IN MEMORIAM

Odlazak zlatne ljevice: Saračević je i u Zametu zorno demonstrirao svoju igračku i trenersku veličinu

Igor Duvnjak

GROM U LJEVICI – Zlatko Saračević u dvoboju Zameta i Đakova 19. listopada 2002./Foto: M. GRACIN

GROM U LJEVICI – Zlatko Saračević u dvoboju Zameta i Đakova 19. listopada 2002./Foto: M. GRACIN

U Rijeku je došao 2002. godine. Stigla je ubrzo i druga banjalučka legenda svjetskog glasa Božidar Jović, a Sarač je, okončavši igračku karijeru, ubrzo preuzeo kormilo Zamećana. Jasno da je i u Rijeci zorno demonstrirao svoju igračku veličinu. Za njim je bio opus kojim se rijetko tko može pohvaliti.



RIJEKA U nedjelju je preminuo Zlatko Saračević. Smrt, ta neugodna i nikada zvana gošća, iznenada je pokucala i na vrata omiljenog asa, jedne od najlegendarnijih zlatnih ljevica u povijesti rukometa. Nedavno preminuo, nezaboravan i svuda omiljen pjevač Đorđe Balašević znao je zapjevati stihove “život je stari kučkin sin, stalno ratujem s njim, on iz rukava uvijek izvuče nekog keca…” U ovom slučaju život je bio ciničan prema ovoj legendi hrvatskog i svjetskog rukometa.


Stalo je veliko sportsko srce aktualnog trenera Podravke Vegete u naponu snage, u 60. godini. Zlatan Zlatko Saračević, za prijateljice i prijatelje samo Sarač, umro je u bolnici u Koprivnici nakon što mu je pozlilo poslije utakmice protiv Lokomotive, u kojoj je njegova ekipa u derbiju hrvatskog prvenstva pobijedila Lokomotivu s 32:29 i napravila veliki korak prema novom naslovu prvakinja. Ispada da je život ostavio na terenu. Jedan od najboljih hrvatskih rukometaša svih vremena i ugledan rukometni trener obradovao se velikoj pobjedi, ne znajući kako mu je to posljednja u životu nakon tolikih koje je ostvario kao igrač i trener. Podravski list je posvjedočio da je nakon utakmice vozio kući trenericu vratarki Barbaru Stančin, na semaforu mu je pozlilo, Barbara je odmah pozvala Hitnu pomoć, no nije bilo pomoći, liječnici ga nisu uspjeli spasiti i preminuo je nakon svih pokušaja oživljavanja. Velika rukometna obitelj je u šoku, reakcije su stizale s raznih strana.


Zamet


Naravno da se diljem riječkih kantuna pričalo o tužnoj vijesti, od Starog grada preko velike tržnice do Korza pa i dalje, tu su se otvarale stranice ove sada zaklopljene nezaboravne knjige za kojom će njegovi prijatelji i ljubitelji sporta često posezati. Ovaj plemeniti izdanak legendarne banjalučke škole rukometa, ljevoruki desni vanjski gromovitog udarca, bombarder bez premca, u tamošnjem je Borcu proveo deset godina, osvojivši naslov prvaka bivše države i kup. Onda je s banjalučkim suigračem i drugom legendom Irfanom Pipom Smajlagićem 1987. došao u zagrebački Medveščak kao i slavni bjelovarski golman Mirko Bašić, osvojli su dva Kupa Jugoslavije, 1989 i 1990. godine. U bogatoj karijeri igrao je u Francuskoj, u Nimesu, Bordeauxu, Istresu i Creteilu te je osvojio dvije titule prvaka s Nimesom.




Još 1997. je došao u RK Zagreb, a nakon tri sezone je pošao prvo u mađarski Veszprem, a onda je riječki Zamet dobio čast da ga pojača takva legenda; u Rijeku je došao 2002. godine u eri slavnog predsjednika Petra Bracanovića, kada je trener bio Damir Čavlović. Stigla je ubrzo i druga banjalučka legenda svjetskog glasa Božidar Jović, a Sarač je, okončavši igračku karijeru, ubrzo preuzeo kormilo Zamećana. Jasno da je i u Rijeci zorno demonstrirao svoju igračku veličinu. Za njim je bio opus kojim se rijetko tko može pohvaliti s tolikim medaljama na najvećim natjecanjima, gdje je kroz tolike godine redovno bio protagonist još od davnih dana kada je u dresu Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Svjetskom pvenstvu u Švicarskoj 1986. i brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Seoulu dvije godine kasnije. Sudionik je nezaboravne rukometne žetve tek nastale hrvatske države onih ratnih godina s kulminacijom, zlatom na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Vidi slučaja, tamo je je bio cimer s Iztokom Pucom, koji je preminuo u listopadu 2011. godine, sada su dva velika asa skupa na drugom svijetu.


 


Bučar za Atlantu


Saračević je osim ovog zlata s Hrvatskom bio svjetski doprvak na Islandu 1995. te osvajač brončane medalje na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. i zlata na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu te naravno, kao član hrvatske reprezentacije 1996. godine dobitnik je Državne nagrade za sport »Franjo Bučar«.


Nakon Zameta vodio je i Nyíregyhazi, Čelik, Dubrovnik, PPD Zagreb te Podravka Vegetu. Izdanak je sportske obitelji, njegov otac Hamdija bio je nekadašnji rukometaš banjalučkog Borca i reprezentacije Jugoslavije, dok mu je stric Zlatan Saračević bio bacač kugle, koji je 1980. godine osvojio zlato na Europskom dvoranskom prvenstvu, a sudjelovao je i na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine kao član reprezentacije nezavisnih olimpijskih natjecatelja u kojoj su sudjelovali sportaši iz Jugoslavije u pojedinačnim disciplinama.


Sportske veze se ne kidaju, kum na vjenčanju bio mu je Božidar Jović, banjalučki sugrađanin, suigrač iz reprezentacije s kojim je osvojio olimpijsko zlato. On je jedan od tolikih koji će ga se spominjati, kao i moja malenkost, koja je godinama s njim imala odličnu suradnju. Drugačije i nije moglo biti, neopterećen svojom igračkom veličinom bio je vrlo jednostavan, komunikativan i duhovit, u to su se mogli uvjeriti i brojni TV-gledatelji dok je komentirao utakmice nedavnog Svjetskog prvenstva.


Sve je to prošlost, tko zna, možda naš Sarač sada zabija golove na nekom drugom svijetu?