Kada bi život imao soundtrack, bio bi kudikamo zanimljiviji. U napetim trenucima bio bi napetiji, u sretnima egzaltiraniji, a i u tužnima bi, eto, bio tužniji. Kada se tome doda i nevjerojatna sposobnost muzike da evocira emociju, uz taj izmaštani životni soundtrack bilo bi se puno lakše prisjećati prošlosti. I to ne samo događaja, nego i osjećaja koji su ih pratili.

   No ako već život nema soundtrack, sva je sreća pa ga imaju filmovi, a oni su pak sretni što im se posvetio jedan od najvećih, ako ne i najveći kompozitor filmske muzike – maestro Ennio Morricone.

   »Music by Ennio Morricone« u svijetu je nešto slično kao »Odabrao Đelo Hadžiselimović« kod nas. Obojica su najviša oznaka kvalitete, odgojili su generacije ljubitelja pokretnih slika, traju iznimno dugo, a najgore što bi im se moglo desiti je udar ogromnog meteora u Zemlju, koji bi zbrisao ljudsku rasu i izbrisao njihovo postojanje.

Jer to je valjda jedini način da ih se zaboravi. No dok je Hadžiselimovićev značaj prije svega omeđen malim kutkom svijeta zvanim Hrvatska, a onda i sve većom informiranošću šireg gledateljstva o novim filmovima, emisijama i serijama, Morricone u svojoj nevjerojatno dugoj karijeri jednostavno odbija izblijedjeti.

   Pa ako Hrvatska u svojoj dosadašnjoj koncertnoj ponudi i jest mjesto koje dominantno pohode nekadašnje zvijezde u potrazi za novim oduševljenim tržištima koja trebaju platiti dospjele kredite i raskošan stil života, u slučaju Morriconea najavljeni koncert u zagrebačkoj Areni 11. travnja treba shvatiti drugačije.

Prvo, Morricone je u izvrsnoj formi, što pokazuje i sapa koju još uvijek ima da bi komponirao muziku za dugometražne fimove, ali i činjenica da uredno odrađuje rasprodane koncerte svoje svjetske turneje.

Špageti-vesterni

Presjek karijere o kojem je riječ mora da nije bilo lako načiniti. Petstotinjak filmova i televizijskih produkcija za koje je Morricone radio muziku, uz angažman koji se tiče i klasične glazbe, teško je i pobrojati, a kamoli dramaturški posložiti u koncert. Jer ne radi se tu samo o gomili filmova i drugih produkcija za koje je napravio muziku, nego i o moru onih u kojima je posijao svoje kompozicije, a koje su ih učinile nezaboravnima, kao i o skladbama koje nisu bile napravljene za film.

   No film, odnosno muzika za film, centralno je mjesto Morriconeova muziciranja. Počevši od 60-ih godina prošlog stoljeća, kad Morricone kreće u suradnju s redateljem Sergiom Leoneom i drugim redateljima špageti-vesterna, suradnju koja će promijeniti filmsku povijest, ovaj rođeni Rimljanin nije prestajao biti nezaobilazna stavka evolucije filma. Njegov potpis pritom toliko je prepoznatljiv da otkrivanje nevjerojatnih informacija o stvaranju muzike za toliko važnih filmova kao da nije iznenađenje; kao da je istraživač cijelo vrijeme znao da je muziku za taj i taj film mogao napisati samo Morricone.

No revolucija je krenula s Leoneovim »Za šaku dolara« iz 1964. godine. Iako je dotad već komponirao mnoge pjesme za razne pjevače, aranžirao muziku, ali i stvarao muziku za filmove, i to uglavnom komedije, poznanstvo s Leoneom dovelo je do preokreta u stvaranju glazbe za vestern.

Onako kako je zbog slabih produkcijskih uvjeta špageti-vestern iz minimuma izvukao maksimum u ponudi pokretnih slika, pričanja priče, tako je i u muzici Morricone umjesto skupih i velikih orkestara koji su svirali za holivudske spektakle koristio bičeve, fućkanje, čegrtaljke i, dakako, omiljenu trubu, instrument kojim je počeo svoj muzički put.

»Za šaku dolara« bio je tako prvi jeftini špageti-vestern koji će postići veliki uspjeh na kinoblagajnama, što će redefinirati vestern i ustoličiti podžanr sa svim njegovim specifičnostima, od ikoničnog usamljenog borca za pravdu/osvetnika do muzike koja inovativnim, jeftinim rješenjima postiže sasvim nove efekte.

Hollywood

Suradnja s Leoneom za Morriconea je značila povećanu vidljivost u filmskom svijetu, pa su ubrzo počele stizati ponude sa svih strana. Osim Pasolinija, Bertoluccija i drugih Talijana, Morricone surađuje i s Francuzom Georgesom Lautnerom u njegovu hitu »Profesionalac« iz 1981. godine. Skladba »Chi Mai« ostat će zapamćena kao jedan od najdomljivijih glazbenih brojeva u nekom filmskom djelu, muzika koja tragiku pogibije karaktera kojeg igra Jean-Paul Belmondo diže u teško dosegnute visine. Generacije muškaraca na toj su sceni neuspješno pokušavale prikrivati suze pred svojim partnericama, u to doba ranih 80-ih kad muškarci još nisu plakali.

   Hollywood je Morriconeu bio pred vratima. Iako je skladao skromne minute muzike za holivudske filmove još u 60-ima, u 70-ima počinju prve ozbiljnije suradnje. Radit će s Donom Siegelom na vesternu »Dvije mazge za sestru Saru«, s Friedkinom na drugom dijelu »Egzorcista«, s Malickom na »Danima raja«, a od 80-ih nadalje nastavit će surađivati s brojnim top-redateljima. Među njima najviše s Brianom de Palmom, Barryjem Levinsonom, Oliverom Stoneom, Rolandom Jofféom i Giuseppeom Tornatoreom.

   Lista kolaboracija Ennia Morriconea ide u nedogled, no sve te suradnje i nezaboravna muzika koju je skladao donijela mu jest brojne nagrade, ali ne i Oscara. Nominacije da, no ne i kipiće. Akademija se onda, kao što je to bilo mnogo puta u povijesti, odjednom probudila pa shvatila da jedan od najvećih nikad nije dobio njihovu nagradu te mu 2007. godine dodijelila Oscara za životno djelo, prilično blijedu ispriku za njihovo nedjelo. No zato je dobio četiri Grammyja, pet Bafta, deset Davida i gomilu drugih zasluženih nagrada.

   Sve to zalog je vrhunskog koncertnog užitka s vitalnim Enniom Morriconeom, kompozitorom koji je više nego itko drugi zadužio filmsku industriju nezaboravnim skladbama i muzikom. I zato za kraj neće moći bez osobne note, ispričat ćete me.

   Dok sam pisao ovaj tekst, u slušalicama mi je, naravno, bio Ennio Morricone u svojim nebrojenim muzičkim inkarnacijama. Zato bih se vratio na početak i malo revidirao prvu rečenicu: kada bi život imao soundtrack, volio bih da mi ga komponira Ennio Morricone.