Obljetnica smrti Miroslava Krleže

Krleži ne trebaju komemoracije – on bi i dalje trebao živjeti

Davor Mandić

Prema mišljenju ministrice kulture Andree Zlatar svi su se ostali poduzeli uglavnom komemorativnih »mjesta mrtvog sjećanja«, umjesto da se, kao HDP, pitaju o mjestu Krleže danas i sutra



ZAGREB Kad ministrica kulture s javne govornice poruči da su sve kulturno-umjetničke institucije u Hrvatskoj – osim jednog književnog društva – zakazale u obilježavanju 30. godišnjice smrti Miroslava Krleže, onda to ima neku težinu.


Javna govornica bila je toga književnog društva – Hrvatskog društva pisaca – koje je organiziralo skup u čast našeg nesuđenog nobelovca, a ministrica kulture bila je, i jest, dakako Andrea Zlatar.


Prema njenom mišljenju svi su se ostali, a i njih je mali broj, poduzeli uglavnom komemorativnih “mjesta mrtvog sjećanja”, umjesto da se, kao HDP, pitaju o mjestu Krleže danas i sutra.




Postavljanja vijenca na grobove tako ulaze u 20-godišnju nebrigu o Krležinoj ostavštini na način na koji bi se o njoj trebalo brinuti, smatra Zlatar, čime izravno upire prst u HAZU, koji je kao centralni događaj svoje proslave ove obljetnice naveo polaganje vijenca na Krležin grob na Mirogoju.


– Nisam se puno bavila Krležom, jer sam uvijek mislila da imam premalo znanja, ali proučavajući njegove dnevničke zapise shvatila sam da ga moramo gledati kao suputnika. Zato mi je drago da sam ovdje, u vili Arko, među elitom proučavatelja Krleže, ali isto tako mi je žao kao ministrici što nema svečane sjednice u »Vatroslavu Lisinskom«. Iako ponekad ne volimo takva okupljanja, ono bi simbolički pokazalo Krležino mjesto u hrvatskoj kulturi – rekla je Zlatar.


Kritička recepcija Krleže


Velimir Visković je vodio skup, kao u doba dok je bio predsjednik HDP-a, i to na način da je od govornika zahtijevao svjež pogled, pogled unaprijed na Krležu. Zato je vjerojatno u naslovima izlaganja, kako je to lijepo primijetio Igor Mandić, bilo čak sedam upitnika, dakle gotovo pola.


Prema Mandiću, koji je na kraju svojeg – naslovljenog »Povratak krležijanstvu« – i njemu pridodao upitnik, to je izraz nesigurnosti i nemogućnosti artikulacije jasnog stava o Krleži.


Jasan je stav, unatoč upitniku u naslovu, iskazao Krešimir Nemec, govoreći o nestabilnom Krležinom kanonu. Kritička recepcija Krleže može se prema Nemecu podijeliti u nekoliko faza.


Prva faza teče od 1914. do 1941. i može se nazvati dijaloško-polemičkom fazom, ujedno najplodnijim periodom. Od ’41. do ’45. je faza prešućivanja, da bi od ’48. do Krležine smrti nastupila monološka faza, apologetska, koja mu je nanijela najviše štete.



Iako je centralno izlaganje skupa, izuzmemo li politički govor Andree Zlatar, bilo izlaganje Krešimira Nemeca o nestabilnom Krležinom kanonu, kada su se baš sve novinarske ekipe latile svojih pera marno bilježeći Nemecovu analizu, ključnim se ipak činio govor Igora Mandića.Nije on prštao od analitičke genijalnosti, niti rasvijetlio dosad nepoznat aspekt Krležina djela, dapače, upravo je suprotno od toga, no pokazao je što je Krleža za one koji su ga doista pročitali. I lako je danas Mandića smatrati pajacom, harlekinom hrvatske kulture, koji samo smišlja zadjevice i pošalice. Uostalom on sam obilato fila svoju sliku tim sadržajem. No egzistencijalni i esencijalni nemir koji u njemu prouzročuje taj kontroverzni, kontradiktorni umjetnik i društveni djelatnik, nešto je što može proživjeti samo netko tko je toliko duboko ušao u njega da mu, da se spasi, ne preostaje drugo doli u sebi ubiti svoga oca i spaliti njegovo djelo. Pa kad Mandić kaže da je Krleža TNT koji ga je raznio, treba mu vjerovati.Oni, pak, koji se nabacuju blatom po Krleži, a nemali ih je broj u hrvatskoj kulturi, često su se samo ukrcali na neki Mandićev ili Lasićev brod, a da i ne znaju protiv čega tako jasno, glasno i ostrašćeno uopće govore.


Nakon smrti odmah je krenula demitologizacija, u čemu je prvi bio Igor Mandić sa svojom knjigom »Zbogom, dragi Krleža«. Sada se, kaže Nemec, očekuju novi pogledi i nove evaluacije, iako je on sam uvjeren da bi se bez školskih nametanja malo tko uopće htio poduzeti čitanja kompleksnog i kompliciranog Krleže u ovom vremenu estradizacije kulture i površnih rješenja.


Prozvani Mandić odgovorio je ironijom: »Povratak krležijanstvu«, dakako, nije nikakav povratak. Navevši tri svoja oca – ideološkog Josipa Broza, umjetničkog Krležu i biološkog Emila – posvjedočio je o nasušnoj potrebi njihova simboličkog ubijanja. Onako kako ne postoji Kaptolski kolodvor u Zagrebu, te je to izraz nemogućnosti povratka rekao bi Boris Buden, tako se ni Mandić ne može vratiti krležijanstvu.


Viktora Žmegača je pak Krleža »ošinuo«. Konstantno nezadovoljan, Krleža se po Žmegaču opire identifikaciji, i zbog toga danas, u doba pop-kulture i njene posvemašnje identifikacije, teško prolazi.


Krležin je »problem« i u tome što se njegovo djelo ne može proučavati izvan njega samog i njegova društvenog djelovanja, što je teza koju je ponovilo nekoliko izlagača. Pa tako Nemec izravno kaže da je danas lako pisati o Matošu i Ujeviću, ali da se kod Krleže uvijek miješaju ideologija i estetika, politika i kultura, dok Žmegač smatra da su razvidna i mnoga ideološka i umjetnička protuslovlja u Krleže.


Na ničijoj zemlji


Marko Grčić je pak postavio pitanje zašto je Krležu zaboravila hrvatska ljevica te ponudio odgovor da je to zato što se SKH morao radikalno reformirati raskrštajući s prošlošću da bi u demokratskoj Hrvatskoj kao SDP stekao povjerenje glasača. I on je spomenuo Ujevića u istom kontekstu kao i Nemec, rekavši da je Krleža previše u svom vremenu i svom društveno-političkom kontekstu. Figurirajući kao socijalistički starćevićanac, ali i kao neproljećar, Krleža je zapravo ostao na ničijoj zemlji.


Govoreći o Krleži danas ili sutra, mnogi su se govornici složili da je neka intervencija potrebna. Slavko Goldstein kaže da su »Zastave« uz »Balade Petrice Kerempuha« među najboljim ispisanim stranicama u hrvatskoj kulturi, ali da ih je teško razumjeti. »Balade« zbog jezika, a »Zastave« zbog pojmova i činjenica. Zato ne bi bilo loše objavljivati dodatak s pojašnjenjima pojmova, odnosno kritičko izdanje Krleže.


Žmegač je pak rekao da nema smisla danas igrati integralne »Glembajeve«, dok se ne bi to moglo reći i za »Kraljevo«, odnosno smatra da bi čitanje Krležine proze trebalo u školama povezati i s čitanjem njegovih dnevničkih zapisa, s čime bi se učenici mogli više poistovjetiti.


Vila Arko na Gornjem gradu bila je puna znatiželjnika iz hrvatskog javnog života koji su došli poslušati skup posvećen Krleži, a među njima je prvu sesiju pozorno slušao i predsjednik RH Ivo Josipović.


Predsjednik, iako najavljen kao uvodničar na skupu, nije govorio, ali je zato uvodno progovorio predsjednik HDP-a Nikola Petković.