Vlado Matanović

Riječki rukometaš dio je hrvatske reprezentacije koja se priprema u Poreču: “Ne želim biti samo broj”

Igor Duvnjak

TRAGOM SLAVNIH PRETHODNIKA - Vlado Matanović/Foto PIXSELL

TRAGOM SLAVNIH PRETHODNIKA - Vlado Matanović/Foto PIXSELL

Biti u reprezentaciji stvarno je predivan osjećaj. S druge strane, želiš se dokazati i opravdati poziv koji si dobio. Želim pokazati da mogu pridonijeti reprezentaciji - kaže Matanović



RIJEKA Hrvatska muška rukometna reprezentacija okupila se nakon dužeg vremena i iz Zagreba otputovala za Poreč, gdje odrađuje uvodne pripreme za Europsko prvenstvo iduće godine, očekujući subotnju utakmicu sa Slovenijom u Novigradu. Među izabranicima Hrvoja Horvata je i Riječanin Vlado Matanović, kao i suigrači puni želja i ambicija s pogledom prema visokim ciljevima kojima stremi ova generacija hrvatskih rukometaša.


– Atmosfera je stvarno super. Tu je spoj mladosti i nas koji nismo »niti lijevo, niti desno« – kaže Vlado Matanović, »dijete Oluje«, rođen 1995. godine. Teta Lela i stric Vlado, po kojem je dobio ime, poginuli su mu u Domovinskom ratu u kojem je bio ranjen i njegov otac. – Ima nas nekoliko iz generacije 1994. i 1995. Ne želim reći da smo stariji, a opet ne mogu reći da smo nekakvi rukometni mladići. Mi smo neka sredina, kada je riječ o godinama.


Mislim da nikada nismo bili u ovako punom sastavu, tako da je to opet nešto novo. Vjerujem da će to biti dosta veliki izazov za našeg izbornika i stručni stožer, ali vjerujem da će sve biti dobro. To su, naime, sve momci koji vole i žele raditi, žele se dokazivati te imam samo riječi hvale za sve njih.




Matanović se vraća u omiljeno reprezentativno okrilje, ne blijede pritom uspomene na sjajan uspjeh kada je lani osvojio srebrnu medalju na Europskom prvenstvu.


Nova generacija


– Biti u reprezentaciji stvarno je predivan osjećaj. S druge strane, želiš se dokazati i opravdati poziv koji si dobio, opravdati ono što izbornik očekuje od tebe. Sretan sam i zadovoljan, ali sam poziv me neće zadovoljiti koliko to da pokažem ono što izbornik od mene očekuje. Želja mi je biti dobar i na terenu i izvan njega. Ne želim biti samo broj, već želim igrati na velikim natjecanjima i pokazati da mogu pridonijeti reprezentaciji i opravdati povjerenje koje mi izbornik ukaže.


Hrvoje Horvat više od pola stoljeća itekako zvučno odjekuje u rukometnim krugovima, otac je bio nezaboravni, slavni igrač, sin istog imena i prezimena ide njegovim stopama i izbornik je hrvatske reprezentacije nakon trofejnog Line Červara.


– Novi izbornik je zapravo jedna nova generacija. Nije to ništa novo, već jedan drugačiji pristup igračima na mentalnoj i taktičkoj razini. Možda će stariji igrači reći nešto drugačije, ali meni osobno Horvat je tek drugi izbornik. Sviđa mi se kako radi, to je zapravo spoj iskustva i taktike koju on koristi, s tim se može stvarno puno napraviti. Nadam se da će to svi igrači prihvatiti i da ćemo uistinu raditi ono što se dogovorimo te onda zbilja ne vidim granicu naše reprezentacije i našeg izbornika.


Vlado Matanović je tek jedan list u buketu igrača iz ovoga kraja, u reprezentaciji su i nekadašnji igrači Kozale Tin Lučin i Halil Jaganjac, donedavni Zamećanin Veron Načinović te slavni senjski vratar Ivan Pešić. Oni samo nastavljaju tragom brojnih slavnih prethodnika, koji su davali itekakav obol uspjesima hrvatskog rukometa.


Blizu, ali daleko


– Nisam na to obraćao pažnju sve do lipnja i prošlih priprema na kojima je izbornik htio da polako uđemo u reprezentativni proces i način njegovog razmišljanja. Tada sam shvatio da nas je bilo sedam, osam s područja Primorsko-goranske i Istarske županije. To se nije jako dugo dogodilo. Na to se dugo čekalo i drago mi je što je nakon Renata Sulića, Alvara Načinovića, Valtera Matoševića i Mirze Džombe sada napokon došao red na nas. Drago mi je što nas ima toliko u reprezentaciji, vjerujem da će to mlađim generacijama dati neki poseban pristup rukometu. Bilo bi to lijepo.


Brojne hrvatske generacije rukometaša navikle su naciju na velike međunarodne uspjehe, na osvajanje medalja na najvećim natjecanjima. Apetiti su i sada veliki uoči Europskoga prvenstva iduće godine u Slovačkoj i Mađarskoj, čak toliki da se i srebro s prošle kontinentalne smotre pretopi u zlato.


– Nekima je Europsko prvenstvo blizu, no nama je još jako daleko. Prvo je potrebno ostati zdrav, a onda idemo dalje. Zna se što je cilj, mislim da nitko ne ide na Europsko prvenstvo izgubiti, nitko ne kaže idemo biti 12. ili petnaesti. Svatko od nas želi dati maksimum. Naravno da želimo ponoviti uspjeh, a možda ići i stepenicu više nego na prošlom Europskom prvenstvu. Naravno, sve su to želje, za sve to treba puno više raditi, dati više nego inače. Idemo polako, dan po dan, mjesec po mjesec, a kada dođemo na Europsko prvenstvo i vidimo atmosferu, rad, koliko nas je zdravih, moći ćemo reći nešto određenije.