Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. listopada 2019.
Premijera u Kerempuhu

Predstava "Ustav Republike Hrvatske": Uniforme za ismijavanje

Predstava "Ustav Republike Hrvatske": Uniforme  za ismijavanje
Predstava "Ustav Republike Hrvatske": Uniforme za ismijavanje
Autor:
Objavljeno: 27. veljača 2017. u 13:29 2017-02-27T13:29:16+01:00

Već sama činjenica da se uniforme u predstavi Vinka Brešana tretiraju kao smiješni ostaci prohujalo tragičnih i isključivih vremena dosta govori o gladi i izvođača i publike za demilitarizacijom javnog prostora. Tako je »Ustav RH« i odgojna predstava

Hrvatski film »Fine mrtve djevojke« (2002.) scenarista Mate Matišića i redatelja Dalibora Matanića, srpski film »Parada« (2011.) scenarista i redatelja Srđana Dragojevića, kazališna hit-predstava »U posjeti kod gospodina Greena« (nakon premijere 2006. godine odigrana više od dvije stotine puta) autora Jeffa Barona i redateljice Aide Bukvić, pa i film »Ustav Republike Hrvatske« (2016.) Rajka Grlića i Ante Tomića – sve su to sastavnice »satiričko-aktivističkog vala« hrvatske i srpske izvedbene zone posljednjih dekada, s posebnim naglaskom na obradu homofobije.

Zašto publiku južnoslavenskih zemalja toliko golicaju likovi homoseksualaca? Imamo li samo jedno, vojničko mjerilo muškosti? Ili je civilizacija već odavno prihvatila kaos i ples na granicama rodova? Podsjetimo se legendarnog teksta Gorea Vidala pod nazivom »Seks je politika« (1979.): »Zapravo ne postoje homoseksualne osobe, kao što ne postoje ni heteroseksualne osobe.

Postoje, međutim, pridjevi kojima opisujemo svoju seksualnu aktivnost. Kao pridjevi, homoseksualno i heteroseksualno govore nam da je oboje savršeno normalno. To su pridjevi kojima ljudi sve od početaka civilizacije opisuju svoju raznovrsnu seksualnu aktivnost. Ne i osobnost.« Novo je pitanje jesmo li apsolvirali ove činjenice.

Apel za ljudskost

»Ustav Republike Hrvatske« Grlića i Tomića došao je na kazališnu pozornicu, u režiji Vinka Brešana, nakon samo godinu dana filmskog prikazivanja. Dramaturginja i scenska adaptatorica Željka Udovičić Pleština uz pomoć scenografa Dragutina Broza pozornicu je podijelila na tri namjerno skučena i prenatrpana, koliko i naglašeno paralelna prostora: dva građanska stana i jedno gradsko šetalište s klupom, inzistirajući na tome da su naši socijalni zidovi prozirni, razgovori toliko slični da postaju »zamjenjivi«, a susjedi toliko prisutni da praktički postaju posvojena obitelj. Svatko zadire u privatnost svakoga, u dobru i zlu.

Zato nije čudo da se topli, koliko i eksplozivno pravdoljubiv srpski policajac Ante (Nikša Butijer) i njegov arogantni susjed, ponosni hrvatski desničar i nedeklarirani homoseksualac Vjekoslav (Borko Perić), nakon prisilnog zajedničkog učenja Ustava jednostavno moraju sprijateljiti. To je recept kakav danas već znaju i osnovnoškolske učiteljice. Ako želiš pomiriti dva zavađena učenika, stavi ih na zajednički projekt. Čim se upoznamo, predrasude se tope. Kerempuhova publika uživa u uzajamnom siktanju glavnih likova, jednako koliko i u njihovom približavanju.

Uniforme netrpeljivosti svako malo oblače se i svlače, etikete lijepe i odljepljuju, uvrede bacaju i povlače. Iako je film mnogo melankoličnijeg ugođaja od predstave, kao što je i Nebojša Glogovac kao filmski Vjekoslav daleko snažniji naglasak stavio na ranjenost i tugovanje svog gay-protagonista u usporedbi s emocionalno zatvorenijom izvedbom kazališnog glumca Borka Perića, likovi u oba medija uspostavljaju jaku povezanost s publikom i prvenstveno ovise o sugestivnosti glumaca.

Domoljublje kao mizantropija

Nikša Butijer izvrsna je podjela za sporog, ali veoma dobrodušnog policajca Antu. Scenaristi ga definiraju i kao disleksičara, što sa sobom povlači niz osobina koje nisu prisutne ni na filmu ni na sceni, a vezane su za dokazano veću perceptivnost, kreativnost i inovativnost osoba s disleksijom. No u duhu pojačane emocionalne inteligencije svog lika, glumac Nikša Butijer poklanja Anti i romantični altruizam i potišteni alkoholizam, s velikom prirodnošću naglašavajući rastuću premorenost svog stalnog pružanja pomoći bližnjima.

Lik Antine scenske partnerice, bolničarke Maje, također u odlično pogođenoj podjeli srčane, emocionalno tople i nesalomivo borbene Ane Maras Harmander, kao da još više ističe nesebičnost ovog scenskog para, simetrično zaposlenog u državnim službama. Oni nose predstavu, jer paze i jedan na drugoga i na susjedsku familiju ogorčenog gay-profesora i njegova nepokretnog oca. Obojica »Hrvatina« skloni su pod stijegom svoje tobožnje velike ljubavi prema domovini zapravo ispovijedati sitnu, gorku mizantropiju.

Za razliku od glumaca u roli bolničarke i policajca, glumci koje je dopala rola etničkih netrpeljivosti kao da se i dalje kolebaju oko toga kako da im pristupe. Borko Perić (sin Vjeko) i Damir Poljičak (otac Hrvoje) odlaze prema nepotrebno općenitoj stilizaciji svojih likova, prema tikovima i gegovima, na neki ih način mnogo više generalizirajući, nego intimno prisvajajući. S obzirom na to da je predstava komornog karaktera, za takav odmak teško da ima opravdanja.

Perić »prodiše« u roli tek u zadnjim prizorima, kad ogoli lice ozbiljno razmišljajući o samoubojstvu. Tu su i Matija Šakoronja kao učenik Stazić te Vedran Mlikota u roli Svećenika. Glazbu (čelističke citate Bacha i obradu hrvatske himne) potpisuje Mate Matišić, dok je kostimografkinja Doris Kristić. Ritam predstave nije do kraja ujednačen, no točniji je od ranijih Brešanovih režija u kazalištu.

Ustav kao protagonist

Eksperimentalniji pristup kazališnoj režiji vjerojatno bi otvorio brojne mogućnosti poigravanja Ustavom kao protagonistom; možda čak i pomoću dodatnog glumca. Tu je i mogućnost da Ustav shvatimo kao predložak za cabaret, pitajući se gdje je točno sprega živog građanskog tijela i njegovih ili njezinih građanskih prava na papiru?

Unatoč relativnoj stilskoj konzervativnosti, Brešanova predstava definitivno je na strani dubljeg razumijevanja među ljudima, zbog čega će sigurno imati ne samo mnogobrojnu, nego i naklonu publiku. Već sama činjenica da se u njoj uniforme tretiraju kao smiješni ostaci prohujalo tragičnih i isključivih vremena dosta govori o gladi i izvođača i publike za demilitarizacijom javnog prostora. U tom smislu »Ustav Republike Hrvatske« zasigurno je i odgojna predstava.

S time da bi intenzivniji politički odgoj u smjeru tolerancije nesumnjivo više trebao našim istaknutim saborskim zastupnicima, negoli srednjoškolcima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.