Izvan kontrole

Kako se suočiti s dječjim bijesom? Dječji gnjev mora se čuti i poštovati

Šarlota Brnčić

Foto: iStock

Foto: iStock

Djeca, zbog prirodne neurobiološke nezrelosti mozga, imaju tendenciju da se ljute bez adekvatnih mehanizama racionalne kontrole, što dovodi do »hirova«



U određenim situacijama, suočavanje s krikovima, suzama i hirovima postaje nemoguće. Djeca koja vrište, viču, posrću, udaraju, dovedu vas doslovno do ludila. Pred gnjevom malenih osjećate se bespomoćno i lako gubite strpljenje. Bijes je jedna od najčešćih emocija kod ljudi. Djeca, zbog prirodne neurobiološke nezrelosti mozga, imaju tendenciju da se ljute bez adekvatnih mehanizama racionalne kontrole, što dovodi do »hirova«, niza disfunkcionalnih ponašanja usmjerenih na dobivanje koristi čak i kada to nije moguće ili nije prikladno, ističu psiholozi.


– Izljevi bijesa predstavljaju impulzivne reakcije koje su izvan kontrole jednostavno zato što djeca, barem na određeno vrijeme, nemaju živčana vlakna odgovorna za racionalnu kontrolu impulsa. Ovi snopovi i živčani centri bit će doslovno konstruirani kroz obrazovnu i autoritativnu interakciju koju provode roditelji. Djeca će postupno usvajati pravila i zabrane, razvijajući inhibitorne kočnice potrebne za učinkovitu prilagodbu okolišu, pojašnjavaju stručnjaci.


Strpljenje


Uzroci dječje ljutnje mogu biti beskrajni, a upravo zato što su na početku života i dugo vremena ne slijede kontrolne mehanizme, vrlo su podložni ljutnji. Naljute se jer ne mogu činiti određene stvari, jer su umorni, jer ne mogu zaspati, jer su gladni, jer žele jesti ono što žele. Ukratko: potrebno vam je strpljenje, ali uvijek držite zastavu autoriteta visoko jer će se bez njega kočnice s inhibicijama formirati s ozbiljnim posljedicama po budućnost djeteta. Ponekad uzroci ljutnje mogu biti vrlo duboki i vrlo ozbiljni, kao što je osjećaj zanemarivanja, osjećaj da roditelji uvijek imaju glavu negdje drugdje i nemaju vremena i želje da se igraju sa svojim djetetom ili ga zaista slušaju, ali mu posvećuju malo svojega vremena. To je gnjev koji proizlazi iz boli, temeljne potrebe koja se pojavila.




Što učiniti? Dječji gnjev, čak i ako nas može natjerati da izgubimo strpljenje, mora se čuti i poštovati. Razmišljanje o emocijama je ključno za rast djece. Prepoznavanje, potvrđivanje, dijeljenje ljutnje (što ne znači pasivno prihvaćanje ili podržavanje) koristi se kako bi se pomoglo djetetu da raste snažno i sigurno i poveća autonomiju i samopoštovanje. Važno je naučiti djecu da dešifriraju to stanje uma, da ga moduliraju i upravljaju na najbolji mogući način bez straha čak i kasnije.


Stvari koje treba učiniti kada je dijete bijesno, sugerira stručnjak, je pokušati zadržati čvrstoću, smirenost i bliskost.



Uzroci dječje ljutnje mogu biti beskrajni, a upravo zato što su na početku života i dugo vremena ne slijede kontrolne mehanizme, vrlo su podložni ljutnji



Zadirkivanje ljutitog djeteta potkopava njegovo samopoštovanje i povećava ljutnju, a u nekim slučajevima može potaknuti dijete da se identificira s bijesom umjesto da misli da je jednostavno ljuto



Dužnost roditelja


Dijete, osobito kad je vrlo mlado, ne može podnijeti ljutnju i često se osjeća preplavljeno time, a radi se o vrlo bolnom općem psihofizičkom osjećaju koji se ne može zadržati. S neurobiološke točke gledišta, bijes se aktivira kaskadom vrlo impozantnih kemijskih medijatora i uzrokuje nametanje psihofizičkih promjena. Dužnost je roditelja da mu pomognu zadržati svoj bijes: to je kao da su »posudili« svome djetetu svoju »kontrolnu sobu«. Dijete treba postupno shvatiti da je taj osjećaj normalan i da se njime može upravljati bez štete.


Što ne treba činiti? Apsolutno moramo izbjegavati podcjenjivanje ili čak gore ruganje, prosuđivanje i podsmijeh. Zadirkivanje ljutitog djeteta potkopava njegovo samopoštovanje i povećava ljutnju, a u nekim slučajevima, može potaknuti dijete da se identificira s bijesom umjesto da misli da je jednostavno ljuto. Izbjegavajte i riječi obeshrabrivanja te nemojte niti pomišljati na ideju da udovoljite svakom dječjem zahtjevu kako ne bi »patilo«. Bez prave autoritativnosti i ograničenja, riskiramo podizanje uplašene i krhke djece, spremne podleći prvim frustracijama koje život nudi.