Gusti Laz. Kažu, goranska Kalifornija. Idila na trijemu Vile Anke. Šuma s jedne, Kupa s druge strane. Melem za oči i dušu. Ćakula ispunjena dragim uspomenama bogate obiteljske sportske ostavštine. Sjeta i romantika. Odbojka i nogomet. Nekad i sad. I Gačanini na okupu. Otac Hamid, majka Maša i sin Rodion. Riječ po riječ. Uz uhu ugodni žubor rijeke i treptaj lišća na poslijepodnevnom povjetarcu…

– U Nogometnom klubu Rijeka radio sam kontinuirano punih dvadeset godina – kaže Hamid Gačanin, veliki riječki nogometni i odbojkaški radnik, čovjek koji je na pijesku Azurne obale pomoćnoga stadiona na Kantridi i zakatedrom Elektrotehničke škole odgojio mnoge generacije malih i velikih igrača koji su pod paskom čestita čovjeka i profesora u prvom redu izrastali u prave ljude, ali i jedan od ljudi koji je pisao povijest riječke odbojke i nogometa u njihovim zlatnim razdobljima.

S odbojkašima Rijeke napravio je podvig, preobrazivši ih kao igrač i trener od petorazredne momčadi u viceprvaka Jugoslavije, a kao kondicijski trener nogometaša Rijeke osvajao povijesne kupove Maršala Tita.

– A kako sam došao na Kantridu… Radio sam s pokojnim Tihomirom Mrvošem u Elektro-tehničkoj školi, on je bio posrednik koji me preporučio tadašnjem treneru prve momčadi Rijeke, Gojku Zecu. Imao je utjecaja i Karlo Kruljac, čuveni tehniko u omladinskoj školi Rijeke, koji je često dolazio u školu da se uvjeri je li sve u redu s njegovim igračima, a našim učenicima. U početku sam mislio biti trener pionira ili juniora, ali Gojko Zec je čuo da sam svojedobno trenirao u Crvenoj zvezdi, da sam završio DIF u Beogradu i odlučio je sve to prenijeti predsjedniku Ljubi Španjolu. Imali smo ubrzo sastanak kod Ljube, koji je rekao: »Bit će kako Gojko kaže!«. I onako usput dobaci: »Već su me napali odbojkaši da im otimamo najboljeg trenera…«. Prije negoli sam preuzeo funkciju morao sam napraviti ogledni trening, Gojko Zec se želio uvjeriti znam li ja to. I napravio sam ga. Dođem na trening, čekaju me postrojeni igrači, a među njima i petorica mojih učenika. A ja čujem kako jedan od njih, mislim Silić, kaže ostalima: »Dečki, naje…. smo!«. Ha, ha, ha… Tako je sve počelo.

Ćirin poziv

Danas bih bio kondicijski trener, ali tada sam bio trener za fizičku pripremu i mislim da sam solidno radio svoj posao, iako… Igrači koje sam trenirao, pogotovo oni koji su teško podnosili fizičke pripreme, govorili su mi da sam gonič robova. Sergio Machin je otišao još dalje pa je govorio da sam Göring, zloglasni njemački general u Drugom svjetskom ratu. Što sam im radio da su tako govorili o meni? Ništa što nisu mogli izdržati, ali svi igrači koje sam trenirao bili su pripremljeni da su mogli odigrati dvije utakmice za redom. I pustimo ove nadimke, igrači su me voljeli. Uostalom, Marijan Brnčić me i dan danas zna pitati: »Reci mi, molim te, kako to da su te svi igrači voljeli?«. Bio sam pošten u radu, svakome igraču pristupao jednako, kod mene nikad nije bilo povlašetnih, ali ni povlastica, ha, ha, ha… Prvi sam put u rad uveo preskoke preko prepona, vježbe za skočnost, ja sam, recimo, zaslužan što se na treninzima počela piti voda, do tada je to bilo zabranjeno. Općenito govoroći, ja sam se među prvima u bivšoj Jugoslaviji počeo baviti fizičkom pripremom nogometaša, prije mene u Rijeci nije bilo kondicijskih trenera.

Podrška- Hamid Gačanin i Dragutin Spasojević ohrabruju igrače Rijeke uoči produžetaka u finalu Kupa Maršala Tita 1978. godine

Kod Brne sam bio pomoćni trener, kod Dragutina Spasojevića trener za fizičku pripremu i kondicijski trener, a kod Ćire Blaževića sam bio sve, ha, ha, ha… Pisao sam mu planove i programe, čak i poslije kad više nije bio trener Rijeke. Jednom me zvao iz Francuske u tri sata poslije ponoći. Zvoni telefon, ja se javim i pitam »Tko je?«, a s druge strane sugovornik mi govori tihi glasom: »Sine, Ćiro je…« Pitam ga: »Što me budiš u ovo doba, jel’ netko poginuo ili umro?«, a on mrtav hladan kaže: »Bi li ti meni napisao program priprema od 15. siječnja do 15. travnja?«. Zamisli to… S Ćirom je u svakom slučaju bilo zabavno raditi, i nije bio neznalica, kao što neki misle. Imao je neke posebne vježbice, momčad mu je bila tehnički dobro potkovana. A s kim sam najviše volio raditi? Gojko Zec me doveo u Rijeku i izuzetno me cijenio.

Bilo mu je jako teško kad je napuštao Rijeku, ali nije mogao odbiti ponudu Crvene zvezde. Bio sam jako dobar s Marijanom Brnčićem. Sjećam se da mi je poslije jednog treninga Brna prišao i zamolio da prošetamo zajedno oko igrališta. I onda me u jednom trenutku pita: »Za tebe znamo da te igrači vole, ali zašto mene ne vole, pogotovo Riječani? Što meni nedostaje da i mene zavole kao tebe?«. E, ovako sam mu odgovorio: »Brna moj, kad držiš sastanke s igračima jako ih napadaš! I to izravno! Moraš im reći na fino, a ne ih pred svima kritizirati. I to koga napadaš? Radina i Juričića! Dvojicu najvažnijih igrača…«. Mislim da je prihvatio sugestiju, znao je da sam u pravu. A Spaske… On je bio, onako, trener-policajac. Kažnjavao je igrače, vikao na njih. Imao je nekoliko vježbi koje je ponavljao u svom radu, nije ih imao previše, ali inzistirao je na fizičkoj pripremi. Uglavnom, kod svih trenera s kojima sam radio imao sam otvorene ruke, nitko mi se nije miješao u posao, jedino mi je Ćiro više puta rekao: »Profesore, smanji malo ono što si mi napisao, nekako mi se čini da je puno«, ha, ha, ha…

Kule na torturi

Eh sad, većina igrača s kojima sam radio nisu imali problema s fizičkom pripremom, ali bilo je i onih kojima je to bila robija. Radojko Avramović je najmanje volio fizičku pripremu, golmani inače nisu voljeli ni kratke, ni duge dionice, ni izdržljivost… Ništa nisu voljeli, uvijek su htjeli malo ušićariti. E, ima još jedan koji nije volio fizičku pripremu, to mu ja i dan danas kažem kad se vidimo, Milan »Krlja« Radović. E, ali Radović je, s druge strane, bio strašan golgeter, to kako je on zabijao golove… Za to ne treba fizička snaga, ha, ha, ha… A jedan je igrač Rijeke bio toliko svestran da je mogao igrati sve pozicije… Sergio Machin. Mogao je igrati veznog, krilo, centarfora… Jednom sam mu prilikom rekao u svlačionici: »Sergio, ti možeš igrati sve, samo ne možeš biti golman!«, kad se istog trenutka jedan igrač javlja i kaže: »Profesore, niste u pravu, jednom se naš golman ozlijedio, a na golu ga zamijenio Sergio i obranio dva čista gola…«. Dakle, Sergio je mogao biti i golman, toliko je svestran igrač bio.

Važ je naš po drugi put – Marijan Brnčić, Žarko Tomljanović, Hamid Gačanin, Zvjezdan Radin. Vlado Vrcić i Vladimir Lukarić

Šalimo se malo, ali svi igrači u tim generacijama koje sam trenirao bili su veliki radnici. I bili su izuzetno dobro prirpemljeni. Čak i Kustudić, za kojega su mnogi smatrali da ima snage samo za jedno poluvrijeme. E, kad već spominjem Kuleta, ima jedna zanimljiva anegdota. Idemo na pripreme u Ljubno u Sloveniji, a Kule u svađi s predsjednikom Španjolom i nije na popisu igrača za put. U kancelariji u klubu prije polaska sjedimo Ljubo, Spaske i ja, zvoni telefon, a Kule pita ide li ili ne? Spaske najprije kaže da će biti onako kako Ljubo kaže, ja sam suglasan, a Ljubo ne pristaje. Doduše, ja pripomenem da bi Kuletu dobro došle jake pripreme, ali Ljubo ostaje pri svom. Zove Kule jednom, dvaput, triput… E, kad je treći put nazvao tu mu već Ljubo kaže da će biti onako kako Spaske kaže, a Spaske prebaci odluku na mene. I ja kažem obojici: Kule ide! Imao je pet minuta da se spremi i da u 12 bude u autobusu. Zakasnio je pet minuta, ali otišao je s nama na pripreme. Da je znao što mu spremam, vjerojatno ne bi inzistirao, ha, ha, ha… Na tim pripremama igrači su trčali s utezima oko pasa koji su bili teški osam kilograma, a Kuletu sam poduplao kilažu, trčao je sa 16 kilograma utega na sebi. I dođe mi on jedan dan pa me pita: »Profesore, bi li mogao skinuti barem jedan pojas, malo mi je teško…«. A ja mu odgovorim: »Kustudiću, u pet sati poslijepodne imaš autobus za Ljubljanu, a od Ljubljane ćeš se već nekako snaći do Rijeke…«. Ostao je, naravno. Nisam mu dao da pije sokove, pio je samo vodu, a kuharima sam rekao da mu šnicle prepeku kako bi imale što manje kalorija. Ratovali smo, stalno je kukao da je gladan i žedan, ali spremio se itekako dobro i poslije postao standardni prvotimac, zabijao golove… Uzgred, skinuo je na tim pripremama devet kilograma, ušao je poslije i u reprezentaciju, Miljan Miljanić ga je uzeo… Znači, vrijedilo je izdržati!

Kroz noge u gol

Zanimljivo, imao sam tu čast, zajedno s Vladimirom Lukarićem, voditi Rijeku u polufinalu Kupa 1979. godine protiv Crvene zvezde, jer je Dragutin Spasojević bio smijenjen baš pred tu utakmicu. Ja sam bio i vođa puta i trener, poslali su nas u Beograd kao da idemo na izlet. Partizan je već bio u finalu i večer uoči naše utakmice sastale se uprave Zvezde i Partizana, računajući valjda na grandiozno finale, prvi put poslije osamnaest godina »večiti derbi« u finalu Kupa. I dođe do nas naš bivši tajnik Slobodan Ćosić, čuveni Bata Ćole, i kaže nam da u kafani kod Alasa »partizanovci« i »zvezdaši« zajedno slave finale Kupa Maršala Tita. I ja, normalno, pitam: »Kako slave kad mi tek sutra igramo protiv Zvezde?«. A Bata Ćole mi kaže: »Vas su već davno otpisali…«. I sad sutradan utakmica, a ja predložim Luki da nešto kaže igračima, jer je ipak bio bivši igrač i reprezentativac.

Međutim, Luka mi kaže da je dovoljno da ih ja zaigrijem i to je to. I sad, što ću, porazgovaram, onako usput, s nekolicinom igrača, mislim s Radinom, Cukrovom, Hrstićem i Machinom, barem da im kažem kako i koga da čuvaju. Sve ispada samo kao formalnost, ali, rek’o, da im barem nešto kažem, barem da pokušamo… I? Minta Ružić u 13. minuti puca, lopta golmanu Stojanoviću izmigolji iz ruku i ode kroz noge u gol. A mi se ne radujemo, ne skačemo, ništa… Računamo tek je početak, do kraja utakmice dobit ćemo tri, četiri komada i piši kući propalo. Međutim, drž’, ne daj, drž’ ne daj i ostane 1:0 za nas do kraja utakmice. Tek tada smo počeli skakati od sreće. Trener Zvezde, Branko Stanković, s kojim sam zajedno studirao na DIF-u i jedno vrijeme trenirao kao igrač u Crvenoj zvezdi, zaključao se u svlačionicu i ostao tamo sve dok nisu otišli novinari koji su ga čekali ispred vrata. Kad je konačno izašao, Stanković mi je prišao, stisnuo ruku i rekao: »Kolega, čestitam!«. To mi je bila nagrada za taj veliki uspjeh i plasman u finale.

Inače, malo je nedostajalo da postanem prvotimac Crvene zvezde. Zapravo, prevario me tadašnji Zvezdin oružar. Na prvi trening doveo me tadašnji rezervni golman Gajić, a igračima me predstavio Novak Tomić, koji je kasnije igrao i u Hajduku. Znam da smo na taj prvi trening došli ja i još jedan igrač kojemu sam zaboravio ime. I sve je išlo svojim tokom dok mi jednog dana taj oružar nije rekao da mu je trener Milovan Ćirić poručio da mi saopći vijest da više ne dolazim na treninge i da mi zahvaljuje na dosadašnjoj suradnji. Bio sam iznenađen, jer… Bio sam se već ustalio na treninzima i, po mojoj skromnoj procjeni, bio dosta dobar. Ali dobro… Rekao sam sebi samome da prekidan s nogometom i odlazim u odbojku. I… Prođe od toga jedno mjesec dana, šetam ja Kalemegdanom kad iz suprotnog pravca nailazi trener Ćirić. I čovjek me prijekornim glasom pita gdje sam ja mjesec dana i zašto me nema na treninzima, a ja pristojno odgovorim da mi je oružar prenio da više ne dolazim. Kad je to čuo, sjećam se da je sočno opsovao.

Kaže: »Majku mu njegovu… Nisam to rekao za vas, nego za onog drugog igrača….«. Očito sam se zamjerio nešto tom oružaru, iako… Čuo sam ja njega kad sam došao na prvi trening kako kaže: »Evo, došao Bosanac…«. Očito mu je smetalo moje ime i prezime. Eh, Bog te pita što bi bilo da sam ostao… Vjerojatno bih igrao, jer sam dobro upoznao konkurenciju stoperskim pozicijama. Inače, to je bila generacija u kojoj su igrali Vladimir Beara. Branko Stanković, Rajko Mitić, Dragoslav Šekularac, Bora Kostić… Baš sam Boru Kostića najčešće čuvao kad bismo igrali između sebe na dva gola, samo bih mu stao na lijevu stranu i nije pored mene mogao proći ni slučajno. Inače, Ćirić je bio čuveni trener, koji je poslije osvojio olimpijskog zlato i bio viceprvak Europe 1960., vodio Jugoslaviju kad je osvojila četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Da, ispada da mi je da mi je oružar uništio nogometnu karijeru, ali mi je otvorio vrata moje druge ljubavi – odbojke!

Na Trsatskoj gradini – Hamid Gačanin kao dio trofejne generacije osvajača prvog Kupa Maršala Tita

Baklave

Šest godina igrao sam u Odbojkaškom klubu Jugoslavija iz Beograda, u tom smo razdoblju četiri godine za redom bili državni prvaci. Naputovao sam se s Jugoslavijom, imali smo dobru klapu, tada su sa mnom igrali Branko Lužanin, Branko Draganić, Ljubomir Ilić, Branislav Bičanski, Branislav Gvozdenović, Mate Piljić, Petar Stanišić… A i moji odbojkaški počeci imaju svoju priču. Kao učenik srednje Fiskulturne škole u Sarajevu jedne sam večeri došao pogledati trening tadašnjeg prvoligaša Bosne. Budući da su tada svi željeli samo smečirati, a da nitko nije htio biti dizač, priupitaju me bi li bih im ja malo dizao lopte da smečiraju. I ja pristanem. Daj visoku, daj oštru, daj nisku… Sve ja to odradim bez problema i na kraju treninga jedan igrač, zvao se Anton Štitić, zamoli me da ostanem samo njemu poslije treninga dizati lopte na smeč. Trening završio oko 23 sata, a mi te večeri ostanemo do dva ujutro. I kad smo završili pita me on bih li ja došao i sutra. A, ja kažem: »Hoću ako ćeš mi na velikom odmoru kupiti deset baklava!«. I sutradan na velikom odmoru vidim ga kako mi maše. I stvarno, kupi mi deset baklava, pet sam pojeo odmah, a pet uzeo sa sobom, ha, ha, ha…

Moja prva prava odbojkaška promocija isto se dogodila sasvim slučajno. Svake godine se 29. studenoga u Sarajevu održavao turnir na kojem su igrali Bosna, Željezničar, Jedinstvo iz Brčkog i Partizan iz mog rodnog Konjica. I ovi moji iz Konjica me pozovu da igram za njih, jer su čuli da igram odbojku, a došlo ih je samo devet. I opet presudi klopa, jer su mi rekli da spavaju u hotelu Pošta i da se hrane »a la cart«, ha, ha, ha… Meni srednjoškolcu je to bilo pojam, rek’o: »Piši i mene!«, ha, ha, ha… I počne turnir, pobijedimo Željezničar i Jedinstvo i sastanemu se u finalu protiv Bosne za koju igra onaj isti Štitić kojemu sam dizao lopte do dva ujutro. I kod rezultata 2:2 u setovima kaže mi Štitić: »Jesam te naučio, a? Vidiš što znače noćni treninzi…« Na kraju Bosna bude prva, a mi drugi. I… Taman da ću izaći iz dvorane kad ono čujem da sam proglašen u najbolju šestorku turnira. Taman to završi kad službeni spiker najavljuje proglašenje najboljeg igrača. Stojimo Štitić i ja jedan pored drugoga, a ja mu kažem: »Ja jedino tebe vidim, nema tko drugi dobiti… Isto zahvaljujući meni«. Kad spiker u tom trenutku izvikuje: »Najbolji igrač turnira je Hamid Gačanin!«. Ipak je on mene na kraju naučio igrati, ha, ha, ha… Inače, vikendima sam u Konjicu paralelno igrao nogomet i košarku, u Igmanu i Partizanu. Zanimljivo, Igman je napravio Rijeci veliku uslugu kad se borila za povratak u Prvu ligu, jer je pobijedio Zagreb usred Kranjčevićeve. Rijeci je za povratak preostalo pobijediti Novi sad i tako je i bilo. Moj bratić bio je delegat na toj utakmici i za uspomenu dobio loptu na koju su se potpisali svi igrači Rijeke.

Jedan kandidat

U Beogradu sam završio DIF, zaposlio se u školi na Karaburmi… Kad, jednog dana svratim u Odbojkaški savez, a tajnik mi već s vrata govori da su Odbojkaški klub Kvarner i riječka SOFKA poslali dopis da traže čovjeka koji bi bio trener, igrač i da je po mogućnosti završio DIF. Kaže mi tajnik da za to mjesto ima samo jedan kandidat. Samo ja! Platili su mi putne troškove da odem na pregovore. Došao sam vlakom Učka koji stiže u Rijeku u osam ujutro, bila je veljača, u Beogradu zima, a u Rijeci me dočeka sunce, toplo vrijeme, milina jedna. I pitam ja njih na pregovorima što mi nude, a oni kažu dvosoban komforan stan, posao u školi i trenersku plaća uz uvjet da u iduće četiri godine s momčadi izborim Prvu saveznu ligu. A Kvarner je tada igrao u podsaveznoj, petoj ligi! Pristao sam, naravno! U početku sam stanovao kod Pariza na Sušaku kao podstanar u stanu Ede Domazeta i istodobno trenirao mušku i žensku ekipu. Žensku ekipu sam posebno zapamtio, jer mi je sadašnja supruga na prvom treningu pred svima održala predavanje, a zašto? Zato što sam je, zamislite, oslovio sa »ti«, a ne s »vi«, budući da smo se već prije bili upoznali. Da, da, ukorila je trenera pred svima. Rek’o, koja je ovo vještica, ha, ha, ha… Sprijateljili smo se i evo nas i dan danas zajedno, ha, ha, ha…

Uglavnom, za 22 mjeseca muška je ekipa ušla u Prvu ligu. U toj su ekipi, između ostalih, uz mene igrali i Abduli, Đurić, Urnaut, Brozić, Likić… Sve redom reprezentativci, postali smo viceprvaci Jugoslavije. Uglavnom, odrapio sam u Rijeci trinaest godina i na račun tog uspješnog razdoblja dobio priliku biti i izbornik reprezentacije. Uh, kako je to odjeknulo u odbojkaškim klubovima. Odmah poslije inauguracije prišli su mi treneri Crvene zvezde i beogradskog Željezničara i jalno mi poručili da neće dati svoje igrače u reprezentaciju ako ih ne uzmem za pomoćne trenere. Mogao sam istog trenutka potegnuti pitanje da ih izbace iz odbojkaške organizacije, ali zažmirio sam… Pozvao sam ih dvaput na pripreme, neka im bilo… Poslije već krenula moja nogometna priča o kojoj sam, više, manje, sve ispričao. Međutim, pustimo moj staž u prvoj momčadi Rijeke… Meni je i dan danas najdraže kada mi se jave igrači koje sam trenirao u omladinskoj školi, kad vidim da su se pretvorili u prave i čestite ljude, to je vrednije od svih njihovih velikih ili malih nogometnih karijera.

Zdravo odrastanje

Rodion Gačanin tipičan je primjer da jabuka ne pada daleko od stabla, što zbog predanosti trenerskom poslu, što zbog garda zbog kojega je, baš kao i otac, češće bio zanemarivam, negoli primao zasluge. Priznanja je, uostalom, stekao daleko od rodnog grada, na Bliskom istoku svoje prošlosti, sadašnjosti i vrlo vjerojatno budućnosti.

– Oba roditelja su mi bili sportaši i prosvjetni radnici, pedagozi po struci i kao ljudi, dakle moje odrastanje i jest moglo biti samo i jedino zdravo – kaže Rodion. – Pedagog jesi ili nisi, to ne možeš naučiti. S druge strane, s obzirom da sam pohađao Osnovnu školu Nikola Tesla dobio sam i dodatni štih odrastanja na ulici. A što se tiče mog sportskog opredjeljenja, roditelji me ni u jednom trenutku nisu ni na što nagovarali i, što se kaže, gurali. U sportu sam bio radi socijalizacije, ne zbog uspjeha. U moje vrijeme uspjeh i nije bio ishodište bavljenja sportom. Odgajan sam ispravno, onako kako sam i ja nastojao odgajati svoju djecu. A što se sporta tiče, bio sam svestran, talentiran za sve sportove, ali… Nogomet je tada bio pojam, bio sam, kao i većina mojih vršnjaka, posvećen lopti, igranju oko nebodera i zgrada. Prošao sve selekcije omladinske škole Rijeke, od pionira do juniora, evo, stari kaže da me, na njegovu žalost, nije trenirao, jer bih u suprotnom sigurno uspio kao igrač, ha, ha, ha… A mama kaže da je pokojni Ante Štefanić govorio da nije vidio talentiranije igrača od mene. Eh sad, gdje je istina… Nije ni bitno, znam samo da moji roditelji nisu imali bolesne ambicije kakve danas imaju mnogi roditelji čija djeca kreću u nogometni svijet. Onda je, znaš i sam, bila sramota kad bi ti otac ili majka došli na trening. U sportu su najgore bolesne ambicije.

Poslije završenog omladinskog staža u Rijeci, otišao sam u vojsku, a poslije igrao u Lučkom radniku koji se tada natjecao u republičkoj ligi i onda završio dvije godine u Austriji. Poslije austrijske avanture još sam jedno kratko razdoblje igrao u Opatiji, onda najprije postao pomoćni trener Vidakoviću prije negoli sam preuzeo posao prvog trenera na inzistiranje tadašnjeg predsjednika Vlade Grubišića. To su moji trenerski počeci. Znam da su, kad sam postao trener Opatije, većina igrača bili stariji od mene. U Opatiji sam ostao tri godine, poslije postao trener Orijenta i relativno brzo započeo inozemnu karijeru. Kad sam shvatio da ću biti trener? Sjećam se kao danas, otišao sam na kavu s Vladom Grubišićem u Amadeus i on mi je rekao da moram upisati školu i biti trener. Rekao mi je da je to logičan slijed, jer mi je i tata bio trener, a mama sportašica, tvrdio je da imam sve predispozicije postati dobar trener. Poslije mi je nešto slično rekao i Mladen Vulić, doslovce ovim riječima: »Bit ćeš trener, a znaš da ja nikad ne pogriješim u procjenama.«. Tipični Vule, ha, ha, ha… On me odveo u Orijent i tako sam počeo stvarati ime u regiji, ali… Nisam se dugo zadržao, Srećko Juričić me nazvao i rekao mi da ima jedan klub za mene u Bahreinu. Prihvatio sam ponudu, otišao i ostao na Bliskom istoku 19 godina. Iskreno, nisam mislio da ću ostati toliko dugo. To je za mene kao mladog trenera u prvom redu bio izazov, ali s vremenom sam rastao kao trener i ostao prilično dugo.

U tom arapskom nogometnom svijetu najveća imena su treneri sa Balkana, a zašto? Zato što se lako prilagode na novi mentalitet i kulturu, a slažem se da nije lako napustiti Bliski istok kada se tamo ukorijeniš. U svakom slučaju, da bi opstao u tom svijetu moraš imati kvalitetu, ne samo trenersku. Uostalom, Arapi vole potjerati velika trenerska imena, nemaju oni problem s tim. A u posljednjih dvadeset godina, najbolji svjetski treneri, s izuzetkom onih top deset, gurali su se raditi na Bliskom istoku. I ne samo treneri, sve je više i igrača koji žele tamo igrati. Xavi je došao iz Barcelone i opstao u Kataru, Mandžukić kao viceprvak svijeta došao, ali već nije bio tako dobar. Nije jednostavno tamo biti uspješan, i da opstaneš kao igrač tamo moraš imati određene kvalitete, ne samo igračke. Uostalom, Xavi je početkom iduće sezone trebao napustiti Katar da bi postao trener Barcelone pa se odjednom predomislio, ne ide mu se baš iz Katara. I to nešto govori.

SIN I OTAC – Rodion i Hamid GACANIN

Jal i zavist

Zašto nisam uspio u Hrvatskoj? Zašto nisam dobio priliku u Rijeci? Povlači se priča da riječki treneri ne dobivaju priliku, pritom mislim i na neke bivše igrače Rijeke koji nisu zaslužili priliku raditi kao treneri u matičnom klubu. Međutim, možemo raspravljati i na način da su mnogi bivši igrači dobili priliku raditi kao treneri u Rijeci, a ja tvrdim da nisu treneri. Možemo govoriti i o tome da je u posljednjih trideset godina puno trenera dobilo priliku koji poslije Rijeke više nisu radili nigdje. Trenera katkad treba i izgraditi, a politika kluba danas možda nije takva da promoviraju svoje trenere. A pitanje zašto priliku u Rijeci prije dobije neiskusan slovenski, nego iskusan domaći trener, treba postaviti sportskim direktorima i predsjedniku Rijeke. Oni su ti koji odlučuju. Ja sam, recimo, po kvaliteti, znanju i uspjesima odavno mogao biti trener Rijeke. To zašto nisam postao opet treba biti nekog drugog. Oni koji su predlagali i odlučivali valjda znaju zašto nikad nisam postao trener Rijeke. Uvijek te treba netko negdje gurnuti, to je činjenica. Pritom, nisam ja protiv guranja ako taj koga guraju to može opravdati svojom kvalitetom. U posljednjih dvadeset godina sigurno je desetak riječkih trenera trebalo dobiti priliku, a nisu je dobili ili su bili prebrzo potrošeni, poput Horvata, recimo. On je bio trener Rijeke u groznoj situaciji, potrošio se u nekoliko mjeseci i više nikad nije dobio priliku. Ne ide to tako. Možda smo dijelom krivi i mi treneri, jer između nas često vladaju jal i zavist. Znam to, jer vidim kako se ostali treneri sunarodnjaci s ovih prostora cijene i poštuju. Ima tu puno i do našeg riječkog sportskog mentaliteta. Puno je riječkih sportaša moralo napustiti svoj grad da bi napravili karijere. Kamoli ne trenera. Specifičan smo grad po tom pitanju, mi smo grad kafića u kojima svi sjede za istim stolom, ali nije lako onome tko se prvi digne, ha, ha, ha… Najveća istina trenerskog posla je da nitko ne misli kao ti, čak i onaj tko ti klima glavom. To je srž svega.

Kada govorimo o stvaranju domaćeg igračkog kadra u Rijeci, najveći je problem što više nitko ne zna prepoznati igrača. Prijašnje generacije trenera su stručno sigurno bile slabije potkovane od onih danas, ali… Ti igrača ili prepoznaš ili ne prepoznaš. Recimo, ljuti me kada nekoga trenera pitaju za pojedinog dječaka, a on odgovori da je spor i da od njega nikad ništa. Kakve veze ima to što je spor, time ništa nisi rekao. Pitanje je da li igrač razumije igru ili ne, jer… Nogomet igraju spori, brzi, debeli, mršavi, niski, visoki… Nogomet na globalnoj razini igraju svi, ali poanta je da igrača treba prepoznati. Tu počinje i završava priča o dobrom treneru. A takozvani skripta i laptop treneri… Kakve skripte, kakvi laptopi… U naše doba Mladena Mladenovića je nemoguće bilo ne prepoznati, njega je netko prepoznao na igralištu Osnovne škole Nikola Tesla, dok nije igrao ni u jednom klubu. Danas ga možda ne bi prepoznali. Ili, recimo, Nenad Gračan, on se nije mogao sakriti. Da je igrao u Naprijedu iz Hreljina isto bi ga netko prepoznao, jer je bio klasa. To što će, kao što se to radi danas, jedan dječak početi trenirati sa šest godina i prolaziti godinama isti dril, ne znači da će postati igrač. U tome je poanta. One priče o postotku talenta i rada ja ne priznajem.

Nogomet ne možeš igrati ako nisi talentiran, a pritom ne pričam o talentu koji se iskazuje količinom pijadeta koje jedan igrač može napraviti. Ili, recimo, oni koji se u procjenama mladog igrača bave njegovim funkcionalno-motoričkim sposobnosti djeteta, stave ga da skoči u dalj s mjesta i ako ne skoči 210 centimetara prema pravilima kinezioligije, potjeraju ga! I onda odjednom danas nema igrača. Mo’š misliti. Ne vjerujem da više nema talentirane djece u Rijeci, ima sigurno, ali nitko više ne zna prepoznati igrača, to je osnovni problem. I još nešto, klubovi su postali taoci članarina i u takvoj situaciji nema onoga tko će nekom djetetu reći da nije za nogomet. Na žalost, došlo je vrijeme da neko talentirano dijete iz Starog grada, kojemu roditelji nemaju za platiti članarinu, zbog toga nikad ne postane igrač. Da ne govorim o tome da su treneri u omladinskim pogonima debelo potplaćeni i, shodno tome, demotivirani za rad. U moje vrijeme je bilo sasvim drukčije, trener juniora Rijeke onda je mogao bez problema trenirati Maribor, Zadar, Jedinstvo iz Bihaća, dakle velike drugoligaše.

Romantik

Mene kao starog nogometnog romantika raduje činjenica da se u arapskom svijetu još uvijek osjeti taj nogometni vic. Arapi su izuzetno talentirani za nogomet i, općenito, za loptačke sportove. Kod njih se još uvijek osjeti zaigranost, oni još uvijek uživaju u nogometu. Njihov je jedini problem što nisu gladni. Evo, reći ću vam jedan primjer, u Kuvajtu sam trenirao jednog odličnog igrača koji je napravio transfer u Malagu, ali se vratio kući već poslije dva mjeseca. Razlog? Rekao je da su ga ujutro budili za trening i nabijali mu na nos da su ga platili miliju eura. Prekipjelo mu je i poručio im da se vraća kući, gdje će imati dva milijuna i gdje ga neće buditi da bi trenirao, ha, ha, ha… A riječ je o igraču koji uzme loptu i prođe petoricu igrača kako god se sjeti, i to petoricu igrača bilo gdje na svijetu. Bogati Arapi ne igraju nogomet, to je za njih sramota. Tamo bogati ljudi igraju polo i golf. A što se nogometne romantike tiče, priča je vrlo jednostavna, da se danas Safet Sušić skine u dres napunit će stadion kapaciteta pedeset tisuća gledatelja, ljudi će platiti da ga gledaju. Istodobno, nitko neće platiti 20 kuna da bi gledao Pogbu. To je to. Nogomet jest evaluirao, ali publika još uvijek želi gledati igrače poput Sušića, želi atrakciju, potez, vic.