Yaron Lifschitz, umjetnički ravnatelj australske skupine »Circa«, ujedno i prve ovogodišnje scenske gošće desetog Festivala novog cirkusa, u jednome od svojih intervjua obrazlaže kako prinicp slaganja cirkuske predstave navodno ne mora uključivati nikakvu priču, niti konceptualnu dramaturgiju kakvu zahtijeva rad na predstavama suvremenog plesa.

 Dovoljna je – tvrdi Lifschitz – poetska otvorenost i namjerna suprotstavljenost raznorodnih sadržaja, pa i naglašena nelogičnost nizanja pojedinih akrobatskih prizora, u čijem slijedu publika može prepoznati »ono što joj je potrebno«. 

Odasvud ponešto

Istina je, također, da na sceni pratimo vrhunsku fizičku spremu sedmero umjetnika cirkuskih vještina (Nathan Boyle, Jessica Connell, Daniel Crisp, Jarred Dewey, Todd Kilby, Alice Muntz i Brittannie Portelli), koji k tome raspolažu i gimnastičkim i klaunskim i užecirkuskim vještinama vrtnje hulahopa (osam obruča odjednom), međusobnog podizanja uvis polugom skoka ili premeta, različitih nagiba ljudskih piramida, stvaranja ritmova isključivo podlogom vlastita tijela, naglih padova i višestrukih premeta, kontorcionizma i zračnih vještina.

Ali čemu zapravo služi njihova samosvojna fizička disciplina, izvedena s pojačano »napetim«, »prestrašenim« i komično zabrinutim licima te često naglo zaustavljenim tijelima, kao da su u pitanju roboti ili zamrznute skulpture pojedinih poza? 

  Sudeći po reakcijama publike, cilj je testirati različite vrste izdržljivosti pojačano mehaniziranog scenskog tijela, posebno tijela u brutalno naglom padu, ili pak tijela koje izvodi salto bez ikakve pripreme (prevrćući se u zraku iz prethodno uspravnog stava na mjestu), kao i izmisliti neke nove, još neiskušane mogućnosti u kojima se tijelo može popeti na tijelo, ostati doslovce stopalima oslonjeno na vrh nečije glave, gaziti vrtoglavo visokom i oštrom štiklom poleglu golu kožu, baciti se iz ruku koje ga pridržavaju prema rukama koje čekaju doskok ili natraške preskočiti kroz obruč koji drže ruke skupine plesača. 

 Natjecateljski okvir

Navedene akcije prati heterogena glazba, od francuske šansone i pop-pjesmuljaka do elektronske glazbe, kao i različiti režimi dramaturgije svjetla, s time da opći dojam više nalikuje kompjutorskoj igri koju izvode ljudske figure ili starinskom cirkusu kao galeriji virtuoznih atrakcija, negoli elaboriranim, socijalno osjetljivim jezicima novocirkuskog umijeća. 

  Zbog toga je teško govoriti o autorskim ambicijama ovog unaprijed rasprodanog te gromoglasnim aplauzom ispraćenog cirkuskog gostovanja. Slavlje akrobatske spretnosti i kooperativnosti zavodljivo je i vrijedno pozornosti. A ima li tu ičega osim gotovo dječjeg užitka u ozbiljnoj, baš kao i u humornoj strani cirkusiranja? Mogu li se umijeće i umjetnost zbilja progasiti istovrijednima? 

  Osobno, triptih skupine »Circa« usporedila bih s praćenjem vrhunskog sportskog natjecanja. Napetost, testiranje dosadašnjih granica izdržljivosti, rezultat. Po završetku programa, malo toga ostaje za pamćenje. Govoreći o višku značenja koji stvara umjetnost, eventualno sa sobom odnosimo diskretno, ali snažno povjerenje koje u ovom grupnom sportu međusobno dijele uigrani izvođači vratolomija.