Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 4
Sutra: 9° 9° 4
17. studenoga 2018.
Showcase Beat Le Mot

Intervju Nikola Đurić: Naše kazalište je kao bend

Nikola Đurić / Foto Ivica TOMIĆ
Nikola Đurić / Foto Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 4. kolovoz 2013. u 12:54 2013-08-04T12:54:48+02:00

Mi se ponašamo kao gostoprimci, u smislu da ne vidimo publiku kao neku anonimnu masu nego su gledatelji naši gosti. 

Ove godine na festivalu »Zoom« u Rijeci gostuje njemačka kazališna skupina »Showcase Beat le Mot«, koja će 6. i 7. rujna izvesti predstavu »Alles/Sve«. Riječ je o jednoj od važnijih skupina, koju je i Hans-Thies Lehmann uključio u svoje »Postdramsko kazalište«. 
 

  Performerski kolektiv »Showcase Beat Le Mot« utemeljen je 1997. godine, a čine ga Nikola Đurić, Dariusz Kostyra, Thorsten Eibeler i Veit Sprenger. Sa svojim predstavama nastupali su diljem Europe, između ostalog u Berlinu (Volksbühne, Podewil, Hebbel am Ufer), Hamburgu (Kampnagel, Schauspielhaus), Helsinkiju (Artgenda), Stockholmu i Parizu (Fondation Cartier), Beču (Donaufestival) i drugdje, a u Hrvatskoj su se predstavili u Zagrebu (Eurokaz i Urban festival) te Zadru. Uoči ovogodišnjeg »Zooma« razgovaramo s Nikolom Đurićem, rođenim u Zagrebu. 

  Kako je došlo do osnivanja vaše grupe?

   – Upoznali smo se na studiju drame, kazališta i medija u Gießenu (Institute for Applied Theatre Studies). Ondje smo radili prema američkom sistemu, što znači pola teorije, pola prakse. Prvih godina tamo su kao učitelji dolazili Heiner Müller, Bob Wilson, Jan Fabre i drugi. To je više škola za performans nego za klasično kazalište. I danas talentirane skupine off teatra dolaze iz te škole, poput »She She Popa« i Rimini Protokolla. 

   Kad smo mi počinjali sistem je još uvijek bio takav da je u prvom planu bio jedan redatelj, koji je najčešće bio muškarac. On bi uzeo zgodne djevojke s prve godine, koje su se morale skinuti gole i kod njega igrati. Mi smo rekli da taj sistem više nećemo i da želimo raditi kao skupina, nešto poput benda u kojemu nema hijerarhije nego svi radimo sve. 

   Na našem studiju bilo je puno teorije, ali sve to nije bilo važno dok se nešto nije napravilo na pozornici. Imali smo malu studentsku binu i već od druge godine svaki drugi mjesec radili smo komad. Kako su u »She She Popu« bile samo djevojke, za nas više ni jedna djevojka nije bila slobodna pa smo mi dečki osnovali svoju grupu, svoj »bend«. Na kraju studija pokušali smo zajedno napraviti predstavu. To je tako dobro prošlo da smo nakon studija nastavili raditi i sad već radimo 17 godina. 

  Gledatelji kao gosti

Kako biste opisali vaš rad u kazalištu? Kakvom se vrstom teatra bavite? 

   – Naše predstave temelje se na performerskoj umjetnosti. Mi se ponašamo kao gostoprimci, u smislu da ne vidimo publiku kao neku anonimnu masu nego su gledatelji naši gosti. S njima razgovaramo, nemamo neke uloge i ne postoji četvrti zid. U našim predstavama publici nudimo hranu i piće, a može se i pušiti. To su više društveni događaji koji se mogu razviti do partyja. Ne radimo zatvorene nego otvorene umjetničke komade. 

   Ne bismo mogli funkcionirati bez publike. Naše su probe jako dosadne i uopće ih ne volimo jer nam nedostaje dijalog s publikom. Kad nam na probu dođu dramaturzi steknu dojam da je predstava loša, a onda na premijeri, kad dođe do interakcije s publikom, zaključe da je predstava zapravo dobra. 

  Imate li unaprijed definirani materijal ili se vaše predstave temelje na improvizaciji? 
 

  – Komad je u principu gotov, ali nikad do kraja ne završimo interpretaciju. Uvijek dodamo neke stvari koje ne razumijemo ni mi sami, a onda se kroz razgovor i druženje s publikom komad tumači. Ponekad gledatelji ostanu i sat ili dva nakon predstave. Što više igramo neku predstavu, više razumijemo što smo napravili. Za odrasle ne radimo klasične tekstove, jedino za djecu. Zahvaljujući predstavama za djecu još smo bolje naučili komunicirati s publikom. 

   Mi smo nezavisna scena i za svaki novi komad moramo napisati aplikaciju. Kad smo počeli raditi imali smo sto tema i svatko je unosio ono što ga zanima. Sada zbog aplikacija moramo što egzaktnije unaprijed objasniti što ćemo napraviti. Moramo misliti na to što bi zanimalo komisiju kako bi aplikacija prošla. 

   U Hamburgu smo napisali da ćemo raditi komad o novom društvenom kapitalizmu u Kini. Hamburg je partnerski grad Šangaja i tako smo dobili novac. Zatim smo imali veliki projekt o neuspjelim revolucijama. Na tom projektu više smo radili kao povjesničari, uzeli smo gotov materijal i iz toga složili komad. 

   Aplikacije nas limitiraju i sada se želimo vratiti u vrijeme kada smo bili slobodni i kada smo mogli raditi što hoćemo. Predzadnja aplikacija bila je za dva komada – jedan se zove »Ništa«, a drugi »Sve«. Komično je da za »Ništa« nismo dobili novac iako nije puno koštao, a za »Sve« smo dobili sredstva. Ta je predstava prošla aplikaciju i dolazi u Rijeku.
  

Nijemci vole slike

U kojoj mjeri su aplikacije ograničavajuće, u smislu da se morate uklopiti u parametre koje one postavljaju. Koliko je to sputavajuće za umjetnost koja bi trebala biti slobodna? 

   – To nas jako smeta. Htjeli bismo izaći iz toga sustava, ali ne možemo. Mi smo grupa i nijedno veliko kazalište nas ne želi. U početku su nas intendanti pitali tko nam je glavni, međutim kod nas nema šefa jer smo mi kao bend. Ne kontrolira se previše da li se komad podudara s aplikacijom ali svejedno to piše na papiru. Polako smo se počeli opraštati s tom vrstom rada. S predstavom »Sve« želimo se vratiti u vrijeme kad smo bili studenti, kad smo bili slobodni i radili zabadava. 

  U Hrvatskoj ste bili na Eurokazu i još nekim festivalima. Zašto vam je važno ovdje doći?

   – Volimo doći u Hrvatsku jer ovdje publika jako koncentrirano sluša tekstove. Na to u Njemačkoj nismo navikli, jer njemačka publika više voli slike i komade koji su prilično jednostavni, pogotovo sada u sklopu vala dokumentarnog teatra. To je interesantno, ali je jako jednostavno, poput male privatne televizije. I nama su važne slike, estetika i glazba, ali i tekstovi. U Hrvatskoj smo imali najbolje reakcije na tekst. Zato se nakon Zagreba i Zadra veselimo gostovanju u Rijeci. 

  O čemu govori vaš komad »Sve« s kojim ćete se predstaviti u Rijeci?

   – Ta je predstava nastala iz našeg pokušaja da se oslobodimo sustava aplikacija. Htjeli smo se vratiti na početke, a početak je alkemija. Jedno od najvažnijih pitanja koje se provlači kroz cijeli komad je kako se od govna može napraviti zlato. Dosta smo ušli i u stare mitove. Pričat ćemo o tome kako je nastao Golem i on će nam pomagati kao asistent. Tu je i priča o Homunculusu, govorimo i o tome kako nastaje život i kako se stvaralo čovječanstvo. To je predstava o svemu, a o svemu je teško pričati. 

   Riječ je o nešto opuštenijem, mirnijem i dužem komadu. Ukoliko je publika dobro raspoložena, to se može pretvoriti u tulum. Predstava traje oko tri sata. Može se ulaziti i izlaziti, prolaziti kroz scenu, a preporučam da gledatelji predstavu dođu pogledati u društvu. Jedan prijatelj našu je estetiku objasnio kao »mekano nuđenje tvrdih tema«. 

  Arena mišljenja

Da li se na vašim predstavama događaju provokacije iz publike ili negodovanja?

   – Provokacije se više događaju u klasičnim predstavama. Tko želi, jednostavno ode s naše predstave. Ne zanima nas provokacija radi provokacije. Već smo ranije prošli stavljanje svjetla u guzu, pišanje po sceni i šetanje goli po pozornici. To svi u početku moraju proći i svatko se toga mora osloboditi. Zato se želimo vratiti u dijalog s publikom. Cijeli prostor kazališta doživljavamo kao jednu arenu mišljenja uživo. 

   To što je kazalište uživo njegova je prednost u usporedbi s drugim umjetnostima. Mi volimo kad tijekom izvođenja predstave nešto krene krivo i dogodi se nešto nepredviđeno. 

  Događa li se da gledatelji ne reagiraju?

   – Zna se dogoditi da publika ne reagira i u tom slučaju je predstava slabija. U Austriji smo igrali predstavu na koju je došla televizija s velikim kamerama. Gledatelji su imali respekt prema kamerama i nije bilo reakcije. Mislili smo da je predstava propala, no na kraju smo dobili najduži pljesak ikad. Ljudi su bili mirni samo zbog kamera. Inače su naše predstave poput avanture. Publika se smije kretati i svaki put je drugačije. To je dinamika koju ne možemo predvidjeti. 

  Surađivali ste s Makedonskim nacionalnim kazalištem iz Bitole. Kakvo je to bilo iskustvo?

   – To nam je izvrsno iskustvo. Bojali smo se kako će reagirati makedonski glumci, koji su se pokazali iznimno otvorenima. Glumci u Njemačkoj su, naime, grozni. Generalno su skoro svi loši jer ne smiju izaći iz škole. Ne smiju snimati filmove ni surađivati s drugim kazalištima dok ne završe studij, što znači da uopće nemaju drugog iskustva. Iz škole izlaze kao stari tip glumca, onoga iz 19. stoljeća. U Makedoniji smo radili »Život Cezara« i makedonski glumci pokazali su da mogu raditi sve. 

  Kakva je nezavisna njemačka kazališna scena, posebice u odnosu na nacionalne teatre?

   – Njemačka nacionalna kazališta sada se moraju otvarati. Do sada su manje više radili samo klasiku, publika im bježi, a mladi gledatelji ne dolaze. Njemačka investira novac u suradnju nezavisnih scena s velikim kazalištima. Moraju se otvoriti jer im režu budžet i sa svojim snagama ne mogu održati repertoar. To se sad jako polako događa, ali u Njemačkoj neće biti revolucije kao u Belgiji. 
  

Kad pankeri igraju Goethea

Lehmann vas je uvrstio u »Postdramsko kazalište«. Slažete li se s tom odrednicom?

   – Manje-više slažem se s time, ali to su etikete koje nas previše ne zanimaju. Nazivaju nas i ikonoklazmom treće generacije. Važnije nam je da smo otvoreni i da naše predstave ne temeljimo samo na jednoj nego na stotinu priča. Koristimo raznu glazbu, tekstove... poput techno semplova. Ponekad i »krademo«, ali kažemo otkud smo »krali«. 

   Nama je klasično kazalište previše jednodimenzionalno i uvijek je produkt jedne osobe. Stari komadi imaju gotovu interpretaciju i jednostavno se prebace u današnjicu, pa recimo punkeri igraju Goethea, međutim to ostaje isti komad. 

  Na čemu trenutno radite?

   – Trenutačno pauziramo s komadima. Sada gradimo svoje vlastito kazalište u Berlinu. Mi ćemo biti intendanti i opet će svi raditi sve. Dosad nismo imali stalni prostor za rad. Živimo u Hamburgu ili u Berlinu i tamo radimo predstave u slobodnim kazalištima koja nemaju stalne ansamble. Tamo smo samo gosti. Već nas druge grupe pitaju da li će smjeti igrati u našem kazalištu. Naša publika pomoći će nam izgraditi kazalište. Kad ono prođe statiku, nadam se da nas više nitko neće kontrolirati. 

   U našem kazalištu smjet će se i pušiti, što je u drugim teatrima zabranjeno. Radit ćemo i Orwellovu »Životinjsku farmu« za djecu. Naše predstave za djecu znaju biti kao one za odrasle, a one za odrasle kao za djecu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka