RIJEKA  Kažete li u Rijeci Hamid Gačanin, misli brojnim generacijama Riječana neumitno lete na sport, tako je već silnim desetljećima u Gradu pod Učkom u kojem je Gačanin bio jedno od njegovih najeminentnijih imena. Niti jedan rođeni Konjičanin nije ostavio toliko dubok i dugotrajan trag u riječkom sportu kao popularni Bekša, rođen u tom hercegovačkom gradu davne 1934. godine, koji je ranih šezdesetih godina dolaskom na obale Kvarnera u njegovu istoimenom klubu počeo ispisivati stranice za pamćenje u povijesti riječke muške odbojke. S njim za kormilom Riječani su se kitili prestižnim naslovom viceprvaka Jugoslavije, a ekipa je lansirala i reprezentativce bivše države. O tome je itekako mnogo znao veliki odbojkaški entuzijast i neumorni odbojkaški kroničar, pokojni Ivan Peršić. Vrsni stručnjak i pedagog, nekadašnji isto tako zapaženi odbojkaš, Gačanin je rado pamćen i u povijesti nogometaša Rijeke, na Kantridu je došao u stručni stožer Bijelih, koji je slavio osvajanje dvaju jugoslavenskih Kupova nezaboravne 1978. i 1979. godine.

Viceprvaci

– Rođen u Konjicu u Rijeku je došao iz Beograda, gdje je igrao u tamošnjoj Jugoslaviji, četverostrukom državnom prvaku. Iz rodnog grada je otišao u Sarajevo gdje je završio srednju školu za fizičku kulturu, kasnije je u Beogradu završio DIF. Osim odbojke igrao je i nogomet. Hamid Gačanin je došao u Rijeku 1963. godine kada je osnovano Sportsko društvo Kvarner. Tada je osnovan i Odbojkaški klub Kvarner, njegovim dolaskom počinje uzlet riječke odbojke – kaže Zvonko Brozić, jedno od proslavljenih imena riječkog sporta koje je promovirao Gačanin, reprezentativac koji je nakon blistave igračke karijere gradio također zapaženu trenersku karijeru. – Već dvije godine kasnije, 1965. godine, ušli smo u tadašnju Prvu jugoslavensku ligu i to je trajalo u dugom nizu od petnaestak godina. Godinama je bio trener prešavši nakratko u OK Rijeka. Čovjek je to koji je dao cijelog sebe za dobrobit riječke odbojke. Radio je s nama, stvorivši sjajnu generaciju odbojkaša. Među ostalima tu smo bili Urnaut, Lukanović, Šćulac, Vučković, Vračarić, braća Perići i ja.

Miodrag Kustudić, Miloš Hrstić i Hamid Gačanin s Kupom osvojenim  1978. godine

Klub se uz uspjehe mogao radovati i činjenici da u svlačionici ima i reprezentativce. Kada je riječ o rezultatima, Rijeka je osvojila drugo mjesto iza neprikosnovene Mladosti, zapravo reprezentacije u malom s Kosom, braćom Janković, Plamencem…

– Ja sam bio prvi reprezentativac kojeg je on stvorio u Rijeci, zapravo i prvi riječki odbojkaški reprezentativac koji je nastupio u reprezentaciji Jugoslavije. Poslije su se redali drugi, tu su bili Vučković, Likić, Šćulac, Lukanović, pozivani u mlađe selekcije ili onu seniorsku. Bili smo viceprvaci, u direktnom susretu smo dobili Crvenu Zvezdu u Rijeci 3:1, osvojili smo drugo mjesto 1971. godine.

Čovjek

Gačanin je na Brozića i druge igrače ostavio dojam koji se pamti, ne samo kao stručnjak, već i kao čovjek.

– Hamid je bio čovjek koji je svakome bio pri ruci, svakog je poštovao, ali bio je čvrstog stava. Tražio je od svakog od nas maksimum zalaganja, kako na treninzima tako i na utakmicama. Bio je čovjek koji je brinuo o svima nama i o školovanju te o našim kasnijim životnim putevima, usmjeravao nas je. Davao nam je savjete o životu općenito, a ne samo o sportu. Znači, vodio nas je kroz sport, ali i u život. Bio je stvarno jako dobar čovjek, humana osoba, onaj koji je volio mlađe naraštaje, mlade sportaše, mlade ljude. U načelu, volio je svakoga, svakome je želio sve najbolje i uvijek mu je u tome pomagao.

Dragutin Spasojević, trener-miljenik našeg legendarnog novinara Miše Cvijanovića, u godinama svog dolaska iz Sutjeske na Kantridu aktivirao je staro prijateljstvo iz studentskih dana, dovevši Gačanina u stručni stožer nogometaša Rijeke za osvajanje prvog Kupa Ružića, Hrstića, Desnice, Cukrova, Kustudića, Fegica, Radina, Makina i društva 1978. godine.

– Spasojević i Gačanin su zajedno studirali u Beogradu i on ga je povukao u tadašnju Rijeku – prisjetio se Zvonko Brozić prigodom smrti svog nezaboravnog sportskog, odbojkaškog učitelja i dragog mu čovjeka, prijatelja.

.