SPLIT Kad tihi, mračni parkić, stisnut između kamenih kuća s čijih se balkona naviruju stanovnici Radunice i njihovi ljetni gosti, propara snažan zvuk hukanja vjetra, a onda i tutanj bombardiranja, svi se iz publike stanu ogledati oko sebe u čudu. Misterij je brzo riješen: taj uznemirujući zvuk dolazi od glumaca koji kao karijatide uokviruju ovalni rub pozornice u mraku.

Glumci i glumice, svatko za svojim mikrofonom, u stvaranje moćnog drugog dijela predstave »Nevidljivi grad« upogonjuju apsolutno sve čime njihova tijela raspolažu: plješću dlanovima, topću nogama po daščanoj platformi pozornice, stenju, cvile, plaču i tako stvaraju olfaktivno obilje ovog, trijumfalno uspjelog dijela dramskog omnibusa Olje Lozice na Splitskom ljetu – ojađeno lamentiranje kukavice, apatično njakanje tovara, ekstatično divljanje cvrčaka i zrikavaca, a tu su i mačke, galebovi, puno industrijskih zvukova, tupih odjeka kopanja, klesanja, pilanja… Sve bez i jednog rekvizita.

Mjesto radnje je Lučac, donedavno neugledan radnički kvart nadomak Dioklecijanove palače, koji posljednjih nekoliko godina prolazi kroz ubrzanu apartmanizaciju. U ovaj smo se parkić uspeli iz Duplančića dvora, gdje je prvi dio predstave obuhvatio skupno uprizorenje starih običaja i isječaka iz svakodnevice nekadašnjih stanovnika ovog splitskog naselja.

Dozirane parole

Olja Lozica nakanila se baviti mijenama grada, njegovom nevidljivom poviješću, a »činovima« njegova razvoja, ili propasti,  prilagodila je i ton triju dijelova ove drame – koja se tek uvjetno može smatrati jednom cjelinom (ona je ne samo motivski i atmosferno, nego i prostorno »razvedena«; publika putuje u procesiji od Duplančića dvora kroz Radunicu do tvrđave Gripe, gdje se odvija finalni dio).

Prvi je dio tako tradicionalan po tonu, srodan folklornoj priredbi; obuhvaća zborske obrade starih crkvenih napjeva (izvodi ih muški zbor »Brodosplit«) i bljeskovit prikaz života nekoliko generacija – dječje igre u dvorištu, rodno podijeljene poslove, udvaranje koje završava brutalnim silovanjem i kojim započinje brak. Zborsko pjevanje nabožnih pjesama efektno pojačava stravu silovanja, prema kojem su stanovnici Lučca (u predstavi) začudno ambivalentni.

Prvi dio »Nevidljivog grada« naglo je prekinut vriskom žene koji se čuje iz jedne kuće. Uskoro iz nje kreće pogrebna povorka. Savezničko bombardiranje ne prestaje; neki ožalošćeni članovi rodbine koji se tronuto vuku za lijesom, padaju mrtvi na popločano dvorište.

Neverbalni karakter prvog dijela u ovom autorskom projektu Olje Lozice, inspiriran motivima iz romana »Nevidljivi gradovi« Itala Calvina, u drugom dijelu predstave ustupa mjesto obilato doziranim parolama o izgradnji boljeg svijeta, koje prizivaju misao na poslijeratnu zanesenu utopijsku ideju o novoj zemlji bratstva i jedinstva. Mladići i djevojke naviru odasvud, snažni i okretni, da u golemoj radnoj akciji ponovo izgrade grad koji je fatalno stradao u bombardiranjima. Njihovi su pokliči ekvivalent socrealističkim spomenicima; pesnice su im čvrsto skupljene i podignute uvis, usne prkosno stisnute, pogled usmjeren u daljinu, u neku budućnost koju samo oni vide. Rečenice koje izgovaraju u hipnotičkom ritmu, preuzete su iz korske recitacije »Sunčani grad« Radovana Ivšića.

Iznevjerena očekivanja

Redateljica je mudro odabrala parole koje podcrtavaju ludu naivnost te kolektivne vjere u bolje društvo: s jedne strane, prema toj naivnosti čovjek osjeća neku toplinu, empatiju, a s druge strane, nemoguće je ne biti prema njoj ironičan. No, Olja Lozica dobro pazi da ne gurne ironiju prema izrugivanju.

Zbog drugog dijela predstave isplatilo se zaći u srce Lučca i sudjelovati u maloj ekspediciji njegovim zakučastim javnim prostorima. Kad se publika smjestila u gledalište na tvrđavi Gripe, uoči početka finalnog dijela, naslovljenog »Grad turista«, očekivanja su bila visoka. Nažalost, nisu zadovoljena.

U žanru fizičkog teatra, zamorno je i pretjerano razvučeno dočarano posljednje poglavlje priče o Lučcu. »Autentično iskustvo« – tako obećava svjetleća reklama na zidu obiteljskog pansiona na čijoj terasi objeduju strani gosti. Ali, reklama je ugašena. Tako se razotkriva jalova, prazna deklarativnost na kojoj počiva moderni apartmanski turizam. Još jednom, sve je u parolama, samo što ovaj put nitko nije tako naivan da u njih povjeruje.

Ugostitelji i njihovi gosti izgledaju i ponašaju se kao štićenici institucije za mentalno oboljele. Njihova je demencija, ili blaže, dekadencija, dogurana do apsurda. Čitav je komad niz skečeva, od kojih je većina neuspjela. Donekle je smiješna jedino konkurentska iznajmljivačica apartmana koja povremeno doskoči ili dogmiže na terasu pansiona i očajno pokušava preoteti susjedima goste.

Mislim da je bila pogrešna odluka pretjeranim karikiranjem oduzeti svaku suptilnost poruke o procesu »turistifikacije« grada. O njemu puno bolje govori ona ugašena reklama nego svi glumci koji su se na pozornici tvrđave Gripe nemušto kreveljili i poništili sjajan dojam drugog dijela predstave.