Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 4
Sutra: 12° 12° 4
26. veljače 2020.
Kanadska spisateljica

Toews: O menonitima sam mogla pisati tek nakon očevog samoubojstva

Toews: O menonitima sam mogla pisati tek nakon očevog samoubojstva
Toews: O menonitima sam mogla pisati tek nakon očevog samoubojstva
Autor:
Objavljeno: 7. rujan 2014. u 9:32 2014-09-07T09:32:00+02:00

Jako cijenim kad ljudi reagiraju emocionalno i intelektualno na ono što pišem. Možda je to zato što dolazim iz te prilično čudne religiozne zajednice, gdje je poniznost, posebno za žene, imperativ. Bilo koji ponos ili taština smatraju se grijehom u tom zatvorenom društvu i cijeli život se borim za pravo da i ja imam nešto reći o svijetu

Kanadska spisateljica Miriam Toews bila je najveća književna zvijezda nedavno okončanog festivala Književna karika. Napisala je pet bestselera, dobitnica je Nagrade generalnog guvernera za književnost, nagrade »Libris« za knjigu godine, nagrade za književnost »Rogers Writers' Trust« i nagrade »Marian Engel/Timothy Findley«. Njen četvrti roman »Komplicirana dobrota« – upravo objavljen u hrvatskom prijevodu u Nakladi »Ljevak« – proveo je više od godine dana na kanadskim listama najprodavanijih naslova, a 2006. godine pobijedio je na natjecanju »Canada Reads« kao prva knjiga jedne autorice koja je osvojila to priznanje.

  Razgovor koji vodimo nakon njenog nastupa u Rijeci počinjemo pitanjem o zvjezdanom statusu koji je u suprotnosti sa skromnošću kojom ova autorica odiše.

  – Jako cijenim kad ljudi reagiraju emocionalno i intelektualno na ono što pišem, ali toliko je sjajnih pisaca koje znam, a koji ne dobivaju zasluženo priznanje. Stoga mislim da je to arbitrarno, nešto se dogodi, neka iskra, ljudi čuju, saznaju nešto o vašem radu usmenom predajom i stvar krene. Ali zbog svih ovih koji to nisu doživjeli, a zaslužuju, ponekad se osjećam malo i kao uljez, glupa i sretna, pa onda zahvalna.

  Možda je to zato što dolazim iz te prilično čudne religiozne zajednice, gdje je poniznost, posebno za žene, imperativ. Bilo koji ponos ili taština smatraju se grijehom u tom zatvorenom društvu i cijeli život se borim za pravo da i ja imam nešto reći o svijetu. Ne morate slušati ako nećete, ali ja to moram reći – konstantno sam u nekom sukobu. Zajednica kaže: »Ona nema pravo govoriti takve stvari«, pa za svakog tko kaže da sam književna zvijezda ili da vole moje pisanje, postoji i mnogo onih koji kažu da to ne bih smjela raditi, da nemam prava to govoriti. To me na neki čudan, perverzan način drži u realnosti.

Stav zajednice

Kakav je vaš odnos s menonitima sada?

  – Menoniti su malo kao amiši. No moja familija me podržavala u obrazovanju, za razliku od zajednice koja misli da je sve to previše svjetovno – treba dakle ostati odvojen od svijeta, ne izražavati se u i o svijetu, pa se onda pripadnici jako izoliraju. Zato je za mene sve to izdavanje knjiga i izražavanje stavova o svemu, obzirom da dolazim iz takve zajednice i što sam prema njoj kritična, predstavljalo problem. No shvatila sam da moram biti čvrsta i da moram prihvatiti stvari kakve jesu. A uvijek su tu dva suprotstavljena glasa: jedni govore kako stvarno vole to što radim, dok moja zajednica govori da nemam prava biti pisac.

  Ima li opresije prema ženama u menonitskim zajednicama?

  – Da, to je jako izraženo. Prvo je bog, onda je muž, otac, a onda dolaze žene i djeca. Žene ne mogu govoriti u crkvi, od njih se očekuje da ostanu kući i imaju djecu.

  A obrazovanje?

  – Žene se u pravilu ne obrazuju. No moji roditelji su bili radikali, jer su rekli mojoj sestri i meni da nas žele gledati kao indvidue, da se obrazujemo, da idemo u svijet, na sveučilišta, što je za menonite jako radikalno.

  Kad ste shvatili da je pisanje to čime se želite baviti?

  – Oduvijek sam uživala u pisanju, a posebno je među menonitima to bio i subverzivni čin. To radite sami u vašoj sobici, vadite notes i bilježite vaše stvari, koje su vaša tajna, što je vrlo atraktivno.

  Kasnije sam otišla na sveučilište i diplomirala film, misleći da ću se filmom baviti teorijski, ali onda sam diplomirala i novinarstvo pa radila radijske dokumentarce. No cijelo vrijeme željela sam pričati priče, stvarati ih, ali nisam znala kako ili si to nisam dozvolila, zbog svega o čemu smo pričali.

Očeva smrt

Konačno, pišete i objavljujete vašu prvu knjigu. O kakvoj je knjizi riječ i kada se desila prekretnica?

  – Knjiga se zove »Summer of My Amazing Luck«, a u osnovi to je priča o siromašnim ženama na socijalnoj pomoći, samohranim majkama koje pokušavaju preživjeti.

  Koliko će vremena proći od tog trenutka do vašeg progovaranja o menonitima?

  – Sve dok moj otac... Moj otac je bio sjajan, duhovit, podržavao me da budem svoja i da izađem iz zajednice, ali on je bio jako posvećen zajednici i nisam ga htjela povrijediti ili uvrijediti pišući kritički o njoj. Pa sam pisala o drugim stvarima. A onda je on umro. I to tako što je počinio samoubojstvo, jednako kako i moja sestra. Druge braće ili sestara nemam. Kad je umro, osjetila sam da mogu pisati o svemu. Naravno, htjela bih da je živ, ali činjenica je da nije pa sam konačno mogla pisati o zajednici.

  Što je onda izašlo iz svega? Kako ste procesuirali ta dva samoubojstva i tu zatvorenu zajednicu?

  – Još uvijek to procesuiram, razne su teorije. Naravno, pitate se kako, što i zašto se to dogodilo. Možete reći da je kriva depresija, očaj, beznađe, a možete se pitati i radi li se o genetskom, kemijskom disbalansu, ali mislim da se taj aspekt zajednice, s naglaskom na krivnju, stid, kaznu i šutnju, nikako ne može zanemariti. A ako ste melankolik po prirodi, to vas nužno uvuče u psihičku bol.

  I doista je visok postotak samoubojstava među menonitima, što mora biti i posljedica fundamentalizma i rigidnosti, očekivanja da se prilagodite, budete poslušni. Pa ako ste na to još depresivni ili očajni, onda je to vaša krivnja jer vaša vjera nije dovoljno jaka. Sve se to hrani jedno drugim i moje je pisanje od smrti oca i sestre ispitivajne tog svijeta. No, ujedno jako važno za mene, uz puno humora.

   Humorom se liječite?

  – Baš tako. I tako nastavljam živjeti. Svaki put kad stavim nešto na papir, mogu reći: Živa sam.

  Ali vaš humor je težak, crn, barem iz ovoga što smo uspjeli čuti, nije baš happy go lucky...

  – Nekad sam bila happy go lucky (smijeh), možda sam još uvijek ponekad, ali humor mi je jako važan. Ne mogu zamisliti život i pisanje bez njega.

  Recite nam malo više o »Kompliciranoj dobroti«, romanu upravo objavljenom u Hrvatskoj. Koji je on po redu u vašem opusu i o čemu se radi?

   – To je moj četvrti roman, a napisala sam ga prije 10 godina. Otad sam napisala još tri romana, od kojih upravo promoviram zadnji. I baš sam jako htjela doći u Hrvatsku, pa čak i da pričam o romanu od prije 10 godina. Ljudi su ovdje sjajni, pametni, konstatno u nekoj potrazi, energija je dobra, promjena, tranzicija... jako interesatno.
  »Komplicirana dobrota«, iako je moja četvrta knjiga, skoro kao da je prva, jer je to roman o odrastanju. Imamo šesnaestogodišnju djevojku u vrlo religioznoj menonitskoj zajednici, čija majka i sestra nestaju. Ona ostaje sama s ocem i oni pokušavaju shvatiti kako to preživjeti.

  Roman je kritika fundamentalizma i kulture kontrole, a šire gledano promatra individualca koji se bori protiv sistema. Šesnaestogodišnjakinja ne zna zašto je u toj zajednici, osjeća da će morati otići, ali ne želi ostaviti oca. Komplicirano, ali i opet, tipično i normalno za djevojku koja odrasta u takvoj zajednici.

  Što trenutno pišete, kakvi su vam budući planovi?

  – Sad radim na nekoliko scenarija, totalno različitih. Ali nisam sigurna da sam dobra u tome. Jedan je adaptacija jedne moje knjige, a jedan je nešto sasvim drugo. U isto vrijeme pokušavam shvatiti i o čemu pisati sljedeći roman, jer to najviše volim raditi.

   Možete li živjeti od pisanja?

  – Da, trenutno, ali nikad se ne zna.

  Imate li ugovore s izdavačima za još nenapisane knjige?

  – Ne takve. Nekad sam ih imala, ali to je zastrašujuće. No tko zna, možda ću ih morati opet imati. Izdavaštvo se mijenja. Ima izreka na engleskom jeziku: feast or famine (gozba ili glad, op. a.). Ali radim i druge stvari – pišem za časopise, predajem pisanje... u što baš i ne vjerujem (smijeh). Što nije baš idealno, ali plaća račune.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.