Impresivno

Glazbene večeri u Donatu: Velebni zvuk “Devete” u zadarskoj katedrali

Svjetlana Hribar

Svatko je s koncerta pod vodstvom maestra Repušića otišao s utiskom da je prisustvovao značajnom događaju – i oni koji su poznavali grandiozno Beethovenovo djelo, i oni kojima je to bilo prvo slušanje



ZADAR Prvi put u svojoj glazbenoj povijesti Zadar je iznjedrio vlastitu produkciju Beethovenove Devete simfonije. Ovo grandiozno djelo izvedeno je u prepunoj katedrali svete Stošije pod vodstvom Zadranina Ivana Repušića, koji je dirigirao Zadarskim komornim orkestrom u proširenom, svehrvatskom izdanju, udruženim zborovima HRT-a i Ivana Gorana Kovačića te solistima Evelin Novak (sopran), Jelena Kordić (mezzosopran), Tomislav Mužek (tenor) i Ante Jerkunica (bas).


Kada je maestro Repušić prije nekoliko godina najavio širenje Zadarskog komornog orkestra prema simfonijskom zvuku i repertoaru, nitko nije pomišljao da bi se u Zadru mogla dogoditi Deveta. A dogodila se! I bila je to uzbudljiva izvedba!


Jezgo orkestra koji umjetnički vodi maestro Ivan Repušić i kojim dirigira već desetljeće, čine zadarski glazbenici koji djeluju u raznim orkestrima. Već kao komorni orkestar, pod njegovom je rukom postizavao izvanredne rezultate i stvorio u Zadru oduševljene poklonike klasične glazbe. Koncerti Ivana Repušića i Zadarskog komornog orkestra uvijek ostave dio publike – ispred vrata. Naprosto, to je događaj koji se ne propušta.




Bilo je tako i ovoga puta, kada je orkestar bio sastavljen od najistaknutijih orkestralnih glazbenika, i to iz cijele Hrvatske. Veliki gudački korpus svirao je precizno i s mnogo emotivna angažmana – posebno je dojmljiv bio pastozni zvuk kontrabasa, izvrsni su bili drveni puhači – flauta, oboa, klarinet, fagot, da bi im se u četvrtom stavku pridružili zbor i solisti »Odom radosti«.


Moju djetinju fascinaciju činjenicom da je Beethoven skladao ovu simfoniju potpuno gluh, potvrđivala sam u ranim tinejdžerskim godinama opetovanim slušanjem LP ploča sa snimkom Berlinske filharmonije, pod vodstvom Herberta von Karajana. Znala sam Devetu napamet i to u jednoj od najboljih izvedaba uopće. Sve kojima sam uživo nazočila kasnije tijekom života – nisu me zadovoljile, ni obimom zvuka, ni fraziranjem, niti izražajem pojedinih dionica instrumenata. Ova zadarska angažirala me od početka do kraja diferenciranošću, a opet zajedništvom orkestralnog zvuka, koji je u ambijentu izvrsne akustike zazvučao velebno.


Svatko je s ovog koncerta otišao s utiskom da je prisustvovao značajnom događaju – i oni koji su poznavali djelo, i oni kojima je to bilo prvo slušanje.