ma nije problem, pošaljem ti link, platiš net-bankingom i gotovo.

Pa kakva je to viza, legitimno se čovjek zapita, kao i kako je platiti u subotu, kad net-banking ne radi. Poziv turskoj ambasadi u Zagrebu bio je jedino logično rješenje, a tamo pak rekoše da je sve u redu i da se viza može kupiti na aerodromu po slijetanju.

I taman kad si čovjek već počne crtati scenarij Toma Hanksa zatočenog na aeorodromu u čekanju povratnog leta, ispostavi se da doista postoji neki musavi, skrajnuti ured za prodaju viza. Ni pitanje o članstvu u terorističkoj organizaciji, ni o destinaciji, čak ni nepovjerljivi pogled službenice... ništa, samo čisti reket od 25 eura, ulaznica za koncert benda Turska. Nedostajalo je samo cjenkanje.

One rotirke koje su nam u Istanbulu čistile put kroz gužve, ovdje su postale kudikamo ozbiljnije, pa nas je ponekad bilo malo i strah za one veseljake koji ih ne bi ozbiljno shvatili pa se hitro maknuli s puta kad bi oštar razglas rekao nešto nimalo blagozvučno. Tu smo probali i neku konverzaciju s jednom pripadnicom Tjelohranitelja, ali osim nekoliko naučenih fraza o sigurnosti nismo saznali baš točno u kolikoj smo eventualno bili opasnosti i čuči li Al-kaida iza ugla ili joj europski novinari nisu pretjerano zanimljivi.

Na svečanoj večeri, na kojoj je domaćin bio zamjenik gradonačelnice Gaziantepa, ali je uz njega sjedio i naš »turski« domaćin, ambasador Christian Berger, voditelj Delegacije Europske unije za Tursku, prvi put nije bilo alkohola. Sljedovi, klasična turska meza podignuta na višu razinu, izmjenjivali su se s prigodnim govorima, koji su ipak mogli otkriti i nešto više. Iz Bergerova govora tako je bilo očito da Europa u Turskoj želi promicati vrijednosti multikulturalnosti. Zato je za kraj našeg putovanja i izabran Gaziantep, kao centar prostora koji je udomio nebrojene sirijske izbjeglice, te gošća na večeri, mlađahna Ravda Nur Cuma, kao ambasadorica mira i uspješne tranzicije iz djeteta razorena doma i budućnosti u uspješnu studenticu i buduću mirovnu aktivistkinju na najvišim razinama.

Naravno da u cijeloj toj europskoj prisutnosti u Turskoj ima i kolonijalizma, i političke, geostrateške i ekonomske koristi, ali ljudi s kojima smo i formalno i neformalno razgovarali, dojma smo, nisu držali fige u džepovima. Pa i ako Turska nema budućnost kao nova članica Europske unije, što je ostalo neizgovoreno na usnama naših domaćina, koji se moraju nadati da je takvo što ipak moguće, cilj cijele ove naše turske priče bio je pronalaženje zajedničkih točaka u njegovanju multikulturalizma, prihvaćanja Drugog, mira i prosperiteta za sve građane. Riječju, onih vrednota koje smo i mi Europljani ozbiljno počeli zaboravljati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija