Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
20. listopada 2019.
Premijera

"Zaljubljeni Shakespeare" kao čista računica: Gledali smo premijeru u Komediji

Autor:
Objavljeno: 9. svibanj 2019. u 10:39 2019-05-09T10:39:07+02:00

Građanska publika strpljivo prati trosatnu predstavu, nagradivši je i burnim aplauzom, ali već u foajeu predmet razgovora nije netom završena predstava, nego uobičajena socijalna estrada. To je frivolna reakcija na scenski događaj 

ZAGREB - Kazalište Komedija šezdesetih se godina prošlog stoljeća formiralo kao kuća domaćeg mjuzikla. No kako ova linija stvaralaštva nije bila njegovana (nije se ulagalo u školovanje i financiranje domaćih kompozitora, libretista, komediografa i pjevača/glumaca), Komedija u 21. stoljeću nastoji uspostaviti svoj repertoar prvenstveno preljevom uvoza stranog spektakla. Ako je neki film komercijalno uspješan i kao glazbeni spektakl i kao neka vrsta melodrame, zagrebačka Komedija upušta se u kupnju autorskih prava i uprizorenje.

Ova logika adaptacije isključivo po principu »prethodne isplativosti« rezultira predstavama koje doduše privlače široku publiku, ali ne i predstavama koje osvajaju kritička i strukovna priznanja. Ni najnoviji »Zaljubljeni Shakespeare« nije iznimka, jedino što ga je za zagrebačko kazalište priredila slovačka ekipa: redatelj Stanislav Slovak, scenograf Jaroslav Milfajt, kostimografkinja Andrea Kučerova i koreograf Michal Matej. Izvorni scenarij za popularni film »Zaljubeni Shakespeare« napisali su Marc Norman i Tom Stoppard, dok ga je za adaptaciju na (inicijalno brodvejskoj) pozornici prilagodio Lee Hall, uz glazbu Paddyja Cunneena.

Formule umjesto istraživanja

Predstava ostavlja dojam franšize (prethodno dovršene inscenacije koja se preuzima zajedno s autorskim pravima), u koju domaći glumci trebaju »samo« uskočiti, sve ostalo je preuzeto iz ranije uspostavljenog modela. Svaka je scenska slika strogo, upravo geometrijski organizirana. Prizori nalikuju stripovskim kućicama ili kompoziciji vlaka u koju glumci uskaču u točno određenom ritmu i preciznoj intonaciji (dirigent: Davor Kelić). »Zaljubljeni Shakespeare« tako se otvara pozdravom britanskoj kraljici Elizabeti na engleskom jeziku, dok je sam prostor pozornice »prerušen« u crteže renesansnog Londona i tamošnjih kazališnih kuća. Shakespeare (Filip Juričić) igra zapjenjenog mladog ljubavnika, a ne mladog pisca. Kako je sam rekao u intervjuu za Jutarnji list, Juričić vidi Shakespearea kao »opičenog blesana iz kazališta u krizi«. Na toj se dosjetki iscrpljuje i sama uloga.

Čovjek koji je napisao najviše kanonskih drama u povijesti teatra ovdje je »nesposoban« pisati. Ili mu ideje došaptava Marlowe ili mu ideje doslovce niču iz hlača, točnije rečeno iz seksualnog nadahnuća. Ali ljubavi prema jeziku nigdje ni od korova. Najtočnije bi zapravo bilo reći da Juričićev Shakespeare strastvenije gužva papire i suknje negoli što izgovara vlastite dramske rečenice (što vrijedi čak i u prizorima udvaranja). Kako je isti glumac nedavno u Teatru Exit odigrao i previše pitkog/plitkog Don Juana, ponovo kao dečka iz susjedstva malo veće srčanosti (a ne kompleksni dramski lik goleme praznine u središtu protagonistove žudnje), čini se da je Filip Juričić stasao u glumca koji sve uloge radi u istom, previše pojednostavljenom ključu. Dajana Čuljak u roli Viole bori se dostojno na sceni za profesiju glumice, a ne samo za melodramatsku rolu Shakespeareove imaginarne ljubavnice, ali i ona je u predstavi mnogo više »ukras«, nego moćan dramski lik.

Bitka s kalupima

Najviše originalne scenske energije donijela je na pozornicu Jasna Bilušić kao sarkastična i pronicljiva Kraljica Elizabeta. Ronald Žlabur uvjerljivo igra neobično blagog i solidarnog Marlowea, Jasna Palić Picukarić sa svega nekoliko replika u stanju je dočarati toplinu i nepokolebljivu solidarnost Violine dadilje, dok humorni tajming prati Adama Končića kao Ralpha i Željka Duvnjaka u roli Wabasha (prvi pravi smijeh ove trosatne predstave događa se nakon dobrih sat vremena igre, u trenutku kad Duvnjak lakonski liku Shakespearea razotkriva ženski rod Viole prerušene u mladića).

Damir Lončar pojavljuje se na par sekundi, kao glumac koji ulazi na audiciju i brzinski je odbačen zbog neprikladnog izgleda za ulogu Romea, što je također kod publike primljeno sa smijehom i aplauzom. Goran Malus kao slavni engleski glumac Ned Alleyn donosi na scenu i energiju protejskog britanskog prvaka i humornu samosvijest iskusnog kazalištarca, inače poznatog po nastavljanju glumačke ture čak i u vremenu kuge (koja ga je, unatoč riziku, zaobišla).

Davor Svedružić spretno se preobražava iz kazališnog skeptika Fennymana u kazališnog insajdera. Mnogi se glumci nisu snašli u svojim ulogama; primjerice Igor Mešin promašuje uvjerljivo odigrati Hensloweljeve financijske brige (na sceni praćene i mučenjem), ostavljajući dojam skakutanja u nekoj romatničnoj slikovnici, a ne ucjena i progona kazališnog menadžera u nemilosrdnom Londonu ranog kapitalizma. Na drugom kraju spektra je Dražen Bratulić koji igra »zlikovca« Wessexa toliko ozbiljno da mu promiče okvir komedije kao žanra. Saša Buneta kao Richard Burbage ili prvi glumac čitava elizabetinskog svijeta definitivno igra samo izvanjsku aroganciju, umjesto da dosegne i unutarnju karizmu scenskog prvaka.

Svi glumački primjeri svjedoče u prilog tome da kazalište ne može biti franšiza neke prethodno uspješne predstave ili filma. Ne može se raditi bez glumačkog istraživanja role, isključivo iz produkcijske i redateljske kontrole. Glumac mora imati vlastite razloge za svoj autorski doprinos liku, inače gledamo samo ljušture, a ne prostudirane uloge.

Novi pristupi

U ovom trenutku, veliki britanski kazališni hit »Emilia« dramatičarke Morgan Llyod Malcolm također se bavi Shakespeareovom žudnjom i »Tamnom Gospom« (kako je Dark Lady iz Shakespeareovih soneta preveo Ujević), baš kao i manjkom ženskih glasova na sceni u zenitu renesansnog glumišta. Riječ je o još jednoj aktualnoj komediji na račun Shakespeareove biografije, sasvim sigurno dostojnoj domaće Komedije, pogotovo u vremenu koje se još uvijek nije izborilo za mogućnost da domaće glumice budu više od lijepog lica, uslužnog osmijeha i dubokog dekoltea. Ali za takav repertoarni izbor valjalo bi se voditi kazališnim prioritetima koji nemaju samo veze s brzom zaradom, nego i s umjetničkim razlozima igranja »Zaljubljenog Shakespearea«.

Mimo računice

U kontekstu u kojem se i Kazalište Kerempuh previše okreće westendovskom poimanju komercijalne predstave, pri čemu se tuđe zgotovljene predstave preuzimaju kao da je u pitanju paket-aranžman za domaće glumce, bez ikakve svijesti o tome da ono što pali u Londonu nema nikakvu garanciju uspjeha u Zagrebu, važno je inzistirati da se manjak domaćeg repertoara, domaćih redateljskih i dramaturških vizija i domaćeg glumačkog autorstva nikako ne može nadoknaditi prepisivanjem od susjeda.

Nema naznaka da Komedija kao repertoarna kuća ide u tom smjeru. Njihov je »Shakespeare« čista računica: ako je nešto bilo uspješno kao film, valjda će proći i kao predstava. Građanska publika strpljivo prati trosatnu predstavu, nagradivši je i burnim aplauzom, ali već u foajeu predmet razgovora nije netom završena predstava, nego uobičajena socijalna estrada.

Ta vrsta frivolne reakcije na scenski događaj dosta govori kamo je usmjeren čitav trud Komedijina repertoara – i koliko je umjetnički izgubljen. Dugoročno, glumcima ove kazališne kuće trebaju novi dramaturzi i nova redateljska imena, kao donositelji mnogo veće zahtjevnosti no što su navikli. Glazbeni kabaret, opereta, posebne dramatugije a capella natjecanja, hip-hop spektakli, etnografski glazbeni teatar (snimanje intervjua s glazbenicima i rad na predstavama koje prate oblikovanje nekog albuma), različiti oblici ambijentalnog teatra zvuka: sve su to potpuno neistražene mogućnosti suvremenog glazbenog teatra na Komedijinoj pozornici.

Čak i ako izaberemo nostalgičarski, bitno konzervativniji pristup, mnogo je mladih kompozitora na Glazbenoj akademiji od kojih se može naručiti mjuzikl, kao što je i mnogo pisaca na Dramskoj akademiji od kojih se može naručiti komedija našeg doba i naših političkih prilika. Samo treba misliti iz kazališne glave, a ne vječito iz kazališnog novčanika. Tim više jer Komediju financira novac iz gradskog proračuna, dakle njezino preživljavanje ne ovisi o zaradi na blagajnama (nije u pitanju privatno kazalište).

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.