Ženska strana povijesti: Zašto povijesne knjige većinom pišu muškarci?

Premda mnoge žene pišu izvrsne knjige iz povijesti, nameće se pitanje zašto se ti naslovi manje prodaju nego oni koje su napisali muškarci? Profesorica Mary Beard pretpostavlja da je problem u tome što se dovoljno ne sluša »ženski glas«

The Guardian donosi zanimljiv prilog o tome da među autorima koji pišu povijesne knjige i dalje prevladavaju muškarci. Slična je situacija i u pogledu potražnje za takvim naslovima, pa su primjerice na listi pedeset najprodavanijih autora povijesnih knjiga u Velikoj Britaniji prošle godine bile samo četiri žene. Vodeći britanski povjesničari i povjesničarke ukazuju na ovaj problem, navodeći da su – čini se – žene i dalje prikladnije za pisanje o uređenju interijera nego o povijesnim bitkama.

Premda mnoge žene pišu izvrsne knjige iz područja povijesti, nameće se pitanje zašto se ti naslovi manje prodaju nego oni koje su napisali muškarci? Profesorica Mary Beard pretpostavlja da je problem u tome što se u društvu ni inače dovoljno ne sluša »ženski glas«. To se odnosi i na povijesne knjige, pa za većinu to što je autor muškarac automatski znači znanje i pouzdanost. Kako ističe Beard, ženama smo skloniji vjerovati kad pišu o ženskim pitanjima, kao što je briga o djeci ili zdravlje. Međutim, kad je riječ o Napoleonu mnogi će prije posegnuti za knjigom koju je napisao muškarac.

Na prava žena kroz povijest na portalu www.povijest.net ukazuje Višnja Matotek, koja u uvodu teksta navodi:– Povijest su pisali muškarci te zbog toga prevladavaju politički i vojni događaji u povijesnoj literaturi. Zanemaruju se žene kao aktivne sudionice u oblikovanju civilizacije. Prevladavalo je mišljenje da je aktivnost u javnom životu muška uloga, dok je privatnost doma domena žene. U literaturi se spominju muški lovac, muški obrtnik, muški umjetnik… te možemo doći do zaključka da su muškarci jedini nositelji svake vrste napretka tijekom povijesti. Istina je da su žene u svim razdobljima bile aktivne, ali je to velikim dijelom zaboravljeno i zanemareno. Žene su obavljale niz djelatnosti i vještina koje su razvijale i generacijama prenosile. Malo je žena dospjelo u povijesne knjige, »isplivale« bi samo u pomanjkanju muškaraca na vodećim položajima (npr. Kleopatra, Ivana Orleanska, Elizabeta I).Povijest čovječanstva počinje sa ženom. Znanost smatra da su žene izvorni, prvi spol jer se ključni genetski podaci prosljeđuju i prenose isključivo preko žene. Ona je nosila prvi ljudski kromosom, njena je evolucijska prilagodba osigurala opstanak i uspjeh vrste, njena majčinska briga stvorila je u ljudskom mozgu poticaj za razvoj komunikacije i društvene organizacije. Ženin rad i njene vještine su bile ključne za sudbinu ljudske vrste. 

Autorici povijesnih knjiga Antoniji Fraser jednom je recenzent postavio pitanje da kako jedna tako nježna žena nešto može znati o mukama Olivera Cromwella. Vezano uz to, Fraser naglašava da pisci ovakvih knjiga ne bi trebali biti ograničeni svojim identitetom, uključujući godine, spol i rasu. Antony Beevor ukazuje da u nefikcijskim djelima, čak i više nego u fikcijskim, muškarci imaju tendenciju pisati o muškarcima, a žene o ženama zato jer smatraju da svoj spol bolje poznaju. Stoga su žene koje pišu o vojnoj povijesti još uvijek u manjini. Premda one možda imaju manje iskustva u tome, Beevor smatra da ih to ne bi smjelo diskvalificirati kao autorice.

»Muške« teme

Claire Tomalin objašnjava da je počela pisati o ženama potaknuta time što o njima nema dovoljno biografskih podataka. Između ostalog,  Tomalin potpisuje biografije Charlesa Dickensa, Thomasa Hardyja, Jane Austen, Katherine Mansfield i Mary Wollstonecraft. Osvrčući se na te biografske tekstove, autorica kaže da je pisala o ljudskim bićima i njihovim sudbinama, pri čemu joj u prvom planu nije njihov spol. Margaret MacMillan podsjeća da većina onoga što je napisala govori o ratu, miru i međunarodnim odnosima, ali da je također pisala i o ženama. I ona se u svome radu susretala s pitanjem kako žena može razumjeti rat?

Povjesničarka Amanda Foreman drži da ne treba davati prednost kvantiteti nad kvalitetom, navodeći da je činjenica da tek nekoliko povjesničarki piše o tipično »muškim« temama, ali su one istaknute u svojem području. Foreman u tom pogledu ne osjeća krizu i smatra da ne postoji neka urota protiv ženskih autora povijesnih knjiga. Ipak, budući da su žene dugo bile zanemarene u povijesti, danas su povjesničarke sklonije pisati o ženskim temama. Premda ne vjeruje o konspiraciju, Amanda Foreman kaže da to ne znači da i u ovom području ne postoji »stakleni strop« kad je riječ o ženama. Tako se ipak događa da neki muški kolege reagiraju kad se žena usudi baviti nekom temom koja se tradicionalno smatra muškom.

Richard J. Evans spominje povjesničarke koje pišu knjige o širokom rasponu tema – o vojnoj povijesti (Joanna Bourke), francuskoj politici (Ruth Harris), povijesti religije (Alexandra Walsham) ili biografije muškaraca (Susie Harris, Susan Brigden, Rosemary Hill)… Povjesničarka Ruth Scurr ističe da njena prva knjiga govori o Robespierreu i Francuskoj revoluciji, a ovu je temu odabrala zato što je zanimaju moć i politika. Za ovu autoricu je podjela na teme prikladne za »dečke« i one za »cure« – smiješna. U cijeloj ovoj priči ne treba zaboraviti ni izdavače povijesnih knjiga, koji se ravnaju i prema potražnji na tržištu. A tu su pokazatelji takvi da se najviše traže popularno pisane povijesti ratova i režima, dok je prosječan čitatelj muškarac u dobi između 50 i 60 godina.

Na razliku u percepciji knjiga pisanih za muškarce i onih pisanih za žene, još je ukazivala Virginia Woolf: »Ovo je važna knjiga, pretpostavlja kritičar, jer se bavi ratom. To je nebitna knjiga jer se bavi osjećajima žene u salonu. Scena na bojnom polju je važnija od scene u dućanu – ovakve i još suptilnije razlike u vrednovanju postoje.«

Dok se iz svega navedenog može zaključiti da je pisanje povijesti i dalje većinom u rukama muškaraca, spomenut ćemo interesantnu knjigu »Tko je skuhao Posljednju večeru? – Ženska povijest svijeta« autorice Rosalind Miles. Ova je knjiga posvećena svim ženama koje do sada nisu imale povijest, a njome je Miles željela rasvijetliti povijesne zablude vezane uz žene i njihov udio u povijesti te donijeti pregled prešućene ženske povijesti. Rosalind Miles ističe da se od prvih trenutaka učenja povijesti stječe dojam da žene u povijesti i u napretku čovječanstva nisu imale udjela, s obzirom na to da su u povijesnim prikazima spomenute tek malobrojne žene.

Prava i povlastice

Nastojeći obuhvatiti sva razdoblja i sva područja ženskog života i djelovanja u povijesti, Miles je htjela dati glas svim onim bezimenim ženama koje su stvarale osobite kulturološke i duhovne vrijednosti u krugu obitelji i u društvu općenito, koje su te vrijednosti prenosile svojoj djeci te unapređivale ljudsku svakodnevicu na mnoge načine. Unatoč svemu, smatra Miles, čak i na Zapadu muškarci još imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju, industriji i vlasti. Dubinski se obrasci sporo mijenjaju, pa je stoga potrebno preoblikovati moderno društvo – nigdje žene ne uživaju ista prava, povlastice i mogućnosti kao muškarci – zaključuje autorica.

Sa sličnim pitanjima s kojima se susreću povjesničarke, susreću se i žene u znanosti, umjetnosti i drugim područjima. Kako povijesne knjige uglavnom pišu muškarci, ženama ne preostaje drugo nego da pišu vlastite povijesti ili alternativnu povijest s predznakom »ženska«. Povijest je povijest i doista je ne bi trebalo dijeliti na »mušku« i »žensku«, ali se pokazalo da su i unutar nje žene marginalizirane, prešućivane i zaboravljane. Francuska povjesničarka Michelle Perrot stoga je napisala knjigu »Moja povijest žena« u kojoj, među ostalim, postavlja pitanja: Je li prostitucija uistinu »najstariji zanat na svijetu«? Koju su ulogu odigrale religije u životu žena? Zašto su se spaljivale vještice? Zašto je pristup znanju, čitanju i pisanju bio tako težak? Kako su se izmijenili oblici rada? Zašto su politika i stvaralaštvo, naročito umjetničko, tako teško dostupni i zatvoreni za žene?