Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 4
Sutra: 22° 22° 4
17. listopada 2018.
Izložba u MSU Zagreb

foto Vojin Bakić - kipar koji je potreban hrvatskoj kulturi i društvu

Foto Denis LOVROVIĆ
Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2014. u 15:44 2014-01-12T15:44:58+01:00

Izložba koju su mnogi proglasili »kulturnim događajem godine«, a do sada je privukla više od 10 tisuća posjetitelja, mogla bi doprinijeti i revidiranju odnosa prema Bakiću i drugim umjetnicima čiji su spomenici u posljednjih dvadesetak godina predmet vandalskog iživljavanja. Njen bitan dio čini prikaz razdoblja devastacije spomenika

Otvorena početkom prosinca u Muzeju suvremene umjetnosti, prva velika i cjelovita retrospektiva radova Vojina Bakića gotovo je unisono proglašena kulturnim događajem 2013. godine, a broj posjetitelja će uskoro doseći deset tisuća.

   Izložba je to čija se intrigantnost razlistava baš poput Bakićevih »svjetlonosnih formi« iz umjetnikove kasnije, apstraktne faze, po kojima je nazvana izložba: dok će jedni biti opčinjeni svježinom i vitalnošću skulptura koje djeluju neobično suvremeno; na povjesničare i teoretičare umjetnosti snažan dojam ostavljaju Bakićeva moderna, jedinstvena, inteligentna rješenja kiparskih problema; a širokoj publici je zanimljiv raskorak između ovog novog vala interesa za Bakićev opus i činjenice da je dobar dio njegovih spomenika u javnom prostoru uništen ili ozbiljno nagrđen.

   Intrigira i to što da je ovo Bakićeva prva retrospektiva kod nas; ta činjenica dijelom govori i o indiferentnosti domaće kulture prema jednome od ponajboljih hrvatskih kipara druge polovice 20. stoljeća, umjetnika koji pripada među najvažnije europske kipare modernizma, a dijelom i o njegovoj vlastitoj samozatajnosti i averziji prema samopromociji, koju je za života iskazivao. No, kustosica Nataša Ivančević ne slaže se s tvrdnjom da Vojinu Bakiću treba vratiti dostojanstvo.

   Inovator i avangardist

– Unatoč diskontinuitetu u prezentaciji njegovih radova, unatoč materijalnoj devastaciji spomenika koja je nastupila u 90-ima, on je bio neupitni autoritet u stručnim krugovima i kod likovne publike. Njegovi se radovi nalaze u mnogim zbirkama i postavima hrvatskih umjetničkih muzeja. Ono što je nedostajalo, a što se retrospektivom željelo ostvariti, predstavljanje je i valorizacija njegova cjelokupnog stvaralaštva – pokazati kontekst vremena, način razvijanja kiparske misli od skulpture do monumentalnih spomenika, te iz današnjeg vremena sagledati po čemu je on bio moderan i avangardan – ističe Nataša Ivančević, koja iz velikog interesa publike i medija iščitava potvrdu da je taj događaj bio čekan s velikim nestrpljenjem. Samo u prva četiri dana nove godine, izložbu je posjetilo više od tisuću posjetitelja, desetina od ukupnog broja ljudi koji su vidjeli izložbu.   

   Pripremana mjesecima, izložba je ostvarena uz suradničku podršku kiparovih unuka Vjere i Ane Martine Bakić koje su i autorice likovnog postava. Od 280 eksponata, pozamašan dio je prvi put predstavljen javnosti – inače se čuvaju u privatnim prostorima u kojima se nalazi Zbirka Bakić, a javnosti su dostupni tek povremeno, kroz pojedinačne posudbe.

   Dio radova dolazi iz muzeja u Hrvatskoj i Srbiji; prikazuju se i filmovi iz Arhiva filmskih novosti u Beogradu koji tematiziraju Bakićeve spomenike.

   Na dva kata MSU-a izloženo je tako oko 200 skulptura i osamdesetak crteža, a uz njih i mnoge skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, video zapisi... Postav izložbe koncipiran je po stilsko-morfološkim cjelinama koje prate (i čitaju) genezu nastanka Bakićeve apstrakcije na području skulpture i spomeničke plastike.

   Nataša Ivančević govori o Bakiću kao o velikome inovatoru i avangardistu, jednome od prvih poslijeratnih umjetnika koji je radikalno modernizirao kiparski izraz i spomenička rješenja, i ostvario prepoznatljivost u europskom kontekstu. Ona nije jedina koja, osvrćući se na Bakićevo djelo i lik, opetovano spominje riječ sloboda.

   – Mijene koje prepoznajemo u njegovim djelima govore nam i o promjenama koje su bile prisutne u umjetnosti čitave Jugoslavije, u krugu modernista koji su se borili za slobodu stvaranja. Počeci su vezani za figuraciju koja je nastala početkom četrdesetih godina 20. stoljeća kad je modelirao aktove, portrete i bikove još uvijek tražeći vlastiti izraz. U nekim radovima prepoznajemo utjecaje Bakićevih profesora s Akademije, Frangeša-Mihanovića i Kršinića; usavršavao je tehniku klesanja kamena i oblikovao po modelu. Ali već je tada iskazivao otpor prema autoritetima, želio je modernizirati izraz, krenuti u rješavanje novih kiparskih problema – kaže Ivančević, koja je u pripremu ove izložbe uložila veći dio 2013. godine. Ona je najbolja sugovornica za razgovor o Bakićevom umjetničkom razvoju, čije su faze kronološki predstavljene pojedinim segmentima izložbe.

   Obiteljska tragedija

Prvu narudžbu Bakić dobiva već 1945. godine, a uskoro radi biste narodnih heroja i spomenike – u skladu s prevladavajućim realizmom koji se razvija pod utjecajem socijalističkog realizma Istočnog bloka. Novo je društvo trebalo i nove sadržaje, a od umjetnika se je očekivalo da sudjeluju u stvaranju novog društva. Nakon velikog uspjeha i priznanja za portret Ivana Gorana Kovačića – koji će mu biti tema kojoj će se cijelog života vraćati – oblikuje spomenik »Poziv na ustanak« za Bjelovar, inspiriran tragičnom pogibijom četvorice braće. Aleksandar, Milan, Nikola i Slobodan Bakić odvedeni su 1941. godine u logor Danicu, a zatim u Jadovno na Velebitu gdje su ubijeni. I taj je spomenik, postavljen u spomen parku Borik kod Bjelovara, miniranjem uništen 1991. godine; »pao« je u ikonoklastičkoj oluji kojom se u jeku Domovinskog rata i nakon njega »obračunavalo« sa socijalističkim spomenicima. Prije tri godine »Poziv na ustanak« obnovljen je i ponovo postavljen.

Izložba Vojina Bakića u Zagrebu Foto Denis LOVROVIĆ.jpg (13)
Izložba Vojina Bakića u Zagrebu / Foto D. Lovrović

   – Četrdesetih godina Bakić je najbolji u seriji portreta povijesnih ličnosti i bliskih prijatelja, jer prikaz nije uvjetovan ideološkim sadržajem, a naglašena je psihološka karakterizacija likova. Sudjeluje na prvom predstavljanju jugoslavenskih umjetnika na Bijenalu u Veneciji 1950. Međutim, osjeća zasićenje, svojevrsnu opasnost da zapadne u maniru, puko formaliziranje.

   Početkom pedesetih intenzivno traga za novim oblikovnim rješenjima, te se vraća ishodištu – aktovima, torzima, portretima i bikovima. Privlači ga jednostavnost volumena i plošnost površine koju je otkrio i zavolio kod Arhipenka u mladim danima – ističe Ivančević.

   Sredina 50-ih vrhunac je njegove faze sažetog, oblog volumena. Tada su ga prepoznali i europski kritičari: odljev čuvenog »Bika«, koji u MSU-u stoji dično kao uvod u retrospektivu, naručuju muzeji u Antwerpenu i Marlu.

   – Međutim, sve ga više zaokuplja prostor kao ravnopravni likovni element, želi otvoriti jezgru skulpture, osuvremeniti način rada. Formu je razlistao, a više ne radi tehnikom modeliranja, već savija metalnu ploču, probija ju. Proces rada postaje brži što povećava udio eksperimenta. Uskoro će posve napustiti svaku aluziju na antropomorfno, a ciklusom »Svjetlonosni oblici« ostvaruje svoja najznačajnija apstraktna djela – kaže Ivančević.

   Vratolomna biografija

Pitamo je da izdvoji radove koji su joj najviše prirasli srcu, čime je Bakić fascinira, ushićuje, uzbuđuje.

   – Osobno su mi najdraži radovi koji su nastali u periodu od 1955. do 1968., a pripadaju ciklusima »Torzo«, »Glava«, »Bik«, »Razlistana forma« i »Svjetlonosni oblici«. Fascinira me njegova strast za stvaranjem, istraživanjem, eksperimentom i težnja za perfekcijom – odgovara.

   Bakićeve unuke uključene su aktivno i u dinamičan popratni program koji prati izložbu. Sredinom prosinca održale su i posebno vodstvo s temom »osobno o Vojinu Bakiću«, kojim su na prisan način približile posjetiteljima i filmski vratolomnu, ratom obilježenu kiparovu biografiju.

   Rođen 1915. godine u Bjelovaru, Bakić je već u osnovnoj školi zapažen kao umjetnik s potencijalom. U gimnaziji je pokazivao nesklonost autoritetima, od studija prava je odustao i potom upisao Akademiju likovnih umjetnosti, gdje su mu mentori bili Frano Kršinić i Robert Frangeš-Mihanović. Iako se nije politički opredjeljivao, prije rata sudjelovao je u nekoliko demonstracija lijevih stranaka i organizacija.

   Nakon što su mu likvidirali braću, Vojina su ustaše uhapsili 1941. godine ispred ulaza u stan u Zagrebu. Od pogibije ga je spasio mentor s Akademije Fran Kršinić koji je za njega pismeno jamčio, izloživši se tako i sam opasnosti. Bio je i vojni bjegunac: pozivu za domobranstvo nije se odazvao. Jedno se vrijeme skrivao pod lažnim identitetom; na lažiranim dokumentima pisalo je ime Ivan Stilinović. Kršinić mu je nakon izlaska iz zatvora prošao posao na Zagrebačkom velesajmu – ondje je krpao i popravljao modele raznih životinja, a kasnije je prešao na Agronomski fakultet, gdje je po narudžbi profesora izrađivao modele životinja kojima se služilo u nastavi.

   Iako je kasnije stekao ugled i stameno gradio karijeru, teško je podnio uništavanje svojih spomenika na početku rata 1991. godine, jer su izjednačavani s opresivnom ideologijom bivšeg sistema. Umro je 1992. godine.

   Aktivistički potencijal izložbe

Nekoliko tjedana prije zatvaranja ove izložbe, postavlja se pitanje što će biti od Bakićeva djela kad ona mine. Ima li ovaj »kulturni događaj godine« potencijal da riješi barem jedan od dva velika problema koja se tiču ostavštine ovog umjetnika – uništenje njegovih spomenika u javnim prostorima i nedostupnost radova iz Zbirke Bakić?

   Kustosica Nataša Ivančević vjeruje u »aktivistički potencijal« ove izložbe: ona bi mogla doprinijeti revidiranju odnosa prema Bakiću i drugim umjetnicima čiji su spomenici u posljednjih dvadesetak godina predmet vandalskog iživljavanja. Uostalom, bitan dio izložbe čini prikaz perioda devastacije spomenika: na izložbi se može vidjeti jedini dokumentarni film koji je zabilježio dio uništenih spomenika na području Hrvatske, autora Bogdana Žižića, pod naslovom »Damnatio memoriae«. Zvonko Maković je autor teksta u katalogu koji govori o Bakićevim spomenicima, njihovu nastanku i stradanjima. On je prvi javno progovorio i pisao o destrukciji Bakićevih spomenika, ali i spomenika drugih autora – Ede Murtića, Stevana Luketića, Vanje Radauša...

   – Na okruglom stolu »Spomenici NOB-a, nekada i sada«, koji ćemo održati 22. siječnja stručnjaci iz različitih područja će govoriti o stanju spomenika i perspektivama njihove obnove. Izložba je potaknula napise i rasprave koje će, vjerujem, pokrenuti već započete inicijative za spas Petrove gore, kaže Ivačević.

   Upravo je spomenik na Petrovoj gori (u kojemu je Bakić do vrhunca doveo svoju ideju monumentalne skulpture kao arhiteture oslobođene imperativa utilitarnosti) zbog bespoštedne devastiranosti postao predmetom aktivističkog i umjetničkog zanimanja – kustoski tim WHW priredio je javnu raspravu i posebnu izložbu o problemu »obračuna« sa socijalističkim spomenicima, u kontekstu suočavanja s prošlošću organizirani su i terenski edukativni obilasci – što je bio dobar uvod u ovu retrospektivu, koja posebnu pažnju posvećuje Bakićevim monumentalnim spomenicima.
  

Narod barbara

Odnos prema spomenicima iz socijalizma na ovoj retrospektivi rasvijetljuje i nekoliko drugih umjetnika čiji su radovi »pridodani« izložbi – primjerice, radovi Davida Maljkovića koji je zaokupljen pitanjima gubitka društvenog sjećanja, Marka Lulića koji se bavi Bakićevom modernističkom skulpturom, ili pak Igora Grubića koji se izravnije bavi kritikom odnosa našeg društva prema spomenicima NOB-a.

   Drugi umjetnici koji su bavili ovom temom, poput kipara Ivana Fijolića, manje su optimistični.

   – Mi smo narod koji bez grižnje savjesti uništava svoju ostavštinu. Oni koji uništavaju vlastite spomenike nisu drugo doli primitivni nepismeni barbari koji čine svijet u kojemu živimo. Kreteni miniraju skulpture – razumijem, ljudi su gnjevni. Ali, netko je trebao spriječiti da se to dogodi. Oni su krivi što je zatrta umjetnost koju naši potomci neće poznavati – kaže Fijolić, koji je u svome ciklusu skulptura »Neo NOB« na osebujan način »spasio« uništene antifašističke spomenike nastale u drugoj polovici četrdesetih godina: dinamitom raznesenom Titovom spomeniku u Kumrovcu nasadio je novu glavu – Jovanke Broz.

   Tito nije bio inspirativan samo Augustinčiću. I Vojin Bakić se u svim razdobljima stvaranja vraćao oblikovanju ili crtanju Maršalova lika. Prvi portreti datiraju iz 1948., a toj se temi ponovo vraćao u šezdesetima i pred kraj života, kada je radio dva nerealizirana spomenika Titu – za Zagreb i za Zadar. Onaj u Zagrebu izazvao je puno pažnje; na natječaj je pristiglo čak 80 prijedloga, a pobjedio je Bakić koji je tom prigodom izjavio: »Tema je složena i puna mogućnosti da se zaluta. Prikazati Tita kakvog pamtimo – njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik – nije lako«.
  

   Na pitanje zbog čega današnjem hrvatskom društvu treba Vojin Bakić, zašto nam je važno da uspostavimo otvorenu i izravnu komunikaciju s njegovim djelom, odgovor je dala i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja vjeruje da krnje interpretacije Bakićeva djela ciljaju na njegovo olako svođenje na ideologiju bivše države, s kojom se on nikako ne može poistovijetiti. Nakon uništenja veličanstvenog spomenika na Petrovoj gori, bavljenje Bakićem je lekcija iz poštivanja slobode i umjetnosti, neovisno o vremenu u kojem je umjetnost nastala.

   – Ova retrospektiva tek je početak proučavanja njegova umjetničkog opusa i osvještavanje svih konteksta u kojima je on nastao, ali svakako ne unutar ideoloških ciljeva, rekla je Zlatar Violić na otvorenju izložbe koja traje do 2. veljače.

   Ta bi se izjava mogla uzeti i kao obećanje da Bakićevo djelo neće nakon ove retrospektive pasti u zaborav i tiho propadanje. Još ima vremena da se ispuni umjetnikova želja – da njegovi radovi budu dostupni publici. Njegov zapušteni atelje u Rokovoj 10 u Zagrebu trebao bi, prema nekima, biti uređen u galeriju u kojoj će Zbirka Bakić biti dostojno i trajno predstavljena javnosti. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Spremno dočekajte novu turističku sezonu