Nedjeljko Fabrio, akademik, književnik:

– Darko Gašparović je bio polovica mene. Nakon njega ostaje u meni praznina koju ne mogu ničim popuniti. Bili smo prijatelji, suradnici, braća. Duboko me boli njegov iznenadni i prerani odlazak. Nenadoknadiv je to gubitak i za cjelokupnu hrvatsku kulturu. Još je imao pred sobom mnogo zadataka, ali djelo koje je ostavio za sobom već je genijalno i uzvišeno.

Bilo je divno gledati kako se žari njegova zvijezda stvaralaštva i osobne dobrote prema svakom čovjeku, u vremenima koja baš i nisu naklona uzvišenosti takvog postojanja. Sretan sam i ponosan što sam s tim velikim i prekrasnim Čovjekom dijelio svoj životni put. Duboko se klanjam ikoni koja nam je zasvijetlila u povijesti novije hrvatske književnosti i kulture.

Olivera Baljak, glumica:

– Darko Gašparović obilježio je jedan veliki dio povijesti riječkog teatra – i kao dramaturg, i kao teatrolog, i kao intendant. Bio je strastveni zaljubljenik u kazalište, a osobito je živio s riječkim kazalištem. Bio je prisutan i dok je bio aktivan, a i nakon odlaska u mirovinu. Jedan je od rijetkih ljudi koji je ostao vjeran kazalištu, bez obzira i na neke teške situacije.

Zrinka Kolak-Fabijan, glumica:

– Gospodina Gašparovića resile su mnoge profesionalne i osobne kvalitete. Bio je dramaturg, pisac, teatrolog, intendant, a prije svega veliki zaljubljenik u kazalište. To je dokazao svojim djelom i brojnim nagradama.

Njegova osobnost bila je takva da je iskazivao strast na svim poljima djelatnosti, a naročito na području kulture i umjetnosti na različitim razinama. U osobnom životu krasila ga je ljubav prema bližnjemu. Danas je u našem okruženju sve manje takvih ljudi. Darko je za mene osobno, i kao intendant i kao prijatelj, bio čovjek čvrst u vjeri. Bio je čovjek predivnih osobina, a iza svega čemu se strastveno predavao stajalo je znanje. Odlazak Darka Gašparovića zasigurno je veliki gubitak.

Matko Botić, dramaturg i teatrolog:

– Gašparovićevi profesionalni vrhunci znani su svima: »Vježbanje života«, Kamov, intendantura u »Zajcu«, sveučilišna karijera… i dalje po bogatom životopisu. Možda nije svima poznato da je taj teatrolog, dramaturg, književnik i profesor bio i sjajan, simpatičan tip. Duhovitom i otvorenom, znao sam mu po društvenim događanjima zavidjeti na šarmu kojim bi očaravao potpune strance, često mnogo mlađe od sebe i znatno drugačijeg ideološkog zaleđa. Uvijek s gospodskim manirima, ali nikad nadmen, ostavljao je u tim razgovorima dojam erudita i zaljubljenika u vlastiti posao, čovjeka stare škole koji se sa strašću i lakoćom snalazi i u novim uvjetima.

Na jednom kazališnom festivalu makedonski redatelj Martin Kočovski i ja smo mu potiho zviždukali Williamsovu temu iz »Indiane Jonesa« svaki put kad bi prošao, zbog fedora šešira od kojeg se nije odvajao. Nije se naljutio kad je shvatio, bilo mu je smiješno i zabavno, pa smo mi ispali nezreli, a on gospodin. Baš zbog toga, zato što je uz sav svoj minuli rad i magistralna postignuća bio sjajan, simpatičan tip, meni je najviše žao što nas je napustio Darko Gašparović.

Nije Darko Gašparović zalazio u kazalište kao puki gledatelj – redovito je o predstavama i pisao za različite časopise, a više teatarskih eseja objavio je i na stranicama našeg lista. Promišljao je kazalište, živio s njim, redovito i rado komentirao kad ga se pitalo za mišljenje o nekoj predstavi ili događaju vezanom za kazalište, a nerijetko je i javno reagirao potaknut negativnim trendovima u riječkom teatru. Zabrinut za stanje u »Zajcu« Gašparović je u našem listu 15. siječnja 2013. objavio javni apel pod naslovom »Zaustavite poguban trend propadanja umjetničke kvalitete u riječkom HNK-u«.

Hamletovo pitanje

– Kad izvanjski gledamo na hrvatski teatar, on izgleda dinamičan – imamo puno kazališta, festivala, kvantitativno jako puno toga, ali izgubio se onaj iskonski kazališni raison d’etre. Imamo puno kazališta, a nemamo kazalište. Imamo predstave, a nemamo čin. Hoću reći ovo: institucije imaju svoj program koji više ili manje ispune, pa podnose izvješća i sve je kao u redu. Ali nitko se ne pita što je to. Mi odgovaramo na pitanje koliko i kako, ali s rijetkim iznimkama ne i na pitanje što i zašto?

Je li smisao kazališta da daje predstave, da čuva onu publiku koju još ima i da lišeno drugih ambicija gotovo činovnički otaljava posao, ili valja da propituje bitna pitanja koje muče čovjeka i čovječanstvo? That is the question – zaključio bi Hamlet – rekao je Gašparović u intervjuju za naš list u u studenome 2012. godine u povodu nagrade »Marko Fotez«.

U razgovoru pak objavljenom u lipnju 2015. godinje u povodu Nagrade za životno djelo Gašparović je komentirao svoju povezanost s Rijekom u koju je iz Zagreba došao 1974. godine.

Došle su devedesete, raspad staroga režima, uspostava neovisne hrvatske države, agresija i Domovinski rat. I svi smo se, hoćeš-nećeš, uključili u politiku. Danas ni sebi ni drugima ne mogu objasniti kako sam tih godina mogao paralelno predavati na fakultetu, umjetnički voditi Hrvatsku dramu, a politički Hrvatsku narodnu stranku u Rijeci. I još k tomu ostvariti »Vježbanje života« i »Vukove« u riječkome teatru, te Cresku »Muku« u Malome Lošinju. Bit će da se u duhu vremena bila akumulirala neka neopisiva energija, kao nikad prije niti kasnije. Ono jedino čega bih se danas laka srca odrekao jest politika – kazao je Gašparović.

Nacionalna kazališta

Na pitanje može li Hrvatska imati čak pet ili šest nacionalnih kazališnih kuća koje uglavnom »pojedu« pola proračuna za kulturu u gradovima gdje jesu, Gašparović je odgovorio:

– Načelno oduvijek mislim da je u redu da Hrvatska ima četiri nacionalna kazališta, iako bi po normativima EU trebala imati najviše dva. No iz specifičnih povijesnih i kulturnih razloga sva četiri imaju svoje opravdanje.

Kad se danas govori o Europi regija kao perspektivi za budućnost, valja reći da se Hrvatska tijekom cijele svoje povijesti prirodno razvijala kroz regije. Imali smo Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, pa su onda tu Zagreb, Osijek i Split kao središta, dok je specifičnost Rijeke ta da je najveći dio povijesti bila izvan hrvatskog korpusa.

Zato smatram da ima puno opravdanja za četiri nacionalna kazališta.

S manjim prekidima Gašparović je bio nastavnik teorije književnosti, stilistike, scenske umjetnosti i teatrologije na Filozofskome fakultetu u Rijeci od 1981. do 2010. Do 2003. predavao je svjetsku književnost, teatrologiju i povijest hrvatskoga kazališta na Hrvatskim studijima u Zagrebu, a od 2003. do 2005. bio je u zvanju redovitoga profesora za hrvatsku književnost, konverzaciju, poeziju i dramu na Odjelu za južnoslavenske studije Korejskoga sveučilišta za strane studije u Seoulu, nakon čega je nastala knjiga »Trag Koreje«, a dobar dio te knjige objavljen je i na stranicama našeg lista kojem se Gašparović redovito javljao i slao svoje feljtone i putopise.

Njegove dramatizacije romana Nedjeljka Fabrija »Vježbanje života« (1990) i Milutina Cihlara Nehajeva »Vuci« (1992), kao i scenska adaptacija creske »Muke« (1994) s velikim su uspjehom izvedene u Rijeci i Malome Lošinju. »Vježbanje života« postalo je kultnom predstavom riječkoga glumišta, prepoznato i priznato kao najsnažnija umjetnička sinteza novije povijesti grada na Rječini.

– »Vježbanje života« dogodi se jednom u životu, i kao takvo je apsolutno neponovljivo. Moram reći da je Marin Blažević iznio ideju rekonstrukcije te predstave, što smo i Fabrio i ja procijenili nemogućim, pak su daljnji razgovori prestali – odgovorio je Gašparović u lipnju 2015. godine na naše pitanje o eventualnom novom uprizorenju te predstave za nove generacije gledatelja.