Bok i hvala, Ćućo: Rijeku je nosio u srcu, a volio u slikama

Pred njegov objektiv stale su mnoge domaće i strane političke veličine onog doba, zvijezde iz svijeta sporta i zabave, ali uvijek uz sve slavne osobe njemu je najslavnija i najglavnija bila Rijeka. Puna četiri desetljeća nije bilo važnijeg zbivanja na kojem njegov fotoaparat nije »škljocnuo«

Uz 2. listopada 2015. godine Rijeka će crnim slovima upisati – otišao je moj dugogodišnji vjerni prijatelj. Otišao je moj najdraži »fakin«, onaj koji me je gotovo šest desetljeća nosio u srcu, a volio u slikama. Otišao je Petar Grabovac Ćućo, fotoreporterska legenda.

Sveti Nikola ga 1929. godine, kao dar donio Trebinju, on se potom preselio u Dubrovnik da bi 1948. godine započeo dugogodišnju vezu s Rijekom. Kako bi to Primorci rekli – ni tu bilo dugog kortejanja, to j’ bila jubav na prvu.

U Ćućinoj biografiji stoji da se 1948. godine kao korektor i novinar suradnik zapošljava u »Riječkom listu«, potom, godinu dana kasnije odlazi u Vojnu oficirsku školu iz koje se u studenom 1951. godine vraća sa zvanjem KV aero-fotografa, a od tada pa sve do 31. prosinca 1989. godine, kad odlazi u mirovinu Grabovac je bio fotoreporter »Novog lista«. Ne onaj koji tu i tamo nešto slika, već sveprisutni fotoreporter. Puna četiri desetljeća nije bilo važnijeg zbivanja na kojem njegov fotoaparat nije »škljocnuo«, a u gradu na Rječini, kao i mnogo, mnogo šire čitalačka publika je govorila – ako tamo nije bilo Ćućota, to i nije bio neki događaj. Pred njegov objektiv stale su mnoge domaće i strane političke veličine onog doba, zvijezde iz svijeta sporta i zabave, ali uvijek uz sve slavne osobe njemu je najslavnija i najglavnija bila Rijeka. Arhiva od desetak tisuća negativa svjedoči tomu. Ćućo je, čast svima koji su došli iza njega i svojim, neovisno bilo »slovom« ili slikom ostavili dubok trag i u povijesti Rijeke, i u povijesti »Novog lista« bio i ostao prva novolistovska i riječka zvijezda. Njihov brend.

Šarmer s pokrićem

O jačini ljubavi i povezanosti jednog grada i jednog fotoreportera svjedoči i priča koja kaže da je Ćućo nakon snimke pogibije Michela Rougeriea, francuskog asa i bivšeg viceprvaka svijeta koja se zbila 31. svibnja 1981. godine na motociklističkoj utrci za Svjetsko prvenstvo na Grobničkom polju dobio poziv za preseljenje i rad u prestižnim pariškim novinama, no odgovorio je – ne, hvala. Isti odgovor godinama su dobijali i brojni listovi iz Zagreba i Beograda. Ćućo, kad voli – voli, rekao je jednom zgodom njegov dugogodišnji prijatelj gospodarstvenik Šime Ćoza. Petra Grabovca osim oštrog oka krasio je i oštar jezik. Ne pativši od autoriteta, čak suprotno – počesto ga i ignoriravši, Ćućo je tijekom dugogodišnje karijere nerijetko upadao u raznorazne zgode i nezgode iz kojih su ga uvijek izvlačili snalažljivost i šarm. Ako uz ikoga može stajati »šarmer s pokrićem« onda može uz Grabovca. Znao se taj »mačak s fotoaparatom« iskobeljati iz gotovo bezizlaznih situacija pa o njima nadugo i naširoko pričati ne pridavavši mogućim posljedicama nikakvu pažnju. Punih tridesetak godina Ćućo se hrabro nosio s osiguranjem Josipa Broza Tita, preskakao za mnoge nepreskočive barijere i sa svakog Titovog posjeta Rijeci, otocima ili Brijunima donosio sjajne fotografije, ne libeći se pri tom ni u ulozi »slijepog putnika« doputovati na »Titovo otočje«. Tamo gdje su ostali fotoreporteri i novinari išli drumom, Ćućo je išao šumom i uvijek stizao prvi. Njegov životni moto je bio – zašto zaobilazno kad može popreko, a sve zbog toga što je uvijek želio biti prvi. Po mišljenju mnogih teški perfekcionist i radoholik nikad nije razumio da se nešto ne može ili, nedajbože, ne smije. Ćućo je uvijek govorio da svaki novinar i fotoreporter mora imati autocenzuru, a da niti jednu drugu ne smije dozvoliti. Potvrđivao je to iz dana u dan, a najslađe mu je bilo prisjetiti se kad je sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća unatoč zabrani snimio brod što ga je bivša Jugoslavija zaplijenila Albaniji i sakrila kraj otoka Cresa. Snimivši ga izazvao je međunarodni incident, no nije njega to uopće brinulo. Veselilo ga je što je uspio sakriti film koji su mu ondašnje sigurnosne službe htjele oduzeti i što je upravo za tu fotografiju, koju je, gle lisca, pod nazivom »Bonaca« poslao na foto natječaj i dobio nagradu. Desetljećima nakon ove zgode od srca bi se nasmijao dok bi ju prepričavao. Jednako slatko bi se smijao i kad bi mlađim kolegama pričao kako je prevario one koji su osiguravali mjesto nesreće na krčkom aerodromu kad je 23. svibnja 1971. godine pao avion koji je letio iz Londona i u kojoj je poginulo 78 putnika.

– Bilo je grozno, strašno… Nikad u životu do tada nisam svjedočio takvoj katastrofi i logično je da sam kao pravi profesionalac htio to ovjekovječiti svojim fotoaparatom. Za nesreću sam čuo preko nekih svojih kanala i pohitao na Krk. Tad još nije bilo mosta nego trajektom od Črišnjeve na Voz. Putem sam razmišljao kako mi sigurno neće dati slikati pa sam već unaprijed smislio plan – poslikat ću kriomice, skriti film, drugi staviti u aparat i nastaviti kao da sam tek počeo, onda će doći osiguranje, malo ću se svađati s njima, pa će mi oni zaplijeniti film i fotoaparat i udaljiti me, ni ne znajuć’ da ja već jedan ispucani film imam na sigurnom. Kako sam predvidio, tako je i bilo. Dakako da me poslije nisu lijepo gledali ali što se može – 1:0 za mene, pričao je Ćućo.

Među kolegama širila se i priča o njegovom obračunu s britanskim fotoreporterom što se zbio na jednom od brojnih snimanja Tita i njegovih gostiju na Brijunima. Naime, bila je svekolika gužva, a Ćućo nije pronalazio odgovarajuću poziciju za kadar koji je htio pa se bacio na pod ispred ostalih fotoreportera i počeo snimati. To je zasmetalo nekom britanskom fotografu pa se drznuo nagaziti na »ležećeg Grabovca« na što mu je ovaj ni pet ni šest nego hitro ustajući, bez ijedne riječi upozorenja ili negodovanja, slinom zamazao objektiv. Pa se ti Britanac slikaj!

Neugasiva iskra

Mnoštvo je dogodovština u Grabovčevom životu, svaka njegova fotografija ima svoju javnu i pozadinsku priču. Rijeka više nema Grabovca ali ima ono što rijetko koji grad ima – sebe viđenu očima onog koji ju je obožavao i s neskrivenom ljubavi gledao kroz objektiv svakog dana tijekom svih tih njihovih zajedničkih desetljeća. Njezin najdraži fakin pišući svoju povijest ovjekovječio je njezinu ostavljajući joj ne samo onu prebogatu već spomenutu fotoarhivu već i onu samo za Ćuću prepoznatljivu iskru u oku. Znate onu koja bi se palila na svaki prolazak lijepe žene, na svaki izazovni fotoreporterski zadatak, na svaku zabranu i uvijek na spomen Rijeke.

Pokop fotoreporterske legende, koja je u svoj fotoaparat »spremila« brojne državnike (Che Guevara, Naser, Nehru, Hruščov, Brežnjev…), sportske, glazbene i filmske zvijezde, koja je zabilježila svaki iole važniji trenutak u životu grada na Rječini, koja je samo od 1954. do 1956. godine dobila 34 međunarodna priznanja, koja je na Olimpijadi u Melbourneu 1956. nagrađena srebrnom plaketom za sportsku fotografiju, iza koje ostaju i četiri republičke, te dvije savezne nagrade, legende koja je prva u Hrvatskoj dobila »Zlatno pero« za kameru i to 1972. godine, te 1990. nagradu grada Rijeke za životno djelo bit će obavljen u krugu obitelji. Komemoracija u Gradskoj vijećnici bit će u utorak, 6. listopada u 14 sati, a komemoracija u Novom listu dan ranije, u ponedjeljak, u 14 sati.

Ćućo, do nekog novog susreta i hvala na svakoj poduci zvanoj »Kako gledati grad«.