Kanoćal

Damir Cupać: Više od igre

Damir Cupać

Foto Marko Cvijanović

Foto Marko Cvijanović

Za mene će Gačo biti najveća faca zbog toga što ga nikada nije zanimalo tko ti je mama, tko ti je tata, zanimalo ga je jedino nogometno snalaženje na šljaci pomoćnog igrališta na Kantridi i fizička sprema



Poslije je već krenula moja nogometna priča o kojoj sam, više-manje, sve ispričao. Međutim, pustimo moj staž u prvoj momčadi Rijeke… Meni je i dan danas najdraže kada mi se jave igrači koje sam trenirao u omladinskoj školi, kad vidim da su se pretvorili u prave i čestite ljude, to je vrednije od svih njihovih velikih ili malih nogometnih karijera, rekao je Hamid Gačanin kolegi Marku Cvijanoviću. Sad, je li Cvijo to nakitio ili stilski uredio, ne znam, ali slagao nije.


Nogomet mi je išao od malih nogu. Vidjelo se to već u dvorištu Braće Bačić 20, kada smo igrali na male golove. Kada je ovima starijima nedostajao igrač, ponekad bi zvali mene. A nije bila mala stvar igrati s mojim bratom, Brkljačom, Bugarskim, Cobrom, Šimetom, Safetom, Imerom, Neđotom…


I drug iz tjelesnog Viškanić primijetio je da imam dara za nogomet pa je na tjelesnom Anti, Bobanu i nama ostalima uglavnom davao loptu i onda smo udarali na školskom. Kada bi završila škola, opet smo išli na igralište Osnovne škole »Ivan Ćiković Beli« i gonjali loptu.




Jednog dana su Ante i Boban, koji su već trenirali u pionirima Rijeke, rekli da bi bilo dobro da dođem na trening. Meni se baš nije dalo jer talent u obitelji je bio moj brat pa bi mi bilo neugodno da ga sramotim. Nisam odmah prihvatio. Ali uživao sam gledati na turnirima ekipu iz naše ulice, zvali su se Flamengo.


Kakva je to ekipa bila: Imer na golu, Brkljača, Bugarski, Picek, Tomo, moj brat, mislim da je igrao i Safet, a više se ne sjećam jer je to davno bilo. Derbiji su bili protiv vojske i Brazila, izvrsne romske ekipe.


Tribine na igralištu u Domu partizan bile su ispunjene kao da je riječ o prvoligaškom nogometu. Ponesen njihovim uspjesima, a trebalo je izabrati i slobodnu aktivnost, rekao sam Anti i Bobanu da bih došao na probu.


Pitao sam starog mogu li ići u Rijeku na treninge. On je pitao koliko mi mora dati para. Odgovorio sam da ništa, a onda je on odmahnuo rukom i rekao da mogu. Nije cijenio nogomet, volio je boks i Matu Parlova. I imao sam sreću da mi je jedan od prvih trenera bio Hamid Gačanin.


Imao sam sreću zato što njega ništa nije zanimalo osim kako baratam loptom, ni tko mi je mama, ni tko mi je tata. Nikada do toga nije držao, nikada nije radio razliku među nama djecom. Jedini kriterij bilo je snalaženje s loptom na šljaci pomoćnog igrališta na Kantridi.


Vrlo brzo odredio je da igram zadnjeg veznog u generaciji u kojoj su bili Šarić, Bernobić, Tadić, Demo, Krešo Peranić, Jelić… Bili su tu i dečki iz Starog grada, a ja se sjećam Živca i Ljubiše. I Gačo je uvijek imao isti princip, igra onaj tko se zalaže na treningu, a nogometno znanje se podrazumijeva.


Sva su mu djeca bila ista. Prema svima je bio strog, prema svima je bio pošten. I nikada nije dopustio da dolaze roditelji i gledaju treninge, da mu se petljaju u posao. Ako bi koji roditelj došao na utakmicu, nije smio pisnuti, to je bilo nedopustivo.


Na onom Ininom igralištu kada bi mu digli živce, derao se toliko jako da su ljudi izlazili na balkone nebodera. Utjerao bi nam strah u kosti. Ali nitko nikada mu nije prkosio jer to nije imalo smisla. I ono što je bilo fascinantno za tu dob, fizički nas je pripremio tako da smo mogli odigrati dvije-tri utakmice za redom.


Moja nogometna karijera je ubrzo završila kada sam slomio ruku igrajući za školu na Dolcu, preskočio sam pripreme i ponos mi nije dao da se vratim treninzima jer bih bio na klupi. Ali neki dečki su uspjeli i napravili nogometnu karijeru.


Čitajući Cvijin tekst o obitelji Gačanin, shvatio sam da je čovjek koji nas je tjerao po petnaest minuta da udaramo gumenu loptu u zidić pomoćnog igrališta, vanjskom, unutarnjom, punom nogom, bio ful faca i u nogometu i u odbojci.


Ali za mene će Gačo biti najveća faca zbog toga što ga nikada nije zanimalo tko ti je mama, tko ti je tata, zanimalo ga je jedino nogometno snalaženje na šljaci pomoćnog igrališta na Kantridi i fizička sprema.


I bit će mi uvijek faca zbog onoga što je možda Cvijo nakitio, ali slagao nije: »Meni je i dan danas najdraže kada mi se jave igrači koje sam trenirao u omladinskoj školi, kad vidim da su se pretvorili u prave i čestite ljude, to je vrednije od svih njihovih velikih ili malih nogometnih karijera«.