ZAGREB Naslovom prvoga romana nagrađivanoga zagrebačko-riječkog romanopisca, pjesnika i dramatičara Ivice Prtenjače »Dobro je, lijepo je« opisala je književna kritičarka Jagna Pogačnik »sve što je Ivica dosad napisao« na promociji novoga Prtenjačina djela, njegova trećeg romana »Tiho rušenje«, u opuštenome ambijentu zagrebačkog kluba Botaničar.

Svojom »sjajno kondenziranom fabulom i izbrušenim rečenicama« Prtenjača postaje »pjesnik u romanu«, kazat će Pogačnik za tri njegova dosadašnja djela – »Dobro je, lijepo je«, »Brdo« i ovo novo »Tiho rušenje«. Drago Glamuzina, urednik knjige koju je objavio zagrebački VBZ, pronašao je srodnosti u sve tri priče, premda je »Tiho rušenje« koncepcijski i strukturno složenije djelo: za razliku od prethodnih, uvodi i drugu fabularnu liniju. »Tiho rušenje« pripovijeda komornu priču o razočaranome profesoru književnosti koji je postao soboslikarom, pa u stanu u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, koji valja okrečiti, upoznaje osebujnoga vremešnog vlasnika Vuka – susret koji će obojici promijeniti živote.

Kao moguće geslo novoga romana, Prtenjača će navesti kultne stihove Branimira Johnnyja Štulića iz »Filigranskih pločinka«: »Ako želiš da saznaš, pristani na sve/ ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.« Kao romanopisca zanimaju ga, kaže, »zasićenje, lomovi i važne životne odluke«, pa sva tri romana govore o mogućnosti promjene: »Tri koraka do samopouzdanja, do sreće«, izrazit će se Prtenjača.

Pogačnik ocjenjuje da riječki Zagrepčanin u suvremenu hrvatsku prozu uvodi »specifičan tip antijunaka«, koji »u suodnosu s drugima uspijeva iznova izgraditi sebe«. Prtenjača nije namrgođen pisac – »Tiho rušenje« ima čak četiri sretna završetka – a njegov rad s jezikom rezultira »predivnim, fascinantnim pjesničkim slikama kakve se u današnjim romanima rijetko nalaze«. No ima roman i tamnu pripovjedačku nit, koja progovara o traumama rata, gubitka djeteta i raspada braka. Svoju će romanesknu ambiciju Prtenjača sažeti u jednostavno priznanje: želi da se njegovi romani čitaju. »Mislim na čitatelja. Neću mu podilaziti, ali nije mi ni cilj gnjaviti ga«. Autoru je bilo drago što su novinari u »Tihom rušenju« naslutili elemente trilera, a i s radošću je potvrdno odgovorio kada ga je Glamuzina pitao je li odabir mjesta radnje – Haulikova ulica, u kojoj je živio Arsen Dedić – posveta velikome šansonijeru i pjesniku.