Maljković: Neizvjesnost i strah nešto je što umjetnici osjećaju svugdje

Ono što muči mlade ljude i umjetnike u Hrvatskoj, muči i umjetnike u drugim zemljama – David Maljković / Snimio Denis LOVROVIĆ

Limitiran prostor onemogućio je reprezentativni pregled moje umjetničke prakse. Nismo mogli napraviti selekciju najboljih projekata i radova, smjestiti ih u prostor i omogućiti publici da se kreće kroz postav i razgledava radove. Dogodio se drugačiji pristup, ali se desila i jedna druga kvaliteta – izložba ne pokazuje samo ono što umjetnik radi nego i kako on to radi. Nevidljivi dijelovi prakse, čak i procesi sazrijevanja, postali su vidljivi

Studio Davida Maljkovića nalazi se na drugom katu prelijepe zgrade na Ribnjaku, koju je projektirao Drago Ibler i koja djeluje kao brana između bučne, prometne ulice niz koju u pravilnim intervalima tutnje tramvaji, i šumovitog zelenog brijega na drugoj strani, onoj okrenutoj prema Šalati. Lijepo mjesto. Umjetnik sam plaća najam, budući da mu Grad Zagreb nije omogućio korištenje ateljea kad je to prije nekoliko godina tražio. (Neobično je da su umjetnici s mnogo siromašnijom karijerom prošli bolje u dodjeli gradskih ateljea).

Studio je dovitljivim arhitektonskim intervencijama preobražen u galerijski prostor koji čini jedan od četiri dijela prve domaće retrospektive Davida Maljkovića.

U svome se radu Maljković koristi različitim medijima, od videa do instalacija, a jedan od njegovih najpoznatijih radova – trodijelni »Scenes for a New Heritage«, sniman na lokaciji Bakićeva spomenika na Petrovoj gori – posudio je naziv velikoj izložbi kojom njujorški Muzej suvremene umjetnosti, MoMA, predstavlja akvizicije prikupljane unazad četrdesetak godina.

Inozemna publika dobro je upoznata s radom ovog riječkog umjetnika sa zagrebačkom adresom i međunarodnim ugledom. Baš je zato neobično da se njegovo cjelovito predstavljanje događa s tolikom odgodom. Odgoda bi bila i veća da kustoski kolektiv WHW/Što, kako i za koga nije odlučio, unatoč nepovoljnim izlagačkim uvjetima i nedostatku ozbiljnije institucionalne podrške, predstaviti njegov opus na čak četiri lokacije: u Galeriji Nova, galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, njegovom studiju na Ribnjaku te u kinu Tuškanac.

Maljković je sam osmislio postav ove male, ali ambiciozne izložbe, začete na ideji nehijerarhijskog pristupa njegovom cjelokupnom opusu. Bez naknadne valorizacije i hijerarhizacije, promatraču se nude instalacije, slike, skice, bilješke, publikacije, videoradovi iz svih faza njegova djelovanja. U studiju, kao i u Galeriji Nova, osnovu postava čine izdignuti i »lebdeći« kubusi, na kojima su izloženi radovi.

– Funkcionalne predmete koji mi služe u radu, na primjer stolove ili police sa slikarskim priborom, »obukao« sam u bijele kubuse. Htio sam izbjeći romantiziranu situaciju ulaženja u radni prostor umjetnika, a s druge strane i situaciju hladnog galerijskog prezentiranja radova. Htio sam postići intimniju atmosferu, govori Maljković.

Ukidanje hijerarhije

Neobično je da se u ovako malim prostorima predstavlja jedan ovako značajan opus. Kako je došlo do toga da je Vaša retrospektiva izvedena višedijelno?

– Skoro deset godina nisam izlagao u Hrvatskoj. Zadnji put kad se dogodilo, radilo se o manjem projektu prezentiranom u Galeriji Nova. Kad su mi predstavile ideju o retrospektivi, kustosice iz WHW-a imale su na umu veći prostor, neku halu u centru grada, no svi prostori koji su potencijalno dolazili u obzir bili su u dosta lošem stanju i zahtijevali su određenu investiciju, za koju nije postojao budžet. Kad smo sjeli, rekli smo »Okej, ajmo vidjeti čime raspolažemo«. One su rekle »Mi imamo Galeriju Nova«, a ja sam rekao da imam studio. Išli smo vidjeti što se u tom formatu može napraviti. On je, naravno, neadekvatan, ali idemo se upustiti u to.

Ovdje se radi više o nekom retrospektivnom ponašanju ili o personifikaciji retrospektive. To je više postao promišljeni format negoli format koji je mogao biti u punom smislu izveden. Ideja o HDD-u se pojavila kasnije, jer su kustosice iz WHW-a htjele pokazati i moje publikacije i umjetničke knjige, gdje sam isto bio dosta aktivan. Galerija HDD-a je idealan prostor za to, tamo je publika koja zaista prati dizajn, produkt dizajn… S druge strane, u tom okruženju dizajneri koji su sudjelovali u tim projektima dobili su veliku pažnju, što mi je jako važno. Dizajneri su dragocjeni u procesu prevođenja svoje umjetničke prakse u formu knjige – to je zapravo zahtjevno prevođenje iz jednog vizualnog jezika u drugi.

Postav koji ste osmislili za Galeriju Nova počiva na ideji ukidanja hijerarhije. Zašto Vam je to bilo bitno?

– Sama limitacija prostora onemogućavala je reprezentativni pregled moje umjetničke prakse. Nismo mogli napraviti selekciju najboljih projekata i radova, smjestiti ih u prostor i omogućiti publici da se kreće kroz postav i razgledava radove. Tu se morao dogoditi jedan drugačiji pristup, a mislim da se onda tu desila i jedna druga kvaliteta – da se na intimnijoj, strukturalnoj razini pokazala umjetnička praksa. Izložba ne pokazuje samo ono što umjetnik radi nego i kako on to radi. Nevidljivi dijelovi prakse, čak i procesi sazrijevanja, postali su vidljivi.

Osim novijih radova, tu su i neki koji funkcioniraju kao dokument mog umjetničkog sazrijevanja, i u njihovom supostavljanju stvorile su se neke nove vrijednosti. U nekoj drugoj situaciji sigurno ne bih pokazao radove s druge godine Akademije koji su ovdje izloženi, portrete i aktove od kojih sam se potpuno odmaknuo i krenuo u jednom sasvim drugom smjeru.

Proces razgolićavanja

Je li to nešto što zahtijeva hrabrost? Je li razotkrivanje radova koje ste »prerasli« čin ogoljavanja, potpune iskrenosti prema promatraču?

– To svakako podrazumijeva određeni osjećaj nelagode. Retrospektiva, u ovom formatu, nešto je u čemu ne možete kalkulirati, manipulirati. Kad je format  tako postavljen, ulazite u proces razgolićavanja, koji se vjerojatno ne bi dogodio u nekom većem volumenu ili nekom reprezentativnijem formatu.

Kad iz današnje perspektive pogledate radove koje ste radili prije deset ili dvadeset godina, prepoznajete li nešto što, gundulićevski rečeno, pripada »porodu od tmine«?

– Neki radovi, s odmakom, imaju određenu nezrelost. Ali drugi raniji radovi imaju visoku razinu osviještenosti. U te ubrajam i rad koji sam ostvario u Rijeci 1995. godine kad sam dislocirao cijeli razred iz obližnje osnovne škole u pothodnik na Sušaku. Bila je to intervencija u javni prostor, nešto što me do danas nije prestalo zanimati. Taj je rad imao jednu dosta visoku zrelost. Kasnije, kad sam prekinuo studij na Filozofskom fakultetu u Rijeci i upisao slikarstvo na Likovnoj akademiji  Zagrebu, desio se određeni korak unazad. Na akademiji učite metier, u slikarskom ste programu, bavite se crtežom studija, i vaša se praksa počinje mijenjati; tu se događa regres – ulazite u akademizam. Tek kasnije se vraćate u prostor umjetničke slobode u kojem ste ranije već počeli nešto stvarati. Zanimljivo mi je s ove distance vidjeti te skokove u zrelosti; ona je u nekim slučajevima bila veća kad još nisam studirao na Akademiji. Iz tog razdoblja na Akademiji uzet je čitav niz skica, slika i zabilježbi koje se stavljaju u suodnos s aktualnom produkcijom.

U kritici Akademije niste usamljeni; mnogi umjetnici frustrirani su krutošću te institucije, za koju kažu da kastrira umjetničku slobodu. Kakva su iskustva izvana?

– Zagrebačka Akademija, barem kad sam ja tamo studirao, bila je jedna tradicionalno postavljena institucija. To samo po sebi nije nužno loše. Meni su bile korisne prva i druga godina dok je program bio definiran i jasan, dok je bilo jasno što se točno od vas traži da ispunite u programu studiranja. Problemi su nastajali na trećoj i četvrtoj godini, kad se podrazumijevalo da počinjete postavljati, pozicionirati vaš osobni rukopis. Taj je programski dio u moje vrijeme bio dosta dezorijentiran, nije se individualno pristupalo autoru. Nije bila ideja da se aktivno radi na njihovom senzibilitetu ili, romantično rečeno, likovnom biću, nego ste bili prepušteni klasi, prepušteni da se bavite sami sobom. Vani ima različitih akademija, na najprogresivnijima od njih zaista se puno više radi na artikulaciji osobnog senzibiliteta umjetnika. U mladim, formativnim godinama, to je jako bitno. Kod nas do toga morate doći sami, i to sa zakašnjenjem, kad se već oslobodite Akademije.

Veliki vizualni bazen

Uz Mladena Stilinovića i Sanju Iveković, najprisutniji ste hrvatski umjetnik na svjetskoj sceni. Vani ste izlagali skoro 300 puta, i to u prestižnim galerijama i muzejima, poput njujorške MoMA-e, londonskog Tatea, pariškog Palais de Tokyo ili madridske Reina Sofia. Kako je započela Vaša inozemna karijera?

– Kad sam došao na poslijediplomski studij na Rijksakademie u Amsterdamu, naravno da uvijek mislite da ste u lošijoj poziciji od kolega sa zapada zato što mislite da ste možda imali lošiju edukaciju, ili zato što ne dolazite iz nekog artikuliranog umjetničkog okruženja, iz okruženja u kojemu je razvijeno tržište. Imate osjećaj da su ti ljudi u startnoj prednosti. Sa mnom su na Rijksakademie bili ljudi koji su već završili druge prestižne programe, Whitney program, St. Martins, Goldsmith ili MIT. Bili su vrlo artikulirani, znali su vrlo artikulirano objasniti svoju umjetničku praksu.

Koliko je to važno?

– To je važno, ali ipak nije presudno. Ono što muči mlade ljude i umjetnike u Hrvatskoj, muči i umjetnike u drugim zemljama. Ta neizvjesnost i strah od toga hoće li tvoj rad biti prepoznat, to je nešto što umjetnici svugdje osjećaju danas. Živimo u jednom velikom vizualnom bazenu i dosta smo zasićeni informacijama i dinamikom. Strah koji mladi čovjek nosi, tu strepnju što će biti s njim kad završi akademiju, to je svugdje tako. Ono što je drugačije jest to što vani postoje određeni mehanizmi, likovno okruženje u kojem su te situacije malo ambicioznije postavljene. Imajući nekakve krize na prvoj godini, shvatio sam da njihova bolja pripremljenost nije nužno garancija da će u perspektivi ostvariti jače rezultate. Na kraju sam se opet morao vratiti svome osobnom senzibilitetu i artikulaciji svog rada, a to je bilo ključno. Morate se vratiti sebi, a prečica nema.

Je li vam se nekad dogodilo da su strani galeristi i inozemna publika reagirali na radove koji vama nisu bili u fokusu? Što Zapad traži od umjetnika iz Srednje i Istočne Europe? Jeste li mogli pretpostaviti da će vaš rad o Petrovoj gori, koji kritički propituje osobni i kolektivni odnos prema javnospomeničkom naslijeđu iz komunizma, zainteresirati institucije na Zapadu u tolikoj mjeri?

– U vrijeme kad je nastao rad »Scenes for New Heritage«, takvih radova, s takvim diskursom, nije bilo. On nije odmah privukao pažnju; to se dogodilo naknadno. Kustos koji je primijetio taj rad bio je Charles Esche, koji ga je odabrao za Istanbulsko bijenale 2005. godine, i tek je tada taj rad dobio ozbiljniju vidljivost. Primijetio sam da je čitanje tog rada bitno drugačije nego što bi bilo da ga je realizirao umjetnik sa Zapada, budući da je njihova povijest umjetnosti definirana, valorizirana i smještena. Kako naša povijest umjetnosti nije u nekom širom kontekstu valorizirana ili smještena, teme poput spomeničkog naslijeđa samim time poprimaju određenu specifičnost i blagu egzotičnost.

Frustrirani slikar

U Vašim je djelima izražena samopromišljajuća dimenzija, mnogi od njih imaju i meta-razinu. U Galeriji HDD su, na primjer, izloženi i dnevnički zapisi o umjetničkoj praksi i problemima koji su vas zaokupljali dok ste realizirali pojedine projekte.

– Uz nekoliko projekata vodio sam dnevničke zapise. Nije im bila svrha da bolje objasne moju umjetničku praksu, nego su bili sastavni dio ili ekstenzije koje su služile tome da ja sam sebi objasnim to što radim i kako se osjećam u vezi s tim. Ja nisam nekakav vješt pisac, ne bavim se pisanjem, ali to mi je pomoglo da artikuliram neke druge odnose, da razmišljam o iskustvu koje mi se desilo.

Platna koja ste izložili u Galeriji Nova poredana su kao neki odbačeni predmeti, jedno iza drugog i odloženi uza zid.

– Ti su radovi prvo bili izloženi na zidovima, jedni do drugih. Ali u Galeriji Nova nema dovoljno prostora da se tako prezentiraju. Radi se o ciklusu »Nezavisna forma« koji sam radio između 1997. i 1999. godine. Kad sam kreirao virus, tako sam ga zvao, a radilo se o bijelom kvadratu koji je »napao« moje radove. Aplicirao sam uljem tu šablonu bijelog kvadrata. Bila je to ideja virusa koji polako izjeda moju dotad ostvarenu praksu, bila je to određena negacija mog ukupnog rada, ne u nekom destruktivnom smislu, nego kao kritika koju okrećem prema svom radu. Ta zaraza virusom imala je i pomalo performativni čin, koji je počeo u mom studiju koji je u to vrijeme zapravo bio jedna soba, a nastavio se na Velesajmu, na Salonu mladih koji je te godine – 2000. – kurirao Slaven Tolj. Skoro na razini skulpture to smo pokazali na ovoj retrospektivi – ta naslaganost stvorila je dojam odbačenosti, ali za mene je to zapravo jedno skulpturalno pokazivanje tog iskustva koje sam tada proživio.

Jedan vaš projekt, dokumentiran publikacijom koja je izložena u Galeriji HDD, zove se »Frustrirani slikar ili ponešto o slikarstvu«. Što vas, kao umjetnika, frustrira?

– Taj rad nastao je na prvoj godini Rijksakademie, kad sam imao tranziciju iz jednog medija u drugi. I dalje sam ostao u prostoru slike, ali sam se počeo baviti fiktivnim narativima. Nisam bio sposoban fiktivne sadržaje ukomponirati u prostor slike. Budući da sam uvijek smatrao da je slika u svojoj biti iluzija, unijeti fiktivni sadržaj u tu iluziju slike činilo mi se kao dvostruka negacija.

Ne kažem da neki drugi umjetnik to ne bi mogao riješiti, ali ja sam se borio s tim. Bio sam u krizi neko vrijeme, pola godine je to trajalo i ništa nisam napravio, a to me frustriralo. Na akademiji sam mogao iznajmiti jedan prostor, project room, i napraviti prezentaciju za kolege. Dva tjedna sam proveo tamo, u dahu sam napravio sivi monokrom na kojem sam izrazio frustraciju nemogućnosti izražavanja ideje u određenom mediju. Ta je frustracija postala performativna. Projekt sam nazvao »Frustrirani slikar«, a bio je dio jednog većeg projekta, »Mjesto s ograničenim predumišljajem«; meni jako dragocjen osoban i intiman zapis koji ovdje prvi put pokazujem. Na to da sam imao i vrijeme i prostor da si priuštim luksuz krize, danas gledam kao na dragocjenu povlaštenost.

U utorak 10. studenoga u 21 sat u kinu Tuškanac u Zagrebu na programu je projekcija filmova Davida Maljkovića, uz besplatan ulaz. Filmove će najaviti sam autor koji će nakon projekcije odgovarati na pitanja publike – najavio je organizator, Hrvatski filmski savez. Filmovi će biti projicirani  u tematsko-stilski srodnim cjelinama.Prvu cjelinu otvorit će eksperimentalni rad »Recalling Frames« u kojem autor spaja flicker efekt slike s dramatičnim zvučnim isječcima iz filma »Proces« Orsona Wellesa s namjerom stvaranja dojma »živog« filma koji »diše«. U radu »Retired Form« Maljković snima grupu umirovljenika koji zaslijepljeni svjetlom promatraju »umirovljeni« spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata Vojina Bakića u zagrebačkom parku Dotrščina. »Retired Form« bio je na neki način skica za »Out of Projection«, »najfilmskiji« od svih Maljkovićevih radova. Radi se o gotovo nadrealističkom vizualno impresivnom crno-bijelom djelu koje prikazuje grupu starijih ljudi na golemom autodromu. Film je snimljen u istraživačkom centru automobilskog giganta Peugeot u Sochauxu u kojeg Maljković dovodi umirovljene radnike obližnje Peugeotove tvornice kojima je tamo bio zabranjen pristup za vrijeme radnog vijeka. Druga cjelina počet će s igranim radom »These Days«, snimanom na prostoru Zagrebačkog velesajma, nekad jednom od simbola ekonomskog razvoja bivše države. U njemu Maljković na duhovit, a istovremeno i potresan način, portretira generaciju umornu od beskonačnog čekanja na bolju budućnost, u vrijeme snimanja filma (2005) personificiranu kroz priželjkivani ulazak u EU. Film korespondira i sa sadašnjicom, budući da se situacija s ove strane vremenske skale čini jednako besperspektivnom.»Images With Their Own Shadows« svojevrstan je eksperimentalni dokumentarac o jednoj od najznačajnijih modernističkih skupina u povijesti hrvatske umjetnosti – grupi EXAT 51, a »Afterform« je jedini animirani film u Maljkovićevom opusu, inspiriran stripom iz jugoslavenskog magazina za arhitekturu iz 60-ih, koji se satirično odnosio prema modernoj arhitekturi i urbanom planiranju. Treća cjelina u potpunosti je posvećena seriji video radova »Scenes for New Heritage« nastalih između 2004. i 2006., u kojima se Maljković bavi propitivanjem nasljeđa socijalističkog modernizma. U njima snima spomenik na Petrovoj gori, jedno od rijetkih djela Vojina Bakića posvećenih antifašističkoj borbi koje je preživjelo devedesete, no koje je uslijed devastacije danas u potpunosti ruinirano. Maljković postavlja pitanje što se događa s formom kad nestaje ideologija koja ju je izgradila, i daje tri fikcijska odgovora u vidu posjetitelja koji dolaze na Petrovu goru 25. svibnja 2045., 29. studenoga 2063. i  2071. godine.

Bitna je igra

Slika »Portret oca« zauzima važno mjesto u postavu. Taj je rad, zapravo, ishodište retrospektive.

– Kad sam osmišljavao postav, bavio sam se idejom međusobnog poravnavanja radova i stvaranja jednoznačne, homogene cjeline koja je zbroj iskustava… Kad sam to napravio, to je izgledalo vrlo artikulirano, vrlo balansirano. Pao mi je na pamet taj portret oca, on je unio jedan nemir i donio pomak. Bez njega, postav bio ostao na razini komponiranja tih elemenata, možda i previše čist i artikuliran. To je vrlo netipična slika, ta predimenzionirana glava koju sam naslikao na Akademiji… Unijela je čak možda i jednu duhovitu komponentu u postav u Galeriji Nova.

Iako humor u vašim radovima nikad nije nametljiv, on se osjeća »iznutra«. Koliko Vam je humor bitan?

– Koliko sam god ozbiljan i elaboriran u promišljanju svoje umjetničke prakse, igra mi je uvijek bila bitna u procesu stvaranja. Ta se zaigranost u rješavanju likovnih problema zadržala do danas i ona svakako predstavlja jednu važnu dimenziju mojih radova.

Laska li vam to što je naziv Vašeg rada preuzet za skupnu izložbu koja se proljetos održala u MoMA-i? I kako je do toga došlo?

– Iz MoMA-e su me zvali kad su počeli raditi na izložbi kojom je taj muzej iz New Yorka htio pokazati slojevitost kolekcije koju su skupljali tijekom nekoliko desetljeća. Napravili su odabir autora, bili su zastupljeni i američki autori i neki inozemni. Borili su se s naslovom, a taj moj »Scene za novo naslijeđe« dobro im se uklapao. Naravno da vam godi jedna takva situacija… Zanimljivo je da je rad koji sam radio prije više od deset godina, dobio ponovo neku aktualnost, u trenutku kad ja više nisam… Neću reći da sam ga nadrastao, ali mi više nije bio u fokusu zanimanja.

Što vam je sad u fokusu? Što Vas zaokuplja?

– Na ovakvim izložbama uvijek mi se dogodi određena podvojenost… S jedne strane, stojite pred svojim radovima i čini vam se da imate kontrolu nad njima. S druge strane, tu je i izvjesna anksioznost. Kad se na toj razini razgolitite, osjetite i velik osjećaj rasterećenja. Bit će zanimljivo vidjeti kako će ova izložba biti postavljena u Modernoj galeriji u Ljubljani, kako pokazati sve ovo u drugom, institucionalnom formatu… Čekaju me još izložbe u Modern Art Gallery u Oxfordu i u jednoj privatnoj galeriji u Izraelu, u Tel Avivu, to je isto dosta zahtjevno, prvi put radim s njima. U siječnju imam samostalnu izložbu u Montrealu.