U »Mimari« izlažu Omer Mujadžić, Fadil Vejzović, Munir Vejzović, Ismar Mujezinović, Mersad Berber, Safet Zec, Ismet Ico Voljevica, Hamo Čavrk, Fadil Hadžić, Hamo Ibrulj, Hajrudin Kujundžić, Dino Nuradin Trtovac, Alija M. Akšamija, Mehmed A. Akšamija, Ismet Mujezinović, Kemal Širbegović, Mehmed Zaimović, Đenana Voljevica Čićić, Zlatan Vehabović, Mejra Mujičić i Alem Korkut.

– Iako se naziv »Modra rijeka« ponajprije odnosi na okupljene autore bošnjačkih korijena, mogao bi se simbolički odnositi i na islamsku zajednicu u Hrvatskoj koja stotinu godina ravnopravno participira u svim oblicima javnoga života, pridonoseći bogatstvu naše gospodarske i kulturne scene – kazala je tom prigodom zamjenica gradonačelnika Vesna Kusin.

Posebno je naglasila da je ponosna što je Hrvatska nakon Austrije (1912) i Ugarske (1915), treća europska zemlja koja je priznala ravnopravnost islamske religije s drugima 1916. godine. Nakon Hrvatske to je učinila Belgija, ali tek 60-ih godina i Španjolska dvadesetak godina kasnije. I tu staje zapadnoeuropska priča, zaključila je Kusin, konstatirajući sa žaljenjem da Europa nije znala slijediti napredan primjer austrougarskih zemalja utemeljenih na različitostima i multikonfesionalnosti što je, uostalom, i temeljni princip, ali i nedosanjani san Europske unije.

Autor likovnog postava i predgovora kataloga izložbe akademik Tonko Maroević istaknuo je da »Zagreb kao kulturno središte ima neospornu otvorenost i snagu privlačenja u nacionalnim i u regionalnim okvirima«.

Duhovna baština zavičaja

– Posebno je na stvaralačkom području stekla autoritet Akademija likovnih umjetnosti, u koju su hrlili budući slikari i kipari s raznih strana, no naročito iz bližega susjedstva. Nakon što bi stekli stručnu formaciju, mnogi su od njih u istoj sredini zadobili i punu afirmaciju, pa su nastavili djelovati u Zagrebu, u kontekstu hrvatske likovne umjetnosti, no često pak čuvajući neka distinktivna svojstva svojih ishodišnih ambijenata ili pak nadahnuća zavičajnim doživljajima i prostorima – tumači Maroević slojevitost utjecaja u rukopisima slikara čija su djela izložena.

– Imao sam prilike pratiti rad većine umjetnika okupljenih na ovoj izložbi, s mnogima od njih sam se i družio i tumačio ih u prikazima, predgovorima, pa i individualnim monografijama. Premda im nije moguće naći morfološki zajednički nazivnik, jer pripadaju različitim naraštajima, različitim poetikama, različitim stilskim orijentacijama i operativnim praksama, nitko od njih nije voljan zanijekati stanovitu duhovnu poveznicu s baštinjenim svijetom islamskoga predznaka, makar to i ne manifestirali na izričit način – ističe je Maroević, napominjući da se ipak ne može govoriti »o nekom homogenom isječku iz širega konteksta, jer su zastupljeni slikari izraziti individualci, tako da i u odnosu prema duhovnoj baštini i poticajima iz zavičaja svaki od njih ima vlastitu mjeru i drugačije proporcije«.

Akcentuirajući važnost dijaloga različitosti na kojem treba ustrajati, akademik Maroević kaže da »hrvatska kultura treba i ovom zgodom s razumijevanjem i zahvalnošću primiti izvorne prinose umjetnika bošnjačkih korijena, koji proširuju njezin profil i obogaćuju joj kreativnu paletu«.