Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 2
Sutra: 28° 28° 2
20. rujna 2018.
Smrt pjesnika

Nema više Mike: Otišao pjesnik koji je integrirao čakavštinu u hrvatsku književnost

Nema više Mike: Otišao pjesnik koji je integrirao čakavštinu u hrvatsku književnost
Nema više Mike: Otišao pjesnik koji je integrirao čakavštinu u hrvatsku književnost
Autor:
Objavljeno: 2. studeni 2015. u 8:34 2015-11-02T08:34:12+01:00

Otišao je pjesnik koji je prvi izrazom i promišljanjima integrirao čakavštinu u hrvatsku književnost. To je učinio zajedno s Tončijem Petrasovom Marovićem, ali dok je Marović eksperimentirao, Miko je to činio lirski. I to je njegov najveći obol...

RIJEKA Umro je Nikola Kraljić, pjesnik koji je čakavskom narječju podario najveću nagradu koju se može poželjeti: književni dignitet idioma kojim se mogu izreći i najkompleksnije misli i emocije. Povijest književnosti o tome će zasigurno imati što reći uzme li u obzir brojne književnokritičke zapise o važnosti ovoga omišaljsko-riječkog pjesnika kako za pjesmopisanje na čakavskom tako i za ono na standardnom jeziku. No uz Nikolu Kraljića u petak navečer je u KBC-u na Sušaku umro i Miko. Umro je prijatelj.

Hrvatska književnost nema više mogućnost primati darove ovoga neobično predanog, kirurški preciznog objavljivača novih knjiga pjesama. Posljednjih godina, a više i ne pamtimo drugačije, znalo se što se zbiva oko Vele Gospe na Velih stenah u Omišlju: Miko predstavlja novu knjigu poezije. Ove godine bila je to knjiga pjesama »Oaza«, u izdanju njegova vjernog izdavača Naklade Lukom, znakovito ilustrirane naslovnice fotografijom sipkog pijeska, koju danas možemo gledati i kao klepsidru koja je iscurila, i kao prah u koji će neumitno svi prijeći. Pa i najbolji od nas, poput Mike.

Vrime

A sve je počelo 1930. godine, kada je u Omišlju rođen Nikola Kraljić. Seoba u Zagreb na studije donijela mu je diplomu filozofije i psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, da bi potom radni vijek proveo kao psiholog riječkog centra za mlade. Počeo je pisati u gimnaziji, no objavljivati tek od 1964. Prva zbirka pjesama, »Vrime«, objavljena 1972. u riječkoj Biblioteci Dometi, predstavila ga je kao već zrelog pjesnika, s profiliranom vlastitom poetikom. Od tada do danas objavio je ukupno fascinantne 42 knjige, od kojih je 36 izvornih zbirki poezije i poetske proze.

Zastupljen je u više antologija, a dobitnikom je i niza uglednih nagrada: Nagrade Čakavskog sabora (Žminj, 1971.), godišnje regionalne književne Nagrade Drago Gervais, koju je dobio pet puta, Godišnje nagrade Grada Rijeke za izuzetan doprinos hrvatskoj književnosti (1995.), Povelje »Visoka žuta žita« za trajan doprinos hrvatskoj književnosti (Drenovci, 1998.), Književne nagrade Drago Gervais (2007. za zbirku »Usamljeni veslač« i ukupan doprinos hrvatskoj poeziji na čakavici) i mnogih drugih.

Bio je članom riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika, čiji je suosnivač i višegodišnji predsjednik, zatim Društva hrvatskih filozofa te Društva hrvatskih psihologa, koje mu je za dostignuća na polju psihologije kojoj je posvetio svoj radni vijek dodijelilo prestižnu Nagradu Ramiro Bujas.

Če sem sem

O Kraljićevu pjesništvu pisali su gotovo svi ugledni stariji i mlađi književni kritičari i povjesničari književnosti, a redatelj Zoran Krema snimio je o njemu 2009. godine biografski dokumentarni film pod naslovom »Če sem sem, ma beloga tovara ne zovem moro«.

Film je to koji je puno više od biografskog filma o jednom pjesniku; zaogrnut u priču o formalnom dodjeljivanju diplome zagrebačkog Filozofskog fakulteta on otkriva dugogodišnje prijateljstvo Kreme i Mike. Od najranijih dana Miko je Kremi bio utočište normalnog, neopterećenog; mjesto na kojem nema suvišnih propitivanja, da bi postao nezaobilaznim i najbližim životnim pratiteljem, onim koji je uz njega bio i u posljednjim danima, osiguravajući bolesnom Miki dostojne životne uvjete. Gubitak je za Kremu neizmjeran.

– Zadnja dva mjeseca družili smo se nas dvojica na parkingu riječkog KBC-a, na nefrologiji, na terasi crikveničke Thalassotherapije, pa u domu za starije  Volosko i najzad na odjelu pulmologije, gdje se Miko pokušavao oporaviti od bakterije koja mu je napala bubrege. Sve to vrijeme proveli smo pušeći i pitajući se o životu i smrti. A bilo je tu puno ideja o životu, npr. kako zeznuti izdavačicu Mirjanu Šigir  i poslati joj stare pjesme pod krinkom novih i izdati novu zbirku koja nosi naslov »Kap u moru«. Zatim smo smišljali kako izbjeći plaćanje Ri-Stana, pa kako izmamiti poljubac od medicinske sestre, kako napraviti rođendansku feštu u konobi Ive i Darka Turata u Omišlju itd. Ali ostala mi je u pamćenju tvoja, Miko, opaska o smrti: »Nije me bilo 5000 godina, onda sam se na sekundu pojavio i zatim me opet neće biti 5000 godina. Možda će samo moje pjesme ostati.«

Svijet slobode

I hoće, Miko, pjesme ostaju dok je ove civilizacije, a ja sam zahvalan svojoj familiji što su te izabrali kao počasnog člana i što si nam, meni, otvorio prozor u taj tvoj jedinstveni svijet slobode. Tebi je kao mladom bodulu Filozofski fakultet u Zagrebu otvorio vidike i svjetonazore, a ti si to nama prenio, iako nisi podigao tu diplomu do prije par godina. Nije ti trebala, jer si po vokaciji životni učitelj i kao takav dao si mi zadatak da napravimo najbolju moguću feštu »Ako ikada umrem...«, i tu ću tvoju želju s guštom ispuniti. Svi ste pozvani. »Ako ikada umrem« fešta se nastavlja dok je svih  nas koji smo ga poznavali i voljeli. Miko, kako si ti sam napisao: »(...) i sada greš na beskrajni put / živ« – kaže Krema.
Mirjana Šigir puno je više od direktorice Naklade Lukom, dugogodišnjeg  izdavača Mikinih knjiga. I za nju je gubitak velik.

– Odlazak Nikole Kraljića golem je gubitak ne samo za Nakladu Lukom, koja je imala sreću, čast i privilegiju surađivati s vrsnim pjesnikom, nego je to i velik gubitak za mene osobno kao njegove dugogodišnje urednice i prijateljice. Trinaest knjiga objavili smo zajedno i on  me upoznao s mnogim vrijednim ljudima s kojima sam ostvarila prijateljstvo, poput Katice Ivanišević, Milorada Stojevića, Marka i Zorana Kreme, Darka Turata i mnogih drugih.

Suptilna poetska duša...

Druženje s Mikom i svima njima zapravo mi je ljudski pomoglo da dubinski razumijem dušu primorskog čovjeka, obzirom da je moja perspektiva kontinentalna. Pomoglo mi je i da shvatim slikarstvo Otona Glihe, u koje i kao povjesničar umjetnosti nisam toliko jasno dotad proniknula. Zahvaljujući Nikoli bolje razumijem i način mišljenja i estetiku arhitekture Darka Turata. To je potpuno drugačija poetika u stvaranju i razumijevanju prostora od bilo koje kontinentalne. Te finese mi je baš Nikola pomogao osjetiti.

Otišao je veliki prijatelj i njegov gubitak je nenadoknadiv. Nadam se da će ga sada kad je otišao upoznati i ljudi koji ga dosad nisu upoznali kroz poeziju; da će konačno posegnuti za njegovim knjigama i proniknuti u tu finu, suptilnu, minimalističku poetsku dušu – kaže Mirjana Šigir.

I Milorad Stojević nije samo jedan od prvih valorizatora poezije Nikole Kraljića, već i dugogodišnji blizak prijatelj.

– Otišao je frend. Otišao je pjesnik koji je prvi izrazom i promišljanjima integrirao čakavštinu u hrvatsku književnost. To je učinio zajedno s Tončijem Petrasovom Marovićem, ali dok je Marović eksperimentirao, Miko je to činio lirski. I to je njegov najveći obol. No on je bio i prilično nemaran što se tiče recepcije njegova pjesništva; i on i mnogi njegovi, redom mali izdavači. Zato je kritička recepcija došla dosta kasno. Otišao je dakle pjesnik koji je izuzetno važan za ustoličenje čakavštine kao legitimnog pjesničkog jezika za sve moguće registre. Otišao je pjesnik koji je živio opušteni, boemski život, kakav se malo tko usudi živjeti. Ali otišao je frend – kaže Milorad Stojević.

Zmed života i sna...

U druženjima o kojima se već ispredaju i legende važna je karika u lancu bio i arhitekt Darko Turato.

– Smrt uvijek iznenadi. Nadaš se ljepšemu, ali ona dođe. Evo prije mjesec i pol smo se družili kad je bio u Omišlju, a onda su krenule komplikacije i godine i otišao nam je. A desetljeća su to druženja, toliko je sjećanja da ne mogu ništa izdvojiti jer su sva bila ugodna i lijepa. S Mikom i Otonom Glihom dočekivao sam Nove godine, prijatelj Rade i ja bili smo kumovi na vjenčanju, družili smo se od mladenačkih dana pa eto sve do neki dan. A sad ga više nema – kaže Darko Turato.

Uz Milorada Stojevića vjerni je književnokritički Mikin pratitelj, ali i prijatelj, bio i Nikola Petković.

– Miko nas je va svojeh librih već let strašil kako će partit. A more bit da nas je leh na to parićival. Ma se jedno kad san dobil poruku od Mirjani Šigir da se j Miko pospravil k sirenami, ja na to nisan bil parićan. Mada je zadnjoj knjige, kako da je znal da mu je partenca blizu, dal naslov Oaza, napisal je »zar zaista doista uistinu treba umrijeti«. Isto tako je napisal da će »na kraju na dnu mora na pijesku žvakati sol« i da će mu to bit »ostatak ostataka sna o budućnosti«. I opet na kraju nas je pušćal va nekakoven Međuzemlju govoreć nan »ipak grem grem ma ikamor ne grem a grem«. I baš tako nekako, ni tu ni tamo, zmed života i sna ću ga se i domišljivat – kaže Nikola Petković.

»Antologija pjesništva otoka Krka« Katice Ivanišević tek je posljednja od brojnih antologija u kojima se mogu naći Mikine pjesme.

– Gubitak Nikole Kraljića nije samo gubitak čovjeka, to je gubitak pjesnika koji je dugo godina na sceni. On nije samo čakavski pjesnik, on je nacionalni, svjetski pjesnik, vrhunski intelektualac koji je znao svoje osjećaje pretočiti u stihove. Okvir njegovih pjesama bio je bodulski, krčki pejzaž, tu je našao inspiraciju, sebe i svoj materinji jezik, koji uvijek izvire iz pjesnika, ali on je u taj pejzaž znao utkati i univerzalne misli i univerzalna dostignuća svjetske poetike – kaže Katica Ivanišević.

Posljednji ispraćaj Nikole Kraljića bit će u Omišlju, a o datumu ćemo uskoro izvijestiti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka