ROVINJ  I ove druge po redu, iznimno tople i sunčane kolovoške nedjelje, rovinjska je pitoreskna ulica Grisija u svoja njedra primila izlagače koji su došli na 57. po redu izložbu pod vedrim nebom.

Pomno odabrana komisija u sastavu Branka Benčić, Feđa Gavrilović i Mirjana Paula Ferenčić, prvu nagradu (4.500 kuna i pršut) dodijelila je Brunu Mascarelliju, doajenu rovinjskog slikarstva, ali i jednom od osnivača Likove kolonije i Grisije.

Prošlogodišnji laureat s Grisije Danilo Dučak ove je godine osvojio drugu nagradu (4.500 kuna i sir). Boris Bućan, zadovoljio se trećom nagradom, odnosno pravom na samostalnu izložbu. 

Gdje su nestali posjetitelji?

Kako od organizatora, djelatnika Zavičajnog muzeja Rovinja doznajemo, na ovogodišnju se jednodnevnu izložbu prijavilo 195 izlagača, od kojih je 70-ak studenata akademija likovnih umjetnosti i akademskih slikara. Turističkim rječnikom rečeno, u odnosu na lani evidentiran je manjak od 50 izlagača. 

   Uz ovaj manje važan minus, golim je okom zabilježen i manjak posjetitelja. Grisijom se naime, i to unatoč njenoj staroj slavi, prvi puta, barem što se niže potpisane novinarke tiče u dvadesetak godina izvjestiteljskog staža, moglo šetati bez sudaranja i dodirivanja s ostalim posjetiteljima. Još do jučer Grisija – kao mjesto susreta, danas je izgubila to značenje. 

   – Prije nego je nastupilo moderno doba specijalizacije nije bilo prave razlike između zanatlije i umjetnika. Umjetnik je u svom zanatu bio naprosto »il miglior fabbro«. Juraj Dalmatin bio je graditelj i klesar, Benvenuto Cellini zlatar – oni se nisu držali posebnim »umjetnicima«. Umjetnost je i danas zadržala nešto od te demokratičnosti: svatko tko može držati u ruci olovku ili dlijeto može biti i »umjetnik« – ako to jest – svojevremeno je o Grisiji napisao književnik Antun Šoljan. 

Obična svaštarnica

I pritom ne mislim na nemušti akvarel Perice, ili početne crtačke korake Marice. Njima svaka čast. Oni se zovu amateri. Pišem o plastičnom nakitu »made in China«, falš koraljima i biserima, turskoj odjeći i marama, razglednicama i drugim svaštarijama, koje su za nekog drugog datuma i na nekoj drugoj adresi možda i dobrodošla ljeta ponuda, ali nikako ove druge kolovoške nedjelje u nekad čuvenoj i glasovitoj ulici slikara – Grisiji. Od tog je slavnog vremena i procvata Grisije ostalo jako, jako malo… 

   Likovna izložba Grisia iz godine u godinu polako se ali sigurno pretvara u »običnu kolovošku nedjelju« u kojoj se slikari i umjetnici stapaju u krajobraz, što bi reć’ – u prosječnu ulicu u kojoj se prodaje sve i svašta. Čini se da je ovog puta publika reagirala zaobišavši je u velikom luku.