Makedonski plesač i koreograf IgorKirov novi je ravnatelj Baleta splitskog HNK-a, nakon što je s te čelne pozicije početkom kolovoza otišao kontroverzni Dinko Bogdanić. Kirova, mladog ambicioznog makedonskog koreografa s međunarodnim iskustvom i karijerom, u Split je doveo upravo Bogdanić, a ovih dana ga je, na prijedlog intendanta splitskog HNK-a Gorana Golovka, za ravnatelja potvrdilo Kazališno vijeće.

S Kirovom razgovaramo u povodu njegova novog baleta »Na putu«, jedine baletne premijere na ovogodišnjem Splitskom ljetu. Dinamična je to predstava nadahnuta »Goldbergovim varijacijama« Johanna Sebastiana Bacha, a govori o putovanju kao metafori za život popločan snovima, otrežnjenjima, frustracijama, nadama. »Na putu« je otvoren i za šira čitanja; mogao bi uključiti i mučnu situaciju s novim migracijama u Europi.

Kirov je u Split došao s puno volje i znanja. Karijeru je nakon završene srednje baletne škole u Skoplju počeo graditi u Rotterdamu gdje je u samo dvije godine svladao četverogodišnju Akademiju za moderni ples. U Nizozemskoj je plesao pet godina, a u svojih 18 plesačkih sezona nastupao je na pozornicama u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Njegov je talent potvrđen brojnim nagradama diljem svijeta. To iskustvo sada donosi u splitski ansambl s kojim je već surađivao ranijih godina.

Meditacija o kretanju

Što je ishodište Vašeg rada na baletu »Na putu«, od koje ste ideje krenuli?

– Kao što sam prošle godine baletom »Pet do dvanaest« razvijao ideju o kompleksnom odnosu modernog čovjeka prema vremenu, koja se radom s plesačima granala u neočekivane nove teme, tako sam i ovaj put krenuo od samo jedne misli – ljudskog života kao putovanja. Tako, zapravo, počinju svi moji komadi – uvijek krećem od jedne ideje, jedne vizije, koju puštam da raste i da je publika preuzme, ugradi u nju svoj senzibilitet, svoje tumačenje…

Ovaj je balet meditacija o kretanju iz bijeloga u crno; to je naznačeno i kostimografijom koju potpisuje moj česti suradnik Aleksandar Noshpal, modni dizajner i dekan na Fakultetu dizajna i multimedije u Skoplju. Na početku su kostimi bijeli, čisti, aludiraju na nevinost početka života. Putem boje postaju teže, zagasitije i dolazimo do crne, kao u stereotipnim viđenjima smrti kao ulaska u mrak… U svemu tome, najvažniji je pokret. Neovisno o padovima i o usponima, putovanje ide dalje, kretanje ne prestaje.

Važan motiv koji je i san.

– Život i san su uvijek isprepleteni, neki ljudi čitav život provedu sanjajući, maštajući o onome što bi htjeli imati, što bi htjeli postati, ali taj san ne uspijevaju ostvariti zbog stvarnih prepreka ovog svijeta ili pak nekih svojih blokada. San nosi i ljepotu i frustraciju, kao i nesanica, stanje koje svi poznajemo i drugačije proživljavamo. Netko za vrijeme nesanice preispituje svoj dosadašnji životni put i uspomene, a drugi razmišlja o budućnosti ili nastoji pronaći rješenje za problem koji ga muči. To je još jedan istaknuti motiv u predstavi.

Najavljujući balet isticali ste da ste uživali raditi s ansamblom splitskog HNK-a, i kako ste se »našli«. Koliko Vam u radu s plesačima pomaže to što ste i sami ostvarili zapaženu karijeru kao baletan?

– Golema je to prednost i obilato je koristim. U dvadeset godina plesačke karijere radio sam s više od pedeset koreografa, mnogi od njih bili su izuzetni autori, izuzetne osobnosti, a svaki je u projekt unio nešto novo – pristup, znanje, iskustvo… Dragocjena je to stvar, učiti što sve može tvoje tijelo, gdje su mu granice i kako ih prevladati. Svaka me predstava razvijala na puno razina, a najvažnije što sam naučio je to da u kreiranju predstave moraš poštovati ravnotežu između uzimanja i davanja. Ako to primijeniš na odnos sa svakim plesačem, onda je rad na predstavi jedan divan izazov u kojem svi rastemo.

O Bogdaniću ništa loše

Bivši ravnatelj Baleta Dinko Bogdanić nije previše pazio na odnos primanja i davanja, barem ako je suditi prema izjavama nekih članova ansambla. Osjeća li se narušenost međuljudskih odnosa nakon njegova odlaska?

– Nipošto. U ansamblu vlada pozitivna energija, nova volja, to je jedan živi organizam s kojim je užitak raditi, koji se još može i želi razvijati. Vidim u njima puno potencijala i pokušao sam ih aktivirati ovim baletom. Imamo već neku zajedničku povijest: ovo nam je treći balet. Zavolio sam ih i iskreno ih cijenim.

O Dinku Bogdaniću ne želim govoriti, ne bi bilo pošteno, budući da nisam bio tu kad se događalo sve to o čemu govorite. Mogu samo reći da svi učimo na greškama i da ću ja gledati samo naprijed. O odnosima nemam ništa loše za reći. Jednostavan sam čovjek, ne volim konflikte, tu sam da radim, to je jedino što me zanima. Počet ćemo iznova, otvarat ćemo se Zapadu. Uvjeren sam u kvalitetu ansambla, on je uvijek bio dobar, a bit će još bolji.

Na što konkretno mislite kad kažete da će se ansambl otvarati prema Zapadu? Kakva je Vaša koncepcija vođenja Baleta splitskog HNK-a?

– U zapadnoj Europi živio sam dvadeset godina i projektima »Side to side« i »Pet do dvanaest« koji je premijeru imao prošle godine na Splitskom ljetu, donio sam ansamblu malo mlađu, svježiju perspektivu koja treba jednoj nacionalnoj kazališnoj kući otvorenoj prema zapadnoj Europi. Moja vizija uključuje koreografski i pedagoški rad s plesačima, razmjenu plesača i gostovanja, da Zapad vidi da postoji na ovom prostoru još kvalitetnih ansambla, ne samo Zagreb… Nešto od ovoga već se počelo ostvarivati; recimo, »Pet do dvanaest« imao je čitav niz gostovanja u proteklih godinu dana, izvedbe su bile u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Gostovanja će biti i više. Zadržat ćemo, naravno, klasični balet kao osnovu, ali razvijat ćemo i suvremeni balet.

Postoji li već definiran plan za novu sezonu?

– Postoji. U planu je jedan novi bijeli balet, tročinka koju ću režirati i koja će biti izvedena krajem sezone. Na programu je i dalje »Vragolasta djevojka«, bit će i »Na putu«, a dogovoreno je i nekoliko gostovanja, prvo od njih u Šibeniku.