U kinu zagrebačkog Studentskog centra održana je premijera svjetski poznatog mjuzikla »Menopauza«. Uspješnica koju je diljem svijeta pogledalo 15 milijuna ljudi dobila je i hrvatsku verziju zahvaljujući redateljici Nini Keflin te glumicama: Sanji Doležal, Arijani Čulini, Karmeli Vukov Colić i Salome.

Reći će Salome uz smijeh kako je upravo ona idealna da progovori o promjenama i hormonima, i bome u pravu je. Jer, rodila se ona na Rabu u tijelu muškarca, a oduvijek se osjećala ženom, zvala se Nenad da bi bila Salome, a prije 10 godina je i promijenila spol. U doba kada se o promjeni spola i transseksualnosti samo šutjelo, ako se nije i osuđivalo, Salome je javno govorila i tako krčila put drugima. Pritom je napravila zavidnu karijeru, ali ne u Hrvatskoj već u Sloveniji, u koju je mlada otišla i u kojoj su je prihvatili bez osude, posve drugačije nego li je to bilo kod kuće.

Dobar projekt

Da vam je netko onomad kazao da će vas menopauza vratiti u Hrvatsku, što biste mu rekli?

– Da je lud, ha ha! Da će me menopauza vratiti, to stvarno nisam vjerovala, ali vjerovala sam da će me neki dobar projekt vratiti. Ipak sam napravila karijeru u Sloveniji, Slovenija je moj dom, imam tamo svoju publiku koja me voli i cijeni. Tamo sam se izborila za komadić sunca, komadić zemlje, za to da sam ta koja jesam i da jednostavno živim sebe. Otišla sam u Sloveniju i zbog toga jer je tamo bio klub K4 u kojem sam u to vrijeme mogla raditi transvestitske showove, drag umjetnost. Govorimo o vremenu kada u nas sve to nije bilo normalno, kad se govorilo da je sve to bolesno. A ja sam znala što radim, cijelo vrijeme. Drag kultura je danas u SAD-u art, prava umjetnost koju Amerikanci cijene, s kojom su oduševljeni, dok sam ja u Hrvatskoj bila čudak, možda i za elektrošokove. Za nedavnog posjeta New Yorku sam vidjela tko sam ja i što radim u sredini u kojoj radim. Trideset godina sam u medijima, trideset godina se borim za LGTB prava, da se poštuje i voli sve ljude bilo tko da su.

Uistinu vas je u Hrvatsku doveo dobar projekt, »Menopauza« je, dakako, svjetski uspješan mjuzikl. A vi ste važan dio ne samo hrvatske već i slovenske glumačke postave koja igra »Menopauzu«.

– Počela sam prošlu sezonu, u rujnu sam se prvi put pojavila u kazalištu, u Špas teatru gdje mi je gospođa Urša Alić ponudila ulogu. Baš sam bila na Rabu kad me je nazvala i malo se šokirala. Kazalište je moja velika želja, ali sam jednostavno zaboravila da će se to ikada dogoditi. I evo, imala sam tu sreću da me je pozvala i da sam u Sloveniji stvarno dobro prošla. Dobre su bile i kritike pravih glumaca, školovanih, koji su mi kazali da bi trebala biti glumica cijeli život. Iza nas je 120 predstava u jednoj sezoni, u samo četiri mjeseca. Radili smo po dvije predstave na dan. To je svjetski hit, brodvejski hit, a hit je i u Sloveniji.

Premda je iza vas 30 godina prisustva u medijima svejedno je, pretpostavljam, bilo treme kad ste stupili na kazališne daske.

– Teatra koji sam radili, transvestitski show, jedna je vrsta kazališne predstave, tako da sam već imala to iskustvo pretvaranja u druge karaktere. Imitirala sam pjevačice i likom i karakterom. Sve je to nekako slično. Ali sada sam otišla stepenicu dvije više, bar takav osjećaj imam, jer sam nastupila u kazalištu gdje su pravi glumci. Dobila sam jedan veliki plus. A kako sam bila dobra, došli su to vidjeti ljudi iz RTL Music. Nina Keflin, koja je režirala mjuzikl i u Sloveniji, pitala me je bih li došla u Hrvatsku raditi istu predstavu, na drugom jeziku. I to baš nije lako, nisam ni znala koliko. I dalje igram u slovenskoj predstavi tako da jedan dan glumim na slovenskom, a drugi dan vježbam na hrvatskom. Isti je tekst, možda su tek šale prilagođene mjestu radnje, ali se nekad malo zabunim s riječima.

Svjetovljanka

Rodili ste se i odrastali na Rabu, zatim otišli u Sloveniju, promijenili spol u Beogradu. Nikada niste imali problema s granicama. Cijeli svijet je uvijek bio vaš.

– Mi smo zemljani, znam reći da sam ja Svjetovljanka, meni te granice ništa ne znače. Meni je bitno da je čovjek čovjek, da ima srce i dušu, da je pošten i da poštujemo jedan drugog. To je najbitnije, a ne da se mrzimo.

Drago mi je čuti da tako govorite, jer, najblaže rečeno, nije vam bilo lako kad ste bili Nenad, žena zarobljena u muškom tijelu, u vrijeme kada se o tome nije smjelo ni govoriti, u maloj sredini i u zemlji koja i dan danas ima problem s razumijevanjem transrodnih osoba.

– Možda sam imala problem jer se tada nije znalo ni za transseksualnost, ni za transrodnost, nije bilo interneta ni knjiga da bi pročitala što je sa mnom. Rodila sam se u vrijeme Jugoslavije i tad se drugačije pričalo o svemu. Utoliko je novim generacijama lakše. Ne mogu osuđivati ni Rabljane koji možda i nisu uvijek bili pristojni. Čulo se sve i svašta iza mojih leđa, maltretiralo se moje roditelje što me najviše boli, ali to su bila druga vremena. Vjerujem da je Hrvatska sad spremna za jednu Salome. Borila sam se za svu LGTB populaciju i u Hrvatskoj, Sloveniji, u cijeloj Jugoslaviji. Bila sam među prvima, pionirka sam bila i smatrali su me čudakom, ali sada vidim da me ljudi stvarno poštuju. Čak ove starije generacije, koje su tada bile tvrde, poštuju me kad me upoznaju. U Sloveniji su imali više prilike da me upoznaju. Izdala sam svoju autobiografiju. Bila sam natjecateljica u Masterchefu Slovenija gdje sam osvojila treće mjesto, stvarno rasturila i doznala da znam jako dobro kuhati. Tu se vidi i karakter; jesi li pošten ili nisi, koliko si vrijedan, koliko voliš raditi. Tu su izašle na van neke moje vrline koje ljudi ne mogu vidjeti u par minuta gostovanja na televiziji.

Imali su priliku upoznati me.

Što ste to kuhali da vas tako kroz kuhanje zavole?

– Moj najveći specijalitet je bila pita od limuna s meringom. Prvi put sam to u emisiji radila, mislila sam da ispadam, a jedina sam kojoj je uspjela, ha ha. A onda sam malo razmišljala. Mama je bila kuharica, tata je bi pekar, ipak su ti geni u meni.

Dirljiv je trenutak kad vas u kuhinju Masterchefa nazove mama. Rasplakali ste se tad. Lijepo je to s obzirom na to da ste prošle težak put.

– Uvijek roditelji na kraju prihvate svoje dijete. Zašto se nervirati što će reći susjedi. Treba na prvom mjestu voljeti svoje dijete, a ne misliti šta će reći okolina. Nisam nikada bila ni ubojica, ni lopov, ni narkoman, nisam krala pa da me osuđuju. Samo sam htjela biti ja! Što je tu tako grozno, ako čovjek hoće biti ono što osjeti u sebi!? To je najljepše. A ljudi zavide takvim ljudima jer ne žive sebe. Žive ono što kažu roditelji, paze što će reći susjeda, a ne gledaju što srce i njihova duša želi.

Ne znamo mi prepoznati što duša želi, nisu nas to učili.

– A kad budete tako živjeli, bit ćete sretni. Kao što sam ja.

Čelična vrata

Svi vas uvijek pitaju kad ste shvatili da ste žena u muškom tijelu..

– Takav se rodiš.

Meni se jako sviđa to što se Nenadu zahvalni.

– Nenad je kriv što ja tu sjedim, da je Salome tu. A to je problem transrodnih osoba, to što mrze svoj prvi spol. I ja sam mrzila svoj prvi spol, onda budeš malo stariji, mudriji, više razmišljaš o svemu i shvatiš kako ne možeš biti ljut na prvi spol kad je taj Nenad kriv da je stvorio Salome. On se borio i izborio za nju.

U tom je kontekstu mudrosti što dođe s godinama i vaša rečenica koja kaže da kada prođeš 40. shvatiš da život nije samo zabava. Vidim da vam je ta zrelost draga, da se dobro osjećate.

– Nekako svi žive i rade za vikend, da se zabave. A taj vikend zna dugo trajati. Ali, kad dođe ta 40. vidiš te bore na licu i shvatiš da treba nešto u životu i napraviti. Onda se čovjek uozbilji, pa razmišlja o tome hoće li ostaviti neki trag na zemlji, udariti neki svoj pečat. Mislim da bi svaki čovjek morao udariti svoj pečat, a ne samo da se rodi, radi, jede i umre. Treba ostaviti nešto za mlade koji dolaze. Mislim da sam ja to učinila, ostavila svoj pečat.

Krčili ste uistinu važne neke puteve.

– Volim reći da sam razbila velika čelična vrata koja su sada otvorena za sve mlade. I toga nije malo, puno je takvih ljudi, ali se onda nitko nije usudio razbijati ta vrata. Jesam, stvarno sam bila hrabra. Svaka čast Nenadu koji je bio hrabar da javno progovori, da jednostavno živi, da se ne plaši živjeti to što osjeća.

Što onda savjetovati transrodnim osobama, jer još uvijek tu straha ima.

– Nije problem kod tih ljudi, problem je u roditeljima. Roditeljima treba dati savjet da ne rade pritisak na dijete, da ga ne pokušavaju promijeniti, da ga ne pretvaraju silom u ono što oni žele. Najgore je kada nemaš podršku svoje obitelji, da ti pomogne, nego ti okrenu leđa, smatraju bolesnim, tjeraju psihijatru. Sve sam ja to prošla, ali transrodnost je prirođena kao i seksualno opredjeljenje. Čovjek se takav rodi. Transrodnost je 2018. godine skinuta s liste mentalnih oboljenja. Ne znam što je to uopće tamo radilo.

Ništa nije slučajno

Što tu društvo dobro može i mora učinit?

– Društvo samo mora pustiti ljude na miru da žive svoj život. Ne miješati se, baviti se svojim životom i onda će svijet biti ljepši.

Što vam je bilo najteže na tom putu tranzicije, koja promjena, bilo psihička bilo fizička?

– Nagla promjena hormona, praktički preko noći. To je otprilike kao ulazak u menopauzu, ali sad, odmah, ovaj tren! Žene polako ulaze u menopauzu, dok mi preko noći ostanemo bez muških hormona i stvarno osjetimo šok. Stoga sam itekako pozvana da govorim u ovom mjuziklu, da govorim o toj nagloj promjeni koju sam napravila.

Ne samo da glumite već i pjevate, plešete.

– Sve, ha ha. Još neki projekti dolaze. Sve neki projektići koje sam željela prije.

Ne smeta vam što se nisu dogodili ranije?

– Očito su trebali doći sada. Ništa nije slučajno u životu. Očito još za njih nisam bila zrela. A danas mi je velika čast i zadovoljstvo stajati na sceni sa Sanjom Doležal čiji sam najveći fan još iz djetinjstva. I moram reći da se jako veselim povratku u Rijeku, u koju također dolazimo s »Menopauzom«, jer znam da je u Rijeci moja prava publika. Živjela sam u Rijeci, najljepšu mladost sam imala u Rijeci. S Raba u Rijeku, prve žurke i sve… Bilo je ludo i nezaboravno.

A što će reći kolega iz kasarne u Puli gdje ste odslužili vojni rok u tadašnjoj JNA?

– Jednog sam i srela prije koju godinu u Splitu. Dođe zgodan frajer do mene i kaže: »Je li se ti mene sjećaš? Pa bili smo zajedno u vojsci.« Ja ga malo bolje pogledam i stvarno! Pitala sam ga je li i u vojsci mislio da sam takva. On veli – nikad. Morala sam to skrivati, pa sam izgubila godinu dana života u JNA. Ali sam dokaz da su i žene za to sposobne, ha ha.

Nek’ više pokuca

Živjeli ste nekad sto na sat, sada ste malo, kako se to lijepo kaže, ipak prikočili.

– Ja vam više ne izlazim, nigdje ne izlazim. Zadnji put sam izašla van za Novu godinu.

Onda će vam ljubav vašeg života morati pokucati na vrata.

– Pa neka više pokuca! Čekam ga već dugo, ha ha.

Što će Kali reći kad pokuca?

– Lajat će, ha ha. Kali i ja smo zajedno već devet godina. To je moja najveća ljubav. Što ti pas da, niti jedan čovjek ne bi. To je prava, iskrena ljubav.

Nego, moram, iz posve sebičnih razloga pitati za kraj još nešto: što je muškarcima raditi kad žene dođu u menopauzu?

– Možda je bolje pitati što je muškarcima raditi kada dođu u andropauzu! O tom se ne govori, pravimo se da ne postoji, a postoji itekako.