RIJEKA “Ajme, opet će me mlatiti onaj Prskalo”, uzdahnuo bi još u tunelu Tuhobić Iztok Puc u autobusu za Rijeku dolazeći na gostovanje kod Zameta.

Junak osvajanja zlata na nezaboravnom Svjetskom juniorskom prvenstvu 1987. godine na Trsatu, potom osvajač sjajnih seniorskih odličja i jedan od najslavnijih svjetskih golgetera koji nimalo po dobrome ne pamti duele s riječkom legendom Darkom Dunatom, tek je jedan od niza međunarodnih asova koji su s itekakvim strahopoštovanjem istrčavali na riječki parket. Uostalom, europski prvaci Metaloplastika i Zagreb, tadašnja mega postava Montpelliera (Omeyer i Karabatić su ulazili s klupe) itekako su muku mučili na Trsatu, letimično nabrajanje ovih činjenica samo pojačava dojam da je riječki rukomet sišao s konja na magarca.

Zamet nije među “odlikašima”, opet je na popravnom ispitu, čekajući igranje kvalifikacija za ostanak u premijerligaškom društvu. Nažalost po ovdašnje ljubitelje sporta, ovo kaskanje Zamećana iza onih najboljih, koji i nije na ondašnjoj razini kvalitete, već (pre)dugo traje.

Minuta do 12

Umjesto bombastičnih imena, uz dužno poštovanje i bez ikakvog podcjenjivanja, na Zamet stižu igrači ni blizu reputacije onih imalo slavnih, ali i ti momci bez ustručavanja dolaze na Kvarner pokupiti bodove. Zamet su prvo smjestili u Ligu za ostanak u kojoj je igrao i prošle sezone i spasio se u redovnom dijelu natjecanja, a sada su ga gurnuli još korak unatrag, toliko da mora igrati kvalifikacije.

Ne samo to, Zamećani su izborili repesaž skoro pa minutu do dvanaest domaćim preokretom u nastavku protiv Varaždinaca, koji su domaću publiku dugo držali suspregnutog daha. I to što se na kraju slavilo izboreno polaganje popravnog ispita umjesto “ponavljanja razreda”, puno govori o klubu slavne prošlosti koji je iznjedrio brojna imena najveće svjetske vrijednosti, a sada živi u sivoj svakodnevnici i strepi od skorašnje budućnosti i poslovično neizvjesnih kvalifikacija.

Paradoksalno ili ne, ali je nepobitno da se ova dugotrajna suša, u kojoj nema rezultata koji zaslužuje bilo kakav spomen, događa u eri poplave riječkih reprezentativaca, koji su stasali upravo u Zametu, a sada su u klubovima najmanje stotinjak kilometara udaljenima od njihove voljene Učke i rodnog grada. I oni su među tolikima koji svjedoče o premalovoj Zametovoj plahti kojom su onda otkrivene ili noge ili prsa, a kako stvari stoje, za očekivati je da će to potrajati tko zna do kada.

Nove metle

Sve to nije odnedavno, silazak u niži rang još nije zaboravljen, a nakon dvije premijerligaške sezone prijeti novi. Novo vodstvo je preuzelo klub kojem su dežurni zlobnici čak dijagnosticirali gašenje, uprava je zasukala rukave, podigla je klub, ali je on i dalje na klimavim premijerligaškim nogama.

Rezultata nema jer se plaćaju cehovi višegodišnje lutajuće sportske politike. Dežurni krivci ispadaju treneri, pretvarani u “nove metle”. Tako je Matea Hrvatina zamijenio Mladen Prskalo umjesto kojega je na kormilo stao Slaven Radić, koji mora pogoditi smjer prema ostanku, a posadu je upoznao doslovno u jeku borbe s valovima. U gradskim krugovima čuje se da su rezultati ove ekipe njezin limit.

Osigura li se ostanak i Radić odluči ostati na klupi, sportski direktor Aleksandar Čupić i on moraju dobro skicirati ekipu koja neće treću sezonu zaredom proživljavati stresove u borbi za goli život. U protivnom će biti potrošen još jedan trener uz pitanje kada će se razbiti ovaj vrč koji tako dugo ide na vodu.