Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
13. prosinca 2017.
Događaj mjeseca

Projekt "55 +" Montažstroja: potresna iskustva hrabrih seniora

Foto Denis LOVROVIĆ
Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 25. rujan 2012. u 11:24 2012-09-25T11:24:07+02:00

Sjetne, infantilno zaigrane ili gorke želje izricali su, jedan po jedan, sudionici projekta – marginalizirani junaci treće dobi – nevidljivi ljudi koji preživljavaju na uspomenama i penziji ispod dostojanstva čovjeka...

ZAGREB »Da padnem pod šljivu kao tata«, »da me ništa ne boli i da samo zaspem«, »da me pojedu krokodili«, »da svršim na nekom dobrom komadu i strefi me infarkt«, »da mi nije hladno i da odem uredan«… – takvim je opisima najpoželjnijih scenarija za umiranje redatelj Borut Šeparović iz Montažstroja otvorio  praizvedenu predstavu »55 +« u koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski«.     Pomalo sjetne, pomalo gorke, a pomalo i infantilno zaigrane, želje su izricali, jedan po jedan, sudionici projekta, sve redom pripadnici generacije starije od 55 godina, marginalizirani junaci treće dobi, nevidljivi ljudi koji preživljavaju na uspomenama, nostalgiji i penziji koja vrijeđa dostojanstvo čovjeka.     

Ogoljavanje

Koncept ovog scenskog događaja koji je u medijima najavljivan kao događaj mjeseca, jednostavno je, linearno nizanje »ispovijedi« seniora: jedno za drugim penju se na pozornicu, zahtijevaju onoliko sekunda koliko godina imaju, i ispune ih prizivanjem najtraumatičnijih, najsretnijih, najtužnijih, najšokantnijih trenutaka koji su, na ovaj ili onaj način obilježili njihov život. Publika, razdragana uvodnim lakonotnim opisima priželjkivane smrti, muklo je zašutjela pred ljudima koji su se, s mikrofonom tutnutim pod nos, ogoljavali do kože – doslovno i metaforički. Jedna je gospođa, saznavši da boluje od karcinoma i da ogoljelo tjeme može, milošću zdravstvenog sustava, sakriti samo »socijalnom« muškom perikom, otišla u dućan i kupila si periku s najljepšom ženskom frizurom koju je vidjela. Jedan je mungos potrošio cijelo desetljeće na poljima smrti, jedan je čovjek plakao tjednima kad je umro papa Ivan Pavao II, jednu je sedamdesetdvogodišnjakinju na jednak način potresla smrt maršala Tita. 

Jednoj je gospođi prijelomni trenutak u životu bio onaj u noći svog osamnaestog rođendana kad se iskrala iz roditeljskog doma i u parku, s momkom koji joj se sviđao, »igrala mame i tate«, što joj je donijelo najveće blago u životu – sina.  Jedna majka, udovica, ne može preboljeti što joj fakultetski obrazovana kćer ne može naći posao; jedna je djelatnica FINA-e dobila PTSP nakon što je svjedočila brutalnoj pljački poslovnice i nakon što je saznala da joj je sin ovisnik. Jedna je žena, majka troje djece, proglašena tehnološkim viškom u firmi koja je devedesetih prolazila kroz privatizaciju, i kasnije kao čistačica na crno zbog ozljede na radu ostala invalid. Jedna je žena u teškom porodu ostala bez prstiju na rukama i nogama pa se cijeli život stidjela jesti u društvu: u Lisinskom se izula i pustila snimatelju da zumira njezine batrljke koji su se projicirali na velikom platnu iza nje. Jednu je ženu nasilni suprug silovao nakon što je saznala da je vara; drugoj je muž, nepopravljivi kurviš, slomio trticu i izmlatio je toliko da godinu dana nije mogla sjediti, zato jer mu je rekla da želi rastavu. Jedan je alkoholičar i kockar ostao bez obitelji, beskućnik – ostao odan jedino svojim porocima. Jedna je žena svoje vrijeme na pozornici provela ridajući. Druga je plesala. Treća se samo smijala, grohotom, gorko i zarazno istovremeno.    

Katarza

Tako su se u nedjelju navečer nizali komadići promašenih, teških, učmalih života koji su se na kraju prvog dijela predstave oblikovali u kolajnu koja je stezala grla publici. Bilo je trenutaka u kojima se iz gledališta nije čulo ništa drugo doli šmrcanje, a mnogi su krišom brisali suze, potreseni porazima generacije koja je otrpjela više nego što je ljudski očekivati. 

    Naravno da je »55 +« događaj mjeseca: rijetko kad teatar uspije proizvesti onakvu katarzu kao u »Lisinskom« u nedjelju. Socijalno angažirana, predstava je kroz pojedinačna, osobna iskustva hrabrih seniora, prikazala muku aktualne političko-ekonomske situacije, čitavu paletu neuralgija društva, stupnjevane izdaje »odozgo«, nehumane gadosti sistema koji svoje građane treba samo kad je vrijeme da ispune glasački listić. Montažstroj je ispunio misiju koju je pionirski najavio: izvukao je starije ljude iz mraka društvene margine, vratio im vidljivost, dao im glas, pustio ih da govore. Moglo bi se reći da je to je učinjeno bespoštednim lešinarenjem nad sudbinama vremešnih sudionika; no bila je to cijena da se napravi ovako važan projekt i veći dio volontera nije okijevao da je plati. (Neki su se ipak povukli, uz objašnjenje koje je, iako upućeno privatnim kanalima, na premijeri javno pročitano.) 

    A onda je uslijedio drugi dio predstave. I uprskao stvar. 
   

Svakidašnja jadikovka

Kao da mu se činilo da poruka nije dovoljno jasna, redatelj Šeparović (koji se u nekoliko prilika iznenađujuće osorno obraćao sudionicima projekta, tjerajući ih, u maniri goniča robova, da se pridržavaju procedure sa snimanjem dokumentarca o predstavi, ubivši tim grubim intervencijama nekoliko vrlo dirljivih momenata) nakalemio je monolozima i jedno nepodnošljivo dugo »zasjedanje« u kojemu je generacija 55 plus dobila priliku potvrditi sve stereotipe koje uživaju u društvu: da se radi o sitnim dušama, škrticama koji bi se pobili za besplatne stvari, ljudima koji satisfakciju za vlastite podbačaje pronalaze u uživljenom mlaćenju prazne slame, površnom političarenju i izvjetrenim nostalgijama za »dobrim starim vremenima« kad su mogli ići dva tjedna na more preko sindikata i jesti majburgere. Skup, koji je imao aludirati na sjednicu Hrvatske demokratske zajednice, održane 1990. u toj istoj dvorani, nekontrolirano se razlio u višeglasnu »Svakidašnju jadikovku«, a Šeparovićeva potreba da »podeblja« ono što je u prvih sat i pol predstave rečeno bolje i učinkovitije – to da ni današnji šezdesetogodišnjaci, usprkos vlastitim traumama, nisu lišeni odgovornosti za hrvatsku današnjicu o kojoj su kadri jedino lamentirati – proizvela je nepoželjan učinak. Velik dio gledatelja pokupio se bez grizodušja iz dvorane čim je oglašeno da će »zasjedanje« potrajati dodatnih pola sata.     Predstava »55+« gostovat će 26. rujna u INK Pula, a 1. listopada u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka